Sa svih se strana bavi ljudskom patnjom – sa znanstvene, nastavničke i kliničke te cijeli život pomaže ljudima koji imaju psihičke teškoće i poremećaje.

U karijeri je najveći naglasak, između ostalog, stavila na anksioznost, medicinski pojam koji su posebno osvijestili ljudi u Hrvatskoj zadnje dvije godine, a koji se odnosi na stalnu zabrinutost za budućnost.

U razgovoru nam je Nataša Jokić-Begić, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i klinička psihologinja, objasnila kakvo je stanje nacije nakon pandemije, potresa i tijekom rata.

Posjet psihijatrijskim ustanovama

Tko je bolje upućen u tu temu od nje, s obzirom na to da je upravo zbog nedaća koje su snašle Hrvatsku pokrenula priču o Udruzi kako si? u kojoj je okupila svoje studente, danas psihologe. Protekle dvije godine pomogli su tisućama ljudi s psihološkim problemima. Kako je to sve uopće krenulo?

“Krenula sam predavati svoj kolegij na fakultetu u veljači 2020. godine. Nastava je bila tako koncipirana da u okviru tog izbornog kolegija obilazimo različite psihijatrijske dječje i ustanove za odrasle te studenti uče kako se sve ljudi liječe i koje sve psihičke bolesti postoje”, prisjeća se.

Pandemija nam je pomrsila planove

Prvi put kad se profesorica te godine susrela na kolegiju sa studentima četvrte i pete godine diplomskog studija psihologije, dogovorili su kada kreću na turneju po psihijatarskim ustanovama. Otprilike tada je Italija zabilježila svoj prvi slučaj zaraze koronavirusom, odnosno nultog pacijenta.

“Mi smo još uvijek bili optimistični, računali smo na to da ćemo uspjeti odraditi naš kolegij kako je zamišljeno. Nisam ni slutila tada u što će se sve to pretvoriti i da će nas na neko vrijeme zatvoriti u domove. Samo dva dana nakon toga uslijedio je totalni lockdown za koji su tada rekli da će trajati dva tjedna”, priča nam naša sugovornica.

Znanjem iz psihologije pomogli ukućanima

Cijeli svijet se preselio u virtualnu realnost pa je tako profesorica morala preko noći osmisliti način na koji će online predavati kolegij koji je baziran na terenima.

“Sjećam se kako sam se studentima obratila na online internoj platformi koju imamo u sklopu fakulteta. Ni sama nisam znala što ćemo točno raditi. Krenula sam od onog najdostupnijeg. Pitala sam studente koje znanje iz psihologije primjenjuju na svoje ukućane i ostala ugodno iznenađena njihovim odgovorima. Već su u okviru svojih domova počeli educirati o psihološkim procesima i svemu što smo ih na studiju naučili”, govori.

Potres u Zagrebu

U međuvremenu je pozvana na podcast kako bi pričala o pandemiji i njezinim psihološkim posljedicama. Profesorica Jokić-Begić je tad iskoristila priliku i dogovorila da studenti nastupaju na podcastima jer je to medij mladih.

“Mi smo danima to razrađivali i proučavali literaturu, odnosno što ćemo reći, tko će sve ići, koje teme ćemo obuhvatiti i što je najvažnije za poručiti. Taj dan kad je trebao biti snimljen prvi podcast – Zagreb je pogodio potres”, kaže.

Prepoznavanje potreba za brigom i podrškom

Jedna je studentica tada predložila da je pravo vrijeme da te savjete za psihološku pomoć objedine i stave online.

“Ja sam kao prava boomerica predložila naziv Psihološka poliklinika. Srećom pa su studenti dva dana nakon toga osmislili ime ‘kako si?’ koje je puno upečatljivije. Nakon samo pet dana imali smo svoju web stranicu”, ponosno će profesorica.

Velika potreba za psihološkom pomoći

Dodaje kako su studenti pred njezinim očima procvjetali i odrasli te joj je to najljepše nastavničko iskustvo ikad.

“Oni su se neprestano javljali ljudima, odgovarali e-mailom na upite putem eSavjetovanja, tražili literaturu, što napisati i kako sročiti. Znali smo da je potreba ljudi za psihološkom pomoći velika, ali nismo znali da je tolika”, objašnjava.

Studenti su sami željeli nastaviti priču

Budući da su primali na stotine upita i elektroničke pošte, od kojih su mnogi bili isti ili slični, odlučili su pisati tekstove te ih stavljati na blog. U grupi je bilo i nekoliko studentica koje su članke ilustrirale na tako lijep način da su same ilustracije bile utješne i osnažujuće.

“Toliko toga se dogodilo u samo par mjeseci i kad je u lipnju završilo predavanje, studenti su sami rekli da ne žele stati. Sami su inzistirali da u slobodno vrijeme volontiraju i nastave pomagati ljudima. Osnovali smo Udrugu kako si?, a krajem 11. mjeseca dobili donaciju za prostor udruge u Domobranskoj ulici u Zagrebu gdje radimo savjetovanje uživo”, govori.

Mentalno zdravlje je postalo popularna tema

Blogove su prije nekoliko mjeseci objedinili u knjizi naziva “Kako si?” koja je odmah rasprodana, a uskoro kreću u tiskanje drugog izdanja

“Pretežito je koriste srednjoškolski nastavnici i njihovi učenici, ali imamo čitatelje svih dobnih skupina”, kaže. Svi su prepoznali njihov trud i važnost onoga što rade pa su projekti stizali sa svih strana. Mentalno zdravlje je postalo in-tema, ali to je tek početak puta.

“Najteže je bilo pokrenuti državne institucije, ali evo, uspjelo se i to. Mladima je posebno teško i iznimno je važno da se brinemo o njima i njihovom mentalnom zdravlju jer to znači brinuti se o budućnosti”, požalila se.

Savjetovanje uživo i online

Danas u udruzi djeluje 15 psihologa, redom su svi nekadašnji studenti koji su činili početni postav projekta. Osim toga, oni sada podučavaju druge studente volontere kojih je, također, 15-ak.

“Prva generacija sad uči novu generaciju. Brzo smo se proširili, sad nas je 30-ak u udruzi, što još uvijek nije dovoljno jer postoji potreba za još više psihologa. Svaki tjedan dobivamo barem 10 upita preko eSavjetovanja, a imamo i dnevno 15 ljudi koji dolaze na savjetovanje uživo”, navodi.

Djevojčicama narušeno samopouzdanje

Ističe kako je posla sve više jer su pravi problemi isplivali sada kada se situacija oko pandemije i potresa smirila. Apsolutno najveći problemi su primijećeni kod djece i mladih – kao da su dvije godine spavali. To je ostavilo niz različitih posljedica.

“Kao prvo, bili su jako zbunjeni. Morali su se u trenu preseliti online, a do tada su im roditelji govorili kako to nije dobro, što je rezultiralo time da mladi sami kažu kako su ovisni o digitalnim sadržajima i svjesni su kako digitalizacija ima, osim nesumnjivo dobrih i niz loših posljedica. Kod dječaka je primijećena povećana ovisnost o računalnim igricama”, kaže.

Kod djevojčica, dodaje, uočavaju veću razinu tjeskobe i preokupiranost izgledom jer su izložene nerealističnim standardima društvenih mreža pa su nesretne i niskog samopoštovanja.

Zaposlilo se više psihologa u školama

Posljedično se na svjetskoj razini bilježi povećanje anksioznosti i depresivnosti kod djece. Drastično se povećao broj pokušaja suicida među djecom.

“Brojke hrvatskog MUP-a govore kako se od siječnja do srpnja 2022. godine pokušaj suicida povećao za 280 posto među djecom do 14 godina. To je zaista alarmantno do te mjere da se saborski odbor aktivirao. Napravio se mali pomak i zaposlilo se više psihologa po školama”, smatra.

Povećala se stopa obiteljskog nasilja

Iznimno je važno da se djetetu ponudi pomoć ondje gdje ono provodi mnogo vremena, a to je u školi. Osim toga, veliki problem među mladima je usamljenost. Kod osoba od 23 do 35 godina se povećao osjećaj zabrinutosti za egzistenciju i pitanje smisla postojanja koje je proizašlo iz usamljenosti.

U obiteljima pak vidimo određeni uzorak. Onima kojima je bilo dobro i prije, pandemija je napravila da im je postalo još bolje. Onima kojima je bilo loše, postalo je još gore. To je rezultiralo povećanjem stope obiteljskog nasilja i nezadovoljstva u braku.

Zanimljivi rezultati istraživanja

“Zato je kampanja Hrvatskog Telekoma pravi primjer društveno korisnog djelovanja. Igrom slučaja se zove kao i naša udruga, a istraživanje je donijelo zanimljive rezultate koji oslikavaju dvije godine rada od kuće i izolaciju”, ističe.

Dakle, HT je uoči Božića napravio nacionalnu studiju u sklopu kampanje “Kako si?” o komunikacijskim navikama i o tome koliko smo u kontaktu s našim bližnjima.

Nismo dovoljno doprli do ljudi

Istraživanje je pokazalo da 50 posto ispitanika želi da ih se češće pita “Kako si?”, 57 posto nije zadovoljno svojim društvenim životom, a 45 posto mentalnim zdravljem.

Čak 40 posto ispitanika želi češće komunicirati s bliskim prijateljima i ono najalarmantnije – njih 10 posto nema osobu kojoj se može obratiti za podršku. Pitali smo profesoricu Jokić-Begić kako interpretira te podatke, odnosno je li ta brojka od 10 posto zabrinjavajuća?

“Meni je svaka brojka veća od nule zabrinjavajuća. Da se razumijemo, psihičke smetnje su česta stvar i uvijek pretpostavljamo da 20 posto populacije u jednom trenutku more takve brige. No, 10 posto njih se nema kome obratiti? To je ogroman postotak i znači da nismo dovoljno doprli do ljudi i osvijestili ih o potrebi brige jedni za drugima”, objašnjava.

Ne treba svakome psiholog

Stoga je, dodaje, HT-ova kampanja odlična. Promovira upravo bit svega – ne treba svakome stručnjak. Zapravo manjem broju ljudi treba psiholog ili psihijatar, a ostalima – prijatelj.

“Ako se stavlja stigma na neugodna emocionalna stanja, ako stalno moramo biti sretni i nasmiješeni, što se realno i radi, tada je ljude sram reći da nisu dobro i da trebaju pomoć. Većina problema bi se vrlo jednostavno mogla u startu riješiti kvalitetnim razgovorom i uz dobru prirodnu socijalnu podršku”, smatra.

Trebamo, nadovezuje se, promijeniti očekivanje da u životu uvijek moraju prevladavati sreća i veselje, u realističniju verziju – život je nekada naprosto težak i to svakome od nas, ali zato smo tu jedni za druge.

Kod nas je sramota ići psihijatru

Naša sugovornica ističe da proteklih godina vidi pomak u društvu i pozitivne promjene u pogledu mentalnog zdravlja.

“Iako je pandemija donijela lošega, iznjedrila je i dobroga. Mi smo napokon kao struka izašli iz ormara. Dosad je zbilja mentalno zdravlje bilo stigmatizirano, naročito u našim krajevima. U Zapadnom svijetu i nije toliko. Kod nas je bila sramota reći da netko ide psihologu ili psihijatru”, govori.

Treba djelovati preventivno

Profesorica nastavlja kako je sretna što to više nije tako jer su se vrata mentalnog zdravlja širom otvorila.

“Nekad si išao kod stomatologa samo kad te bolio zub, ali nakon što se uvela prevencija i redoviti posjeti stomatolozima su postali dio higijene, pomak je velik. Voljela bih da se i u pogledu psihe dogodi ista stvar. Ne treba čekati da nam gori pod nogama jer je tada proces oporavka bolniji, stresniji i dugotrajniji”, tvrdi.

Koji su prvi simptomi?

Kada bi nam to postalo neki oblik mentalne higijene, nadovezuje se i kada bismo jednom do dva puta godišnje stručnjaku dolazili na razgovor, bili bismo psihički otporniji, što je važno jer ne znamo što nam život donosi.

“Život nije uvijek cvjetna livada i ponekad ćete se osjećati loše. I to je sasvim normalno. No, ako primjećujete da se tjednima izolirate, vuče vas krevet, imate smetnje sa spavanjem, smanjenu seksualnu želju, ne pričate ni sa kime i izgubite apetit, tada to postaje zabrinjavajuće”, kaže.

Premalo javnih i besplatnih servisa

Najprije bi se trebalo obratiti prijatelju ili bliskom članu obitelji za pomoć, ali imati i na umu da ako to ne pomogne postoji struka koja se time bavi i spremna je pružiti pomoć bilo kome i bilo kada.

“Zagreb je s te strane dosta napredan. Doduše, većina mjesta gdje se mogu obratiti su privatne ustanove. Ima i nešto javnih koje su besplatne, ali ih je nedovoljno”, govori.

Ponašaj se kao svoj kućni ljubimac

Dosta je tjeskobe, ilustrira na primjeru, isplivalo na površinu otkako je krenuo rat u Ukrajini, posebice među novinarima koji su izvještavali o tome.

“Ono što ljudima volim savjetovati jest da se ponašaju kao svoji kućni ljubimci. Dok nema opasnosti oni jedu, predu i spavaju. Kad opasnost poput rata ili potresa dođe, životinje bježe ispod kreveta. Kad neposredne opasnosti nema, treba živjeti život”.

Okružimo se optimizmom

Ako do opasnosti dođe, suočit ćemo se s njom. “Ljudi su snažna vrsta i uvijek se prilagode. Ništa nemamo od toga da vrtimo unaprijed u glavi što bi se moglo dogoditi jer to ne možemo kontrolirati, pogotovo ne nuklearni rat”, kaže.

Psihologinja naglašava kako je današnjim generacijama teže nego prethodnima što se tiče tjeskobe. Još nisu ni krenuli živjeti kako treba, a već moraju brinuti o velikim, krucijalnim stvarima.

“Planet im odumire, suočili su se s pandemijom, bombardirani su vijestima kako je Treći svjetski rat na pomolu, prijeti egzistencijalna kriza, a povrh svega moraju se brinuti oko toga hoće li imati dobre ocjene i gdje će se dalje upisati u srednju školu i fakultet. Okružio nas je silni pesimizam. Moramo budućim generacijama servirati i malo optimizma jer su oni jedina budućnost koja postoji”, poručuje.

---

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.