Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Preživjeli smo izolaciju i potres, ali posljedice za psihu su tu. Psihologinje objašnjavaju kako se s njima nositi

Telegram je, s popuštanjem mjera oko koronakrize, ponovno sjeo s profesoricama Kuterovac Jagodić i Jokić-Begić

ZADNJA IZMJENA: svi 30, 2020
Što se upravo događa s koronavirusom:

Sredinom ožujka, točno dva dana nakon što je većina hrvatskih građana ostala doma i svoje živote prilagodila pandemijskoj distanci, Telegram je objavio opširan razgovor s profesoricama psihologije zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Gordana Kuterovac Jagodić i Nataša Jokić-Begić govorile su o psihološkoj dimenziji globalnog presedana koji je bio pred nama. Potanko su objašnjavale što nam se događa i s čime ćemo se u sveopćoj izolaciji susretati; upućivale su i na mehanizme koji bi nam mogli pomoći da jednostavno ne izludimo. Njihova je poruka sredinom ožujka bila jasna – briga za psihičko zdravlje mora biti jednaka onoj o prevenciji zaraze virusom.

S pogledom unatrag, Telegram je sada ponovno sjeo s profesoricama. Zanimalo nas je, ukratko, kako smo preživjeli; s kakvim smo psihološkim posljedicama izašli iz izolacije i koliko će one ubuduće utjecati na nas kao pojedince i kao društvo. Protekla dva mjeseca, odmah nam kaže profesorica Jokić-Begić, nužno je promatrati kroz prizmu dva iznimna događaja – epidemiju i zagrebački potres.

Naznake PTSP-a od potresa

Epidemija s neizvjesnim pogledom u budućnost, objašnjava, donijela je anksioznost, no vrlo opipljiv potres izazvao je strah. “Strah vežemo uz sadašnjost, uz realnu opasnost. Taj nas je strah zapravo pokrenuo prilikom potresa, da bi kasnije potaknuo traumatsko sjećanje”, govori. Puno je više ljudi, dodaje profesorica, potres doživjelo kao daleko stresniji događaj od pandemije i izolacije. Ljudi i dalje vrte po glavi što im se dogodilo, vraćaju im se slike i zvukovi, preplavljuje ih osjećaj da se potres ponovno zbiva pa su kod njih, kaže Jokić-Begić, jasne naznake posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Uz strah oko potresa, pandemija je istovremeno donijela anksioznost koju vežemo uz neizvjesnu budućnost i pitanja što će dalje biti. Mjere oko virusa posebno su, ističe psihologinja, utjecale na dvije vrste ljudi; one koji prethodno nisu znali da su osjetljivi i one s psihičkim teškoćama otprije. Prvi, inače posve funkcionalni ljudi, spoznali su osjećaj vlastite krhkosti. “Poruke koje su dolazile o nužnosti opreza u njima su potaknule neku divlju, arhaičnu anksioznost, svijet je odjednom postao opasno, nesigurno mjesto”, objašnjava. Ljudi s prethodnim smetnjama u protekla su se dva mjeseca, možda neočekivano, osjećali kao ribe u vodi.

‘Sendvič generacija’ pod posebnim pritiskom

Više nisu ni po čemu iskakali, kaže Jokić-Begić; svi ostali u socijalnoj okolini imali su slične probleme kao i oni pa nije bilo neobično da svi govore o tome kako se osjećaju. Posebno nas je zanimalo kako su se sa složenom realnošću pandemijskog vremena nosile različite dobne skupine. Pod višestrukim pritiskom bila je, objašnjava profesorica Kuterovac Jagodić, tzv. ‘sendvič generacija’; radi se o srednjoj generaciji ljudi koji istovremeno skrbe o svojoj djeci i starijim roditeljima. Sve su se njihove uloge, dodaje Jokić-Begić, pomiješale u isto vrijeme – svakodnevno su žonglirali između obaveza oko obrazovanja djece, vlastitog posla, održavanja odnosa s partnerom te brige oko starijih roditelja.

“Najviše ih je pogodio nedostatak škole i uobičajenih obaveza njihove djece. Oko toga su bili posebno zabrinuti, razdražljivi, napeti, ponekad i ljuti. I djeca i oni bili su pod pritiskom da rade na nov način i ta je prilagodba, kao svaka, zahtijevala jako puno energije”, kaže Kuterovac Jagodić, inače predstojnica Odsjeka za psihologiju FFZG-a. Ovi su ljudi, naglašava, radili svoje poslove na daljinu sa željom da u njima ne popuste, a uz to, supružnici su međusobno imali povećana očekivanja da rasporede uloge i obaveze. U partnerskim se odnosima pojavio i tzv. efekt godišnjeg odmora. “U nedostatku redovnih aktivnosti, jedni otkrivaju da si međusobno idu na živce što dovodi do nesuglasica, a drugi pak intenziviraju procese približavanja bliskoj osobi”, objašnjava profesorica.

Potaknut osjećaj ranjivosti umirovljenika

Zanimljivo, dodaje, baby boom se može očekivati kod partnera kojima će to biti prvo dijete. Naime, oni koji već imaju klince, uglavnom u složenoj svakodnevici nisu imali vremena za aktivnosti kojima bi pridonijeli baby boomu. Složena je i psihološka slika umirovljenika, koji se od početka pandemije ističu kao posebno rizični i ugroženi. “Naše društvo inače jako zanemaruje starije osobe, možda ih smatra i manje vrijednima, što je posve pogrešno jer cijelo društvo stari. Sada je najgore bilo umirovljenicima koji žive sami”, kaže psihologinja, uz opasku kako su neprekidno bili bombardirani obavijestima da su izrazito ugroženi, što je dodatno potaknulo njihov osjećaj ranjivosti.

Posebno apostrofira korisnike domova za starije i nemoćne, čiju situaciju uspoređuje s bivanjem u zatvoru. “Ti su ljudi zapravo bili lišeni bilo kakvih događaja, do njih se nije moglo doći ni izvana, neki od njih nisu vični mobitelima i često ste teško mogli doznati kako je netko unutra, uopće se čuti s najmilijima u domovima…”, sumira Kuterovac Jagodić. Iz psihološke perspektive, rizičnije skupine za razvoj poremećaja u budućnosti su ovogodišnji maturanti i osmaši, koje je turbulentna školska godina zatekla u znakovitim obrazovnim razdobljima.

Učenici ‘zaustavljeni u letu’

Oni se, ukazuje Jokić-Begić, osjećaju posebno loše. “Doživjeli su mnogo apstraktnih gubitaka koje roditelji i nastavnici često podcjenjuju. Izgubili su zadnje polugodište u svojim razredima, norijadu, uobičajene pripreme za maturu, maturalne večeri, druženje, tulumarenje… Sve su to formativna iskustva i oni su na neki način prizemljeni, zaustavljeni u letu”, objašnjava. Uz to, konstantno im se podizao stres zbog labilnih odluka obrazovnih vlasti koje su na njih, procjenjuje psihologinja, izrazito utjecale.

U recentnom se kliničkom iskustvu susretala s akutnim stresnim reakcijama učenika; želučanim problemima, teškoćama s disanjem, osjećajima preplavljenosti i bespomoćnosti. “U rukama su odraslih koji, pokazalo se, ne znaju kamo idu i kamo ih vode, a donose odluke koje su u tom trenutku najvažnije za živote maturanata. Oni su živjeli u konstantnoj neizvjesnosti i stalno su se pitali što će s njima biti”, kaže Jokić-Begić, dodajući da će u budućnosti trebati pratiti hoće li ovogodišnji maturanti razviti opći anksiozni poremećaj.

‘Da mi se vratiti u moju karantenicu’

Radi se o poremećaju u kojem osoba uvijek zamišlja najgore scenarije koji su realistični. ‘Što ako ne upišem faks, što ako ne uspijem platiti kredit’, primjeri su pitanja koje bi ovi mladi ljudi mogli vrtjeti po glavama, stalno bivajući na oprezu poučeni ovogodišnjim gorkim iskustvom i nevjerojatnim obratima oko mature. “Takva su pitanja produkt situacije u kojoj nešto planiraš pa ti se to izjalovi, a pritom ti nitko ne olakšava”, kaže Jokić-Begić. Hektična školska godina pritom je više pogodila odgovorne i savjesne učenike, a oni koji se inače ne trude, kaže naša sugovornica, na neki su način dobili potvrdu svoje pretpostavke da je škola bez veze.

Briga prema školarcima, dodaje Kuterovac Jagodić, u proteklom je periodu zakazala, a odnos prema maturantima ocjenjuje “krajnje strašnim”. U konačnici, zanimalo nas je kako naše sugovornice vide povratak ljudi u normalu, nakon popuštanja epidemijskih mjera. Interesantno, kažu, ljudi su se prilagodili izolaciji, u njima je dotaknut velik strah i sada se teško vratiti na staro. “Nadvladat ćemo to s vremenom, no dugo smo se ponašali u skladu s time da su ljudi opasni”, kaže Jokić-Begić. Stoga ne čudi što neki ljudi osjećaju svojevrstan žal prema napuštanju izolacije.

Psihologinja kaže kako ne treba čuditi ako pomislimo “eh, da mi se malo vratiti u moju karantenicu”. To je, objašnjava, pozicija djeteta koja postoji u svakome od nas; da postoji neki autoritet koji nam govori što trebamo činiti, i tako nas čuva. Karantena nam je, dakle, psihološki bila nekakva svojevrsna sigurna zona. Popuštanje mjera na ljude je stavilo novi pritisak nužnosti prilagodbe. “Možemo očekivati da će ljudi još neko vrijeme biti nervozni ako će im drugi ljudi biti preblizu ili da se neće oduševljeni vraćati na posao”, kaže Kuterovac Jagodić i pritom upozorava da bi valjalo pripaziti na porast alkoholizma. Kaže nam kako joj se čini da je u protekla dva mjeseca postalo prihvatljivije popiti, “ljudi su si htjeli priuštiti nešto lijepo, svaki dan se malo opustiti” što je odvelo u pojačanu konzumaciju alkohola.

Kada potražiti psihološku pomoć?

Što, dakle, činiti da bude što manje posljedica po naše psihičko zdravlje? Profesorica Jokić-Begić ističe četiri koraka; nužno je puno razgovarati o proteklim događajima. “Nađite se s prijateljima, prisjećajte se, verbalizirajte, tako iskustvo dobiva smisao i ugrađuje se u pamćenje. Posebno je važno puno i otvoreno razgovarati s djecom”, kaže. U drugom je koraku važno pohvaliti se, pohvaliti svoje bližnje i međusobno si priznati da je ovo iskustvo bilo velika i snažna stvar.

Treće, nužan je polagani povratak u stvarnost. “Treba zadržati korisno iz karantene, smanjiti tempo, vidjeli smo da možemo. Voditi brigu o sebi i bližnjima i njegovati odnose. Međutim, ako svi prethodni koraci zakazuju, ako nas i dalje muče žalost, prestrašenost, nesanica, bilo bi dobro potražiti psihološku pomoć”, upućuje profesorica zdravstvene i kliničke psihologije.

COVIDOVIH-13 profesorica

Obje Telegramove sugovornice primjećuju da Stožer u proteklom razdoblju u svoj rad i obraćanja javnosti nije uključio ljude koji puno znaju o ljudima – psihologe. Upravo je to njihova preporuka za eventualni drugi val pandemije. “Uključite psihologe, nemojte davati konfuzne informacije, 25 posto ljudi je ranjivo što se tiče psihe”, apeliraju i dodaju da bi ljudi u eventualnom drugom valu mogli biti manje poslušni zbog sindroma ‘to je vuk, to je vuk’ – konstantnog upozoravanja na veliku opasnost, koja se u konačnici nije pokazala toliko opasnom, tj. nije bilo ‘vuka’.

Poput jasnih uputa za pranje ruku, smatraju, nužni su i savjeti psihologa. U tom smislu, Kuterovac Jagodić zaključuje pohvalom medijima. “Upravo su mediji dali puno mjesta psiholozima i stavljali naglasak na mentalno zdravlje. Time ste svi puno pridonijeli u destigmatizaciji razgovora o mentalnom zdravlju. To je velika, odlična stvar za društvo”, kaže. Profesorice su, s još 11 kolegica s Odsjeka, usred pandemije potpuno samoinicijativno organizirale veliko istraživanje u kojem su se trudile doći do odgovora na pitanje – kako smo?. Kako smo prošli kroz ovo iskustvo, kako je promijenjena rutina djelovala na svakoga od nas i kakvo nam je mentalno zdravlje nakon svih stresova.

COVIDOVIH-13 profesorica, kako su ih nazvali studenti, skupilo je mnoštvo podataka koje će javno predstaviti početkom lipnja. “Ovo je bio jedinstven trenutak u kojem su ljudi stavljeni na kušnju. Trenutak u kojem mi kao psihologinje možemo puno razumjeti o ljudskom doživljavanju i ponašanju”, zaključuju profesorice čije ćemo istraživanje također popratiti. Ono bi moglo dati putokaz u prevenciji, kako najavljuje Svjetska zdravstvena organizacija, epidemije anksioznih i depresivnih poremećaja nakon koronakrize.

Dora Kršul
Telegram autor
269 članaka Više o autoru
Više s weba