Prvi posao na televiziji dobila sam s 12 godina. Natjecateljima u emisiji Turbo Limach Show u kostimu velikog zeca dijelila sam kakao. Ulogu sam dobila jer sam jedina veličinom odgovarala tom kostimu. Dakle, bila je to puka slučajnost.

Za prvi voditeljski posao, koji me i odredio, odgovorna je redateljica koja me na audiciji odabrala za dječju edukativnu emisiju Zagonetni ulomak. Glumila sam Bilješku, sveznajuću djevojčicu s velikom knjigom na glavi koju samo prolista kada je nešto zanima. Kroz tu sam emisiju imala čast i priliku razgovarati s našim spisateljima o njihovim djelima i poznatim svjetskim klasicima i to mi je bilo fantastično iskustvo.

Upisala sam ekonomiju, ali umalo završila na glumi

Kroz cijelu osnovnu školu i gimnaziju odlazila sam na dramsku u ZKM, snimala dječje i obrazovne emisije, glumila ili statirala u kazalištima. Nakon mature, kao i svi, morala sam odabrati fakultet. Imala sam ideju upisati ekonomiju jer sam smatrala da je divan nastavak gimnazije – znanost, a opet toliko općenita i sveprisutna. Dodatno, mama je ekonomistica, a ja volim brojke i tako sam zbrojila dva i dva.

S druge strane, razmišljala sam i o arhitekturi. Tata je, pak, u toj branši, pa sam još kao klinka s njim crtala neke stvari i to mi se činilo fora. Krenula sam se pripremati s prijateljem, no, kako sam bila znatiželjna i stalno negdje švrljala, putovala, nešto snimala, shvatila sam da se u arhitekturu neću baciti svim srcem i odustala.

Prevagnula je ekonomija. Rasturila sam prijemni, preuzela indeks i bila sretna što ću imati dugo brucoško ljeto. No, prijatelj s dramske završavao je prvu godinu glume i nagovarao nas da i mi predamo papire na Akademiju dramskih umjetnosti.

Prijemni je bio u rujnu i nas nekoliko iz društva odlučilo se na taj korak. Ne mogu reći da sam se posebno pripremala – spremila sam dvije pjesme koje sam prije izvela na Lidranu, a kako sam to ljeto na moru čitala knjigu Seks i grad, spremila sam jedan Carriein monolog te još jedan monolog iz Anujeve Antigone.

Na scenu Akademije stala sam prilično opušteno jer sam već imala jedan indeks u džepu, no svejedno sam bila uvjerena da neću proći. I zapravo sam se rasplakala kada sam čula da sam ušla u uži izbor. Ne, to nisu bile suze radosnice. Bila sam istinski tužna jer sam u vrijeme drugog dijela prijemnog trebala otputovati dečku koji je živio u Beču. Bila je to velika ljubav na daljinu, no roditelji su bili uporni i rekli mi da uvijek moram završiti što sam započela.

Prvi veći zalogaj dogodio mi se na faksu

Iako razočarana, ostala sam taj tjedan u Zagrebu i to se pokazalo kao odlična odluka jer mi je taj nastavak prijemnog bilo neponovljivo, fantastično iskustvo, a i nisam mogla kasnije žaliti što nisam probala. Na kraju nisam prošla, ali sam s ekipom koja je upala veselo tulumarila. Sjećam se da su mislili da sam i ja postala dio njihove klase.

No, ispalo je i ovako super jer sam već na prvoj godini Ekonomije počela snimati genijalne reklame koje ne bih mogla da sam upisala Akademiju. Vjerujem da bi mi život krenuo u nekom drugom smjeru da se sve odigralo drugačije, ali ovako se dogodilo da uz glumu i voditeljski posao razvijem i neke druge interese.

U vrijeme faksa počela sam na HRT-u voditi emisiju Briljanteen, dobila sam i neke manje uloge, a prvi veći zalogaj zagrizla sam kada sam se tijekom studiranja odlučila prebaciti na ekonomski fakultetu u Beču, njihov WU. Privlačio me život u inozemstvu.

Predala sam papire i kada sam dobila zeleno svjetlo za preseljenje, javila mi se redateljica Vlatka Vorkapić. Pozvala me na audiciju za seriju Kad zvoni?. Dobila sam glavnu ulogu i odlučila ostati jer je ljubav prema glumi bila jača.

Sljedeća velika odluka dogodila se nakon diplome. Prijavila sam se na postdiplomski studij na Humboldt sveučilištu u Berlinu. Taj me grad fascinirao i imala sam želju ondje živjeti, no shvatila sam da mi je život u Zagrebu jako ugodan, osobito za osobu u ranim dvadesetima. Imala sam divan krug prijatelja, radila voditeljske i glumačke poslove koji su me ispunjavali i već sam bila zaposlena u jednoj marketinškoj agenciji pa sam ponovno odlučila ostati.

Tada sam se zapitkivala jesam li pogriješila jer sam znala da će kroz koju godinu za preseljenje u neki drugi grad možda biti prekasno, ali vjerovala sam da će svaka odluka na kraju ispasti ispravna i to se pokazalo točnim jer sam danas zadovoljna svojim životom i zahvalna za sve.

Napustila sam posao u struci i krenula u freelencere

Možda je moj najveći zalogaj ili preokret u životu bio kada sam odlučila napustiti stalan posao u marketinškoj agenciji i krenuti u freelancere. Radila sam u struci svega godinu dana i bilo mi je to fantastično iskustvo, ali sam u jednom trenutku shvatila da jedva čekam neko snimanje, set serije ili studio Briljanteena. Shvatila sam da sam tada sretna i ispunjena i da mi sve vezano uz taj svijet stvara leptiriće u trbuhu. Nisam došla do faze da posao u agenciji samo odrađujem, nego sam jednostavno shvatila da me neke druge stvari više vesele.

Vjerujem da sam riskirala kada sam s konvencionalnog posla krenula u nešto što je jako slobodno, samostalno i gdje ovisiš o tome hoće li te se netko sjetiti i hoće li ti zazvoniti telefon, no kad sam odlučila izaći iz agencije nije to bila neka odluka o kojoj se moralo puno promišljati.

Sve je to bilo nekako lepršavo. Nije to bila scena iz nekog dramskog filma u kojoj pognute glave sjedim u nekoj polumračnoj prostoriji, razmišljam i na papir pišem razloge za i protiv. To je doslovno bio osjećaj koji sam pratila, a roditelji su bili uz mene kao savjetodavni mehanizam i podržavali me. I hvala im na tome.

I tako sam se doslovno bacila u te vode. Skočila na glavu i ispalo je super. Naravno da sam u početku imala strahove. Bojala sam se hoću li imati posla, ali do danas mi se pokazalo da biti slobodnjak ima puno dobrih strana. Recimo, dobra stvar je što ti je svaki dan drugačiji, nema monotonije, možeš si sam slagati raspored, upoznaješ širok dijapazon ljudi, uranjaš u različite teme i konstantno učiš nešto novo, a želja da postaneš bolji ne jenjava.

No, jedna mana koja bi bila boldana i podcrtana u svakom priručniku je egzistencijalna i financijska nesigurnost. Ali nekako naučiš baratati financijama i uvijek na jedan dio honorara zažmiriš i barem mentalno staviš u nešto što se zove crni fond. I to mi je do sada dobro funkcioniralo.

Vodila sam prvu virtualnu emisiju na HRT-u

Taj moj crni fond davao mi je sigurnost i u vrijeme lockdowna, no svejedno sam se jako loše osjećala kada sam vidjela prazan kalendar. Sve što sam imala bukirano nekoliko mjeseci unaprijed odjednom se izbrisalo. Bilo me strah vidjeti takav kalendar, pa sam upisivala face-time pozive s frendovima tek toliko da ne ostane prazan. No, kako zadnjih nekoliko godina na HRT-u vodim emisiju Kod nas doma, nismo gubili vrijeme i vrlo brzo smo se dogovorili i krenuli raditi virtualnu emisiju. Bila je to prva virtualna emisija ikad snimljena na HRT-u i moj dnevni boravak postao je studio.

Doslovno smo rekli ‘Hajdemo raditi i ljudima dati neki pozitivan sadržaj u ovim stresnim vremenima’ i mislim da smo odradili jako dobar posao. Urednici su sve pripremali od doma, a što se moglo snimiti vani, snimilo se. Imala sam u dnevnoj sobi postavljene dvije kamere, a sa sugovornicima sam razgovarala putem Skypea.

I tako sam četiri dana u tjednu snimala najave i intervjue. Kada bih trebala nabrajati izazove iz bliske prošlosti, taj bi period, kao vjerujem mnogima, definitivno bio jedan od njih. Ipak, prebrodili smo i to i izašli jači i s novim setom vještina i iskustvom. Kao veliki zalogaj koji smo bez razmišljanja zagrizli.

Zato mislim da nikada ne treba odustajati. Bitno je gristi i boriti se i kada ti je najteže. Od kuknjave nema kruha i zato treba donijeti odluku, stati iza nje, zagristi taj zalogaj i ne pustiti da ti se život događa i da prolazi pokraj tebe. Jedan je i fantastičan je!

Dnevno donosimo milijardu odluka, od toga što ćemo jesti i kada ćemo spavati, do velikih odluka koje mogu značiti životne prekretnice. Ne znam kako bi mi život izgledao da sam u određenim trenucima donosila drugačije odluke. Ne zanima me. Ovako je kako je i dobro je. Zahvalna sam na svemu.

Loše su odluke postale škola, a dobre su me dovele do ovoga mjesta. Vjerujem da život treba živjeti punim ustima i ja se iz dana u dan svojski trudim živjeti ga tako. Doista, treba zagristi život i uživati u njemu kao da jedemo najbolju čokoladu.

*Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućava Jimmy Fantastic