Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju da ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Hesamu Qaydiju, 45-godišnjem Irancu koji već deset godina živi u Zagrebu. Ispričao nam je zašto je s 35 godina odlučio napustiti rodni Teheran i početi ispočetka graditi život u gradu u kojem do tada nikada nije bio. Danas je tata blizancima Ewanu i Etni i živi sa svojom partnericom Sanjom

Rodio sam se u kući bake i djeda u vrijeme revolucije i političkih previranja u Iranu. Bio sam prvo dijete, a kroz nekoliko godina sam dobio još dvojicu braće. Živjeli smo u sjevernom dijelu Teherana u blizini Damavanda, najvećeg neaktivnog vulkana u Aziji pa bismo svakog vikenda odlazili u prirodu i na planinarenje. Iako su vremena bila zeznuta pamtim da sam imao lijepo djetinjstvo. No, s druge strane škole su bile prilično stroge zbog ideološki vrlo obojene iranske vlasti.

I danas imam živo sjećanje kako su nam tijekom nastave pričali protiv Zapada, a SAD su nazivali The Great Satan što u prijevodu znači Veliki Sotona. Učili su klince od malih nogu da im je Zapad najveći neprijatelj. U to vrijeme mojeg djetinjstva u Iranu je trajao i rat s Irakom, ali su veliki gradovi bili sigurni jer se ondje nije ratovalo. Doduše, bilo je prijetnji kemijskim oružjem i to su bili prilično stresni trenuci. Pamtim i danas sliku mame kako nam priprema kemijska odijela u slučaju napada. Iako nismo doživjeli pravi rat, bili smo u svojevrsnom strahu i osjećala se psihoza.

Nismo smjeli nositi traperice jer su sa Zapada

Nakon osnovne škole upisao sam prirodoslovno-matematičku gimnaziju. U prostorima škole nije nam bilo dozvoljeno nositi traperice jer su dolazile sa Zapada. Sjećam se da smo ih skrivali u ruksacima i presvlačili se prije i nakon nastave. U školi smo morali nositi ružne crne uniforme i nismo smjeli imati dugu kosu. Oko toga su bili jako strogi i svakodnevno su nam provjeravali frizure, a ako bi nekome narasla kosa više od dozvoljene dužine odmah bi ga slali frizeru na šišanje.

Nismo naravno voljeli tu disciplinu, ali isto tako nismo imali niti izbora. Morali smo biti poslušni jer bi nas izbacili iz škole. Sve se to događalo prije dvadesetak godina i vjerujem da je danas situacija nešto blaža, iako još uvijek postoje stroga pravila. No, mi smo za vrijeme faksa i srednje škole pokušavali živjeti kao i naši vršnjaci na Zapadu. Slušali smo sličnu muziku, izlazili i pili alkohol, ali s jednom razlikom; nismo imali barove i klubove u kojima se točio alkohol pa smo tulume radili kod kuće.

Hrvatska me prihvatila i na tome sam zahvalan

Nakon srednje škole upisao sam informatiku na jednom privatnom fakultetu i nakon što sam diplomirao otvorio sam svoju IT kompaniju. Posao je išao solidno i bio je to jako dobar period za biznis. Međutim, nakon izbora 2009. godine sam se odlučio iseliti iz zemlje. Vlada je počela varati na izborima više nego inače i nije mi se svidjelo u kojem se smjeru kreće naša država.

Razgovarao sam o ideji preseljenja s jednim kolegom iz Hrvatske i on mi je predložio da dođem živjeti u Zagreb. Čuo sam i prije za Hrvatsku, ali nisam bio siguran gdje se nalazi pa sam je potražio na karti. Svidjelo mi se što je dijelom mediteranska zemlja i tada sam počeo čitati i malo istraživati. Razmišljao sam i o sjevernoj Europi i SAD-u. Tražio sam i u tim zemljama dozvolu za boravište, poslao CV i objasnio im situaciju, ali sam dobio odbijenice. Hrvatska me jedina prihvatila i na tome sam jako zahvalan.

Na Instagramu promoviram Hrvatsku

Kada sam rekao prijateljima da se selim u Hrvatsku ostali su prilično iznenađeni. Naime, čuli smo za rat na Balkanu jer je devedesetih godina Iran podržavao Bosnu i Muslimane i slao je ondje svoje trupe. Međutim, kada je rat završio o tome se u Iranu više nije pričalo. I moji su prijatelji ostali na tim informacijama, nisu imali pojma kakva je danas situacija i traje li još uvijek rat.

Zanimljivo je i da velik broj Iranaca ne doživljava Hrvatsku kao mjesto koje je sigurno za život i gdje se može investirati. Ljudi kada čuju da ovdje živim često me ispituju kakva je situacija i zato sam na Instagramu napravio stranicu Iran.Croatia na kojoj promoviram Hrvatsku. Snimam videa u kojima pokušavam opisati kako ovdje žive ljudi, kakvi su kultura, život i poslovne prilike. Stranica je aktivna tek nekoliko mjeseci i već imam 1400 pratitelja, a javljaju mi se i ljudi koji bi investirali u poslove.

Fotkao sam trenutke iz kampa u vrijeme izbjegličke krize

Kada sam prvi put došao u Zagreb nisam odmah imao u planu ostati, već sam došao vidjeti kako se živi. Navikao sam na veliki grad jer Teheran ima preko 10 milijuna stanovnika i nisam mogao vjerovati da je Zagreb toliko malen. Bojao sam se da bi mi mogao brzo dosaditi jer sam centar uspio propješačiti u sat vremena, ali onda sam počeo jesti po restoranima. Otkrio sam odličnu dalmatinsku kuhinju, ćevape, ugodne malene barove i naravno lijepe djevojke. I tako sam odlučio ostati.

Svoju kompaniju sam ostavio u Iranu. Nisam više radio taj posao i odlučio sam s 35 godina ponovno upisati faks. Želio sam još jednu diplomu i upisao sam ekonomiju. Shvatio sam da je ovo drugačije okruženje i želio sam naučiti kako biznis ovdje funkcionira. Osim toga, nisam poznavao gotovo nikoga i znao sam da ću na faksu steći prva poznanstva i najbrže stvoriti mrežu kontakata.

Tijekom mojeg studija u Hrvatskoj se dogodila migrantska kriza i profesor s faksa mi je rekao da Crveni križ traži prevoditelje s perzijskog. Javio sam se i godinu dana sam odlazio u Slavonski Brod. Provodio sam dane u kampu i to je izgledalo kao scene iz filma o Drugom svjetskom ratu. Svakodnevno su stizali vlakovi puni izbjeglica koji su s djecom doslovce mjesecima hodali, a neki od njih su po toj hladnoći bili i bosonogi. Bilo je to teško gledati, a s druge strane, dirnulo me kako su se Hrvati odnosili prema njima.

Vidio sam policajca kako malenom dječaku oblači cipele, a iznenadila me i grupa policajaca koji su s djecom igrali nogomet na željezničkoj stanici. Pomagali su i lokalni ljudi. Donosili su hranu, vodu i odjeću. Tada sam shvatio koliko su Hrvati topli i dobronamjerni. Vidio sam i fotografirao te trenutke, a Crveni križ je kasnije od tih fotki napravio izložbu.

Vrlo brzo nakon toga u Zagrebu sam upoznao i svoju djevojku Sanju s kojom danas imam blizance; sina Ewana i kćerkicu Etnu. S njom sam 2017. godine krenuo i u poslovno partnerstvo i proširili smo njezin pilates i fitness studio ‘Power House’, a prije nekoliko godina sam osnovao firmu koja se bavi izgradnjom vila.

Nedostaje mi obitelj, ali se čujemo preko video poziva

Ovdje sam već deset godina. Imam posao koji volim i obitelj i ne planiram se seliti jer mi je život puno ljepši ovdje nego u Iranu. Oduševila me klima koja nije hladna kao u Skandinaviji, a opet nije ekstremna kao u Dubaiju. Sviđa mi se i što u gradovima nema prevelikih gužvi, a na svakom koraku imaš predivnu prirodu i odličnu hranu. Ljudi su iznimno dobronamjerni i topli i često mi se obraćaju na talijanskom ili španjolskom. Vjerojatno zbog moje tamnije puti, a kada im kažem da sam iz Irana uglavnom se iznenade.

Sviđa mi se i to što su ovdje osobne slobode pa i one političke puno veće nego u Iranu. No, svejedno odlazim u Teheran svakih nekoliko godina da vidim svoju obitelj i prijatelje. Sada kada imamo malenu djecu putovanja smo malo stavili na čekanje pa moja mama češće dolazi k nama u Zagreb. Srećom postoje i video pozivi pa sam često s njima u komunikaciji.

Ponekad nam to zašteka jer je u Iranu internet jako skup, a vlada je zbog kontrole blokirala Viber, WhatsApp, Facebook i Instagram. No, ljudi se snalaze. Kupuju softvere (VPN) koje instaliraju na mobitele i računala i tako zaobilaze filtere zbog kojih inače ne mogu pristupati društvenim mrežama. Veza nam zbog toga zna biti malo otežana, ali uspijemo se čuti.

Nakon puno godina provedenih u Zagrebu mogu reći da su mentalitet i kultura ovdje puno sličniji iranskoj nego sjevernoeuropskoj kulturi i vjerojatno zato se ovdje osjećam kao da sam doma. Hrvatski još uvijek nisam naučio, ali ga razumijem. Srećom, ovdje svi pričaju engleski pa mi to ne stvara problem. Kod kuće s djecom pričamo perzijski, engleski i hrvatski. I tko zna možda i ja uz svoju obitelj s vremenom konačno progovorim hrvatski.

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.