“Djevojčica 8,5 godina starosti primljena je na kliniku radi uvođenja i regulacije inzulinske terapije. Nitko od članova obitelji nema dijabetes…,” tiho Velikogoričanka Petra Martinović (42) čita prve retke otpusnog pisma pa dodaje:

“Dijabetes je u moj život ušao 9. ožujka 1990. Imala sam osam godina i doslovno je prekinuo moje djetinjstvo. Na isti datum 2003. dijagnosticirana mi je još jedna autoimuna bolest, multipla skleroza. Često se znam šaliti da imam muža, troje djece te dva velika i puno malih podstanara koji su doživotno uselili u moj život.”

Naime, uz supruga i tri kćeri, Petra ima dijabetes tipa 1, multiplu sklerozu, kataraktu, arterijsku hipertenziju i proteinuriju. Kaže da ih je sve prihvatila, sa svim njihovim ćudljivim karakterima, jer, u šali dodaje – nitko nije savršen.

Pojavili su se simptomi dijabetesa

“U više od 30 godina koliko živimo zajedno, spoznala sam razorne snage koju dijabetes može imati na tijelo ako se ne ponašamo onako kako on želi.”

“Imala sam gripu, neku virozu, više se ne sjećam. Jako sam puno pila i često mokrila. Doslovno sam pila, mokrila, pila, mokrila. Uz sve sam gubila na težini, kopnila sam. Mama me odvela doktoru koji me poslao na vađenje krvi. Kako je mama imala prijateljice u laboratoriju, čim su stigli nalazi nazvale su je i rekle da imam dijabetes, da me hitno vozi u Zagreb.”

Sama si je davala injekcije

Tada se nije puno znalo o dijabetesu. Nitko nije znao kakva je to bolest, priča. “Osjećala sam se grozno. Sjećam se da me mama odvela psihologu. Na prvi razgovor sam došla sva uplakana. Nisam bila svjesna što se događa ni što me čeka. Bila sam uvjerena da su me u bolnici pikali i da je to – to. Nisam bila svjesna da ću se morati nastaviti pikati kod kuće”, prisjeća se.

Pikala se ujutro i navečer. “U to vrijeme su se miješali inzulini, dugodjelujući i kratkodjelujući. A šećer se mjerio iz urina, pomoću trakica. Sjećam se da mi prema urinu šećer nikad nije bio uredan. Strepila bih dok sam iščekivala što će trakica pokazati, ali uvijek sam bila u vrijednostima iznad 10 milimola”, govori dodajući da kao dijete nije bila disciplinirani šećeraš.

U početku joj je mama davala inzulin, a onda je Petra uzela stvar u svoje ruke. “Naučila sam si ga sama davati, a vježbala sam na lutkama s kojima sam se igrala”, dodaje uz smijeh.

Petra se pika?

S obzirom na to da je radila kao novinarka, Petra je jedno vrijeme pisala kolumne, crtice iz svog života. U jednoj se prisjetila kako je okolina reagirala na njezinu dijagnozu. Roditelji djece s kojom je išla u razred učiteljicu su ispitivali o njezinoj bolesti i pitali je “je li istina da se Petra pika dva puta dnevno?” U kolumni je zapisala sljedeće:

“Učiteljica je imala razumijevanja i znala je kako se postaviti da mi pomogne. Podržala je maminu odluku da se drugim roditeljima ne govori o mojem pikanju. Danas mi nije normalno da se niječe pikanje. To je bolest, a pikanje je način liječenja bolesti. Nepojmljiva mi je spoznaja da su mnogi (roditelji) tada životno potrebni lijek, shvaćali kao uzimanje droge pa su išli tražiti odgovore kod moje učiteljice”, napisala je.

Ni liječnici nisu znali ništa o pumpi

Budući da s dijabetesom živi više od tri desetljeća, Petra je svjedočila napretku liječenja šećerne bolesti. Prvih godina svog dijabetičkog staža inzulin je uzimala injekcijama, nakon toga je dobila takozvani pen, a onda je 2010. dobila inzulinsku pumpu.

U početku ju je, kaže, mučilo kako će nositi pumpu, a da ne bude previše vidljiva. Danas ne razmišlja o takvim banalnostima. Inzulinska pumpa je, priča nam, bila pravo tehnološko čudo koje je u počecima podjednako fasciniralo obične ljude iz njezine okoline, ali i liječnike i medicinske sestre.

“Bila sam atrakcija, mnogo liječnika i sestara s kojima se susretala pumpu je vidjelo prvi put. Bili su puni pitanja i često sam morala objašnjavati što imam i kako to radi”, prisjeća se.

Pumpa imitira gušteraču

I dandanas je ima. “Pumpa ima dva ritma, bolus i bazal. Bazalni ritam na svakoj kontroli određuje liječnik na temelju mojih životnih navika i rezultata koje pumpa pamti i bilježi u arhivu. Bolus određujem sama, na temelju obroka koji ću pojesti. U tome mi pomaže pumpa koja, na temelju trenutnih vrijednosti šećera i ugljikohidrata koje ću pojesti, određuje dozu inzulina koju trebam uzeti”, pojašnjava.

Uređaj koji trenutno koristi dobila je prije četiri godine preko HZZO-a. “Nadam se da ću sljedeće godine, kad mi ističe garancija, dobiti napredniji model koji sprečava hipo i hiperglikemije”, govori dodajući da je pumpa njezina najbolja prijateljica.

“Pokazuje mi kolike su mi bile vrijednosti šećera u zadnjih sedam, četrnaest ili mjesec dana te koliko sam vremena provela u hipo i hiperglikemiji, kao i koliko je inzulina isporučeno”, uz tehnologije je sve puno jednostavnije.

Svi bismo trebali težiti dijabetičkoj dijeti

Jako važnu ulogu u kontroli dijabetesa ima i prehrana, a Petra kaže da, budući da je ona zadužena za kuhanje, njezina cijela obitelj nesvjesno jede po dijabetičkoj dijeti.

“To je prehrana kojoj bismo svi trebali težiti. Pomisao na komplikacije koje bi mogle nastati od kronično visokog šećera u trenutku me odvrate od namjere da pojedem sve što ne bih trebala, ali lagala bih kad bih rekla da baš nikad ne pojedem komad pizze ili kolač”, iskrena je.

Čini se višom matematikom, ali nije

Budući da je na terapiji inzulinskom pumpom, te da inzulin treba uzimati svaki put kad jede, kaže da je jako važno poznavati kojoj skupini određena namirnica pripada, a zatim je i vagati kako bi znala koliko mjera određene hrane predstavlja grama ugljikohidrata, jer se prema tome određuje koliko jedinica inzulina treba uzeti.

“Ja ne hodam s vagom pod rukom, naučila sam odoka ocijeniti koja doza neke hrane traži određenu dozu inzulina. Čini se višom matematikom, ali tu su godine iskustva”, dodaje uz smijeh.

Uslijedio je šok, dobila je multiplu

Istina, dogodi se da ponekad uzme premalo ili previše inzulina, ali pumpa sve memorira pa je, kaže, lakše prepoznati i ispraviti pogrešku. Cijela se obitelj priviknula i prigrlila njezin način prehrane, kaže dodajući da ju je dijabetes prosijao kroz sito i rešeto te da je, tako formirana, lakše prihvatila multiplu sklerozu.

Na dočeku 2000. godine prohodala je s današnjim mužem. “Josip je znao je za moj dijabetes i nije od toga radio problem. Zapravo, trudio se naučiti što više i danas je moj najbolji savjetnik. Tri godine kasnije živote će nam promijeniti moja nova dijagnoza”, prisjeća se Petra.

Multipla je u njen život ušla 8. ožujka 2003. godine i, kako Petra kaže, survala je u provaliju. Svim svojim bićem odlučila je da tamo neće ostati. Imala je 22 godine.

Ležala sam u lokvi mokraće

Bila je s društvom na izletu u Austriji, sve je bilo u redu. Već prvoga dana po povratku doma, pojavile su se drastične smetnje.

“Sve se dogodilo doslovno preko noći. Jedva sam sklapala rečenice, nisam mogla govoriti. Poremetila mi se motorika i nisam mogla hodati, a uz sve to javile su se i smetnje u vidu. Kako mi je šećer divljao, sjećam se da sam bila jako žedna, a uz sve sam imala i smetnje gutanja”, priča nam dodajući da uskoro više nije mogla ni pisati.

“Jedne noći odlučila je sama otići na wc. Jedva je spustila noge s kreveta i u tom je trenutku pala. “Ostala nepomično ležati na podu. Pomokrila sam se u pidžamu i ostala ležati u lokvi mokraće sve dok nije došla sestra i pomogla mi da ustanem”, kaže.

Nalaze su slali u Ameriku

Ubrzo je prebačena na odjel neurologije 6 na Rebru. “Tamo me liječila profesorica Brinar. Sumnjala je da imam multiplu, pa je moje nalaze poslala kolegama u Ameriku da potvrde dijagnozu”, priča Petra pred kojom je bio dug i težak oporavak.

“Morala sam ponovno učiti govoriti, hodati, pisati. A čekao me i faks. Bila sam na četvrtoj godini, ostalo mi je deset ispita do diplome i nisam htjela odustati”, kaže.

Josip mi je napravio slovaricu

“Borila sam se za život, ali nisam bila sama. Mama i moji prijatelji u bolnicu su mi dolazili svaki dan, a moj sadašnji muž često i dva puta dnevno. Kako sam morala ponovno učiti govoriti, napravio mi je slovaricu na kojoj sam pokazivala što želim reći”, priča Petra dodajući da s povratkom doma došlo privikavanje na novi život.

No, svi izazovi nisu je odvratili od životnih snova. Zacrtala si je da će diplomirati. “Dva puta dnevno hodala bih po dvorištu, barem 50 metara, a nakon toga je slijedilo učenje. Mama mi je iz knjiga za faks čitala ispitnu literaturu, a ja sam za njom ponavljala”, prisjeća se govoreći da je, iz dana u dan, polako napredovala.

Nakon suočavanja s multiplom, Petra je bila uvjerena da će je Josip ostaviti. Dogodilo se upravo suprotno. Tri godine kasnije uplovili su u bračnu luku.

Majčinstvo nikad nije dovodila u pitanje

Bez obzira na dijagnoze, u nijednom trenutku nije preispitivala svoju želju da postane mama. Još je kao djevojčica, igrajući se s najboljom prijateljicom rekla da će jednog dana imati troje djece. Tako je i bilo. Samo tri mjeseca nakon vjenčanja ostala je trudna.

Uz sve nedaće koje su sa sobom nosile njezine dijagnoze te uz veliku pomoć liječnika i supruga, s 25 godina rodila je Tonku, godinu i pol kasnije rodila je Ivanu, a malo više od četiri godine kasnije u obitelj Martinović stigla je Marija.

Koliko je u Petri upornosti, svjedoči i činjenica da je, dok je Tonka još bila mala odlučila okončati studij. “Diplomirala sam povijest!”, ozarena lica nam govori dodajući: “Kad si ja nešto zacrtam…”

Ovaj relaps me skršio

Dijabetes je svih ovih godina mijenjao svoje lice, no sada ga uspješno drži pod kontrolom. No, multipla se do sada vraćala desetak puta, a relaps koji je imala prije četiri godine bio je najsnažniji do sada.

“Taj me skršio. Bio je 5. lipanj i spremala sam se na posao. Rekla sam mužu da se loše osjećam na što mi je rekao da ostanem doma. Iako sam imala divnu šeficu koja mi je rekla da samo javim kad mi ne bude dobro, tvrdoglava kakva jesam tog jutra ta opcija nije dolazila u obzir”, govori i nastavlja:

“Ušla sam u Media Servis, sjela u predvorje i više nisam mogla ustati ni hodati. Nazvala sam muža da se vrati po mene. Idući dan sam opet završila na neurologiji. Krenulo je udarno liječenje koje nije pokazalo rezultate zbog čega mi je uveden novi, biološki lijek.”

Liječnici su joj objasnili da lijek polako djeluje i da joj neće odmah biti bolje. Tako je i bilo. A u međuvremenu je opet morala krenuti iznova.

Nakon svakog relapsa slijede novi počeci

Iako je ubrzo otpuštena iz bolnice, uslijedila je nova borba. “Nakon svakog relapsa slijede novi počeci. To je period u kojem moram nadoknaditi sve što sam propustila. Prije četiri godine, nadoknađivanje tih propuštenih trenutaka bilo je jako teško jer sam se prvo trebala vratiti u život. Opet sam morala učiti hodati i još nisam gotova”, govori dodajući da je vraćanje trajalo oko dvije godine.

“Tek sada mogu reći da mogu ponovno krenuti u život. Još moram puno raditi, a to iziskuje puno energije i motiva. Primjerice, hodanje još nisam vratila na stare postavke, imam i problema s koncentracijom, motorikom. Iako sve pomalo šteka, snagu pronalazim u obitelji. Moj suprug je moj Šimun Cirenac, on nosi moje križeve i ne znam kako bih bez njega. A tu su i moja djeca za koju sam spremna napraviti sve.”

Nijedna bolest nije zdrava, rekao je Grunf

Nakon desetljeća staža s autoimunim bolestima, Petra u šali kaže: “Šećer imam 34 godine i on je u mojoj glavi ozbiljan čovjek s kojim se da komunicirati i koji je uglavnom razuman, a multipla koju imam 20 godina inatljiva je pubertetlija s kojom sam uvijek na ratnoj nozi.”

Na to nam pokazuje postulat po kojem nastoji urediti svoj život. “Ne čekajte da život postane lakši, jednostavniji, bolji. Život će uvijek biti kompliciran. Učite biti sretni s onim što imate i što jeste”, kako nam to izgovara, Petra kaže da iz dana u dan ponavlja tu lekciju pa zaključuje:

“Svaki put do sada uspjela sam se dići. I dalje sanjam, dižem se i padam, ali najviše od svega – smijem se. Grunf iz Alana Forda kaže da nijedna bolest nije zdrava, a ja na to kažem da je smijeh najbolji lijek. Nikad ne propuštam priliku za smijanje.”