Sa 16 godina sam se zaposlila i od tada nije prošao dan da nisam radila minimalno dva, tri posla. Bila sam puna energije. A onda sam, nakon potresa, s 1.1.2021. dobila otkaz.

Kako problemi uvijek dolaze u paketu, nekoliko dana nakon toga roditelji su mi rekli da su prodali kuću i da se uskoro moramo iseliti. Ali nisam se dala. Bez obzira na sve što se dogodilo, gurala sam dalje i dalje.

Volontirala sam po cijele dane. Ubrzo sam pronašla novi posao, zaposlila sam se u bolnici. Nijednu sekundu nisam stala. Samo sam mislila na to kako moram pronaći stan u koji ću preseliti, kako moram pronaći posao, pomagati ljudima. Često se u to vrijeme znalo dogoditi da ne pojedem ništa cijeli dan.

Tog četvrtka ujutro sve je bilo sasvim normalno

Ubrzo sam našla i stan i počela ga sama uređivati. Nisam bila ništa umornija nego inače, osjećala sam se najnormalnije. A onda je došao taj četvrtak, jedini dan u tjednu kada radim popodne.

Kao i svakog jutra do tada, ustala sam, jela, pripremila sve za posao, ležala, gledala TV. Oko 11 sati otišla sam pod tuš. Odjedanput mi se počelo vrtjeti. I dandanas ne znam jel’ se meni vrtjelo u glavi ili se sve vrtjelo oko mene. Samo znam da mi je bilo užasno slabo.

Jedva sam navukla tuniku i otpuzala u krevet

Osjećala sam strašnu mučninu. Znam svoje tijelo, osjećala sam da nešto nije u redu, da mi je u glavi pritisak, da mi je mutno. Kako sam u tom trenutku krenula prati kosu, mislila sam da mi je to možda zbog prevruće vode. Već u idućem trenutku mi je bilo sve gore i gore.

Osjetila sam strašan nagon na povraćanje. Uspjela sam izaći iz kade, navući samo tunikicu na sebe i mokre glave otpuzati u krevet.

Sve mi je bilo mutno

Mama je dotrčala i pitala me što mi je. Rekla sam joj da nemam zraka. Sve mi je bilo mutno, vidjela sam samo njezinu siluetu. Ležala sam na tom madracu i shvatila da ne mogu više ništa. Počela sam nekontrolirano povraćati. Rekla sam joj da zove hitnu.

Mama je pozvala tatu, da me odveze u bolnicu, da ne gubimo vrijeme na čekanje hitne. Ne znam kako sam se s drugog kata spustila pred kuću. Od tada se, zapravo, vrlo malo toga sjeća.

I dalje sam razmišljala da moram na posao

Sjećam se da je tata putem do bolnice stao zato što mi se užasno povraćalo. I toj sam situaciji razmišljala kako ja moram na posao. Pa sam nazvala na odjel glavnu sestru da joj kažem da ću kasniti, ali da ću biti dole na hitnom prijemu jer mi je loše.

Iduća slika mi je kako u hodniku hitne padam. Tu me dvoje ljudi iz saniteta, koji su tuda prolazili, podignuli i unijeli u sobu.

Ubrzo mi je sestra počela vaditi krv. Ne znam zašto, ali krv je prskala na sve strane. Kad je iscurilo malo te krvi, čak mi je bilo malo lakše. Stavili su me na krevet, kolica, na nešto, ne znam… Samo znam da kad sam pogledala prema dolje, da sam ugledala klompice svoje glavne sestre. Pomislila sam ‘Dobro je, moj netko je tu.’

Rekla sam da bih ja išla kući, prva greška

Prevezli su me na neurologiju i nakon svih silnih infuzija bilo mi je bolje. Ali u noći su opet krenule vrtoglavice i mučnine. Tek sam pred jutro uspjela malo odspavati. Probudila sam se i ugledala doktoricu. Pitala me kako sam, rekla sam da sam dobro i da bih ja išla kući.

Nakon vizite sam otišla na magnetsku, nakon koje sam otpuštena kući. Sjećam se da sam čekala da moji dođu po mene. Bila sam uplašena, i dalje se nisam osjećala dobro. Cijeli život sam u sportu, poznajem svoje tijelo, znala sam da nešto nije u redu.

Brzo sam se vratila na posao, druga greška

Jedno vrijeme sam bila doma, ali sam se ubrzo vratila na posao, što zbog financija, što iz straha da mi opet ne pozlije. Mislila sam si da mi je bolje da mi pozlije na poslu, a ne kad sam sama doma jer mi neće imati tko pomoći.

Krenula sam i na pretrage, prvo kod neurologa koji me uputio na daljnju obradu. U međuvremenu je, nakon mjesec i nešto od tog četvrtka, došao nalaz magneta. Naime, sisačka bolnica ima magnetsku, ali je nije imao tko očitati, pa se snimka slala dalje.

I doktor je mislio da sam premlada za moždani, krivo

Sjećam se kako držim nalaz i čitam – cerebralna ishemija. Kad sam, nakon niza drugih pretraga na koje me liječnik poslao, skoro četiri mjeseca nakon što mi je pozlilo, stigla neurologu i rekla mu da na nalazu piše da sam imala moždani, rekao je da to nije moguće u mojim godinama.

Na to mi je pogledao nalaze krvi koji su pokazali da imam povišene masnoće. Zatim je stavio CD od magneta u kompjutor. Ostao je neugodno iznenađen. Ispričao mi se i rekao da on nije dovoljno stručan, da to nije njegovo područje.

U glavi mi je odzvanjalo, sada više ne smijete…

Neurolog je odmah nazvao kolegicu koja me primila i koja mi je ukratko objasnila da sam imala moždani udar. Na to mi je krenula nabrajati. Sve što sam čula bilo je ‘ne smijete ovo, ne smijete ovo, ne smijete ni…” U mojoj glavi je odzvanjalo ‘ne smijete.. bla, bla, bla… ne smijete.. bla, bla, bla…”

Imala sam 35 godina i odjednom nisam ništa smjela. Nisam se mogla nositi s tim. Do tada sam sve mogla, a sada ne smijem ništa. I ja sam to osjećala, znala sam to. Odlazila sam u svoje svakodnevne šetnje u kojima sam primijetila da lelujam kao pijanac. Mjesecima sam se sama trudila izboriti, izvući se iz toga, ali nisam uspijevala.

Imala sam osjećaj kao da mi netko stišće mozak kao spužvu

Nakon nekog vremena opet su krenule vrtoglavice i luđačke glavobolje, glava me boljela kao da mi je netko uzeo mozak i stišće ga kao spužvu. A ja sam uredno sjedila na poslu, popila bih tabletu i govorila si da moram dalje.

No, nisam mogla. Svako malo bih govorila da ne mogu. Već sam svima išla na živce s tim “ne mogu”. Nisam bila dobro, ali nisam nikome htjela reći da mi nije dobro.

Na kraju sam otišla liječnici opće prakse i rekla joj da imam luđačke glavobolje i da se ne mogu nositi s tim što mi se dogodilo. Ona mi je preporučila da pođem psihijatrici.

Nikako nisam bila bolje

Iako je od tog četvrtka prošlo više od godinu dana, nisam bila bolje. Psihijatrica mi je objasnila kako da se nosim sa stresom, kako da nađem ispušni ventil, rekla mi je da počnem šetati čim više mogu, da se vratim stvarima koje su me prije veselile…

Rekla mi je da moram naučiti smanjiti razinu stresa jer da na moje nalaze stres može biti okidač za novi moždani. Ali ja sam tada živjela u strahu, da će mi opet pozliti, da više nikada neću živjeti kao prije, da neću moći imati djecu.. a na sve to glavobolje su bile sve jače i jače.

Psihijatrica mi je rekla da bi me trebao pregledati neurolog. Otišla sam neurologinji kod njih u Popovači. Ona je prije radila na Rebru i odmah mi je rekla ‘Martina, molim te, odi na Rebro, tek tamo ćeš saznati što ti je zapravo.’

Napokon na pravom mjestu

To mi je trebalo. Ja zapravo nisam znala kako dalje. Samo sam slušala što ne smijem. Nitko mi nije, kao laiku, nije sjeo samnom i jednostavno objasnio što mi se zapravo dogodilo, što se dogodilo mom tijelu. Zato nisam shvaćala koliko je taj moj moždani ozbiljan i da, ako ne budem pazila na sebe, da se može ponoviti.

A onda sam na Rebru upoznala doktoricu Vesnu Matijević kojoj sam neopisivo zahvalna za sve. Odmah mi je dogovorila hospitalizaciju i u dva dana sam ponovno napravila sve nalaze.

I pokazalo se da su se nakon moždanog pojavile i male zone kronične ishemije. A to je sve bilo zato što nisam stala i promijenila način života. Slušala sam kako ne smijem ništa, ali mi nitko, do tada, nije rekao zašto to ne smijem i što sve takvim tempom života riskiram.

Napokon sam konkretno objašnjenje

Dakle, tek u 11. mjesecu 2023., godinu i nešto nakon moždanog, dobila sam konkretne smjernice kako trebam živjeti. Između ostalog, doktorica mi je objasnila da mi je lijeva vratna arterija skroz začepljena i krhka, te da zato ne smijem gledati previše prema gore i prema dolje, kao niti u stranu, da je ne bi opet precvikalo i da ne bi opet izazvalo još koji moždani.

Tek nakon što mi je doktorica Matijević sve fino objasnila, tek tada sam shvatila da moram stati na kočnicu. Malo je teško prihvatiti da ti netko kaže da sa svojih trideset i nešto godina ne smiješ mijenjati zavjese. Ali ja sam tek nakon susreta s doktoricom Matijević napokon dobila konkretno objašnjenje.

Godina pakla je iza mene

Do tada sam bila sam užasnuta, a svom tom užasu doprinosilo je neprihvaćanje okoline na koje sam nailazila svakodnevno. Često sam znala čuti “ako te moždani nije oduzeo, zapravo ti nije bilo ništa”. To neprihvaćanje me tjeralo nazad starim navikama.

Cijelo sam se vrijeme uvjeravala i pravila da mi nije ništa, djelomično zato što su me u to drugi uvjeravali, ali i zato što prva ja nisam prihvatila svoju dijagnozu jer mi nitko nije rekao koliko je ona zapravo ozbiljna.

Godinu i nešto trajao je taj pakao. Mene je godinu i nešto bilo strah otići pod tuš, mislila sam da će mi se ponoviti ista stvar. Spavala sam s otključanim vratima i otvorenim balkonom, da mi netko, kad pozovem pomoć, može ući u stan. Sve je, da nisam završila na Rebru, doista moglo završiti kobno po mene.

Sad tek otpuštam strahove

Sad napokon znam da imam mogućnosti i koje su moje mogućnosti, kao i da sve ovisi o meni. Sad tek otpuštam strahove. Dakle, sada tek znam da ne smijem nastaviti zanemarivati sebe i ne slušati svoje tijelo jer ću završiti kako sam završila prvi puta, samo što idući puta može biti puno gore.

Sada napokon mogu udahnuti, otići pod tuš bez straha da će mi pozliti. Pala mi je stijena sa srca jer sam napokon našla doktora koji mi je rekao sve što se treba reći.

Možda moje iskustvo nekome promijeni život

Zbog svega što sam prošla pridružila sam se kampanji Dan crvenih haljina, da druge žene, drugi ljudi ne lutaju, da nauče prepoznati moždani i na vrijeme potraže pomoć. Ali i da se priča o svemu, jer nemamo svi ista iskustva.

Mislim da je to najbolja stvar u koju sam se uključila. Upoznala sam ljude koji me razumiju i znaju što sam prošla, ali i dobila mogućnost dijeliti svoje iskustvo.

Pa ako to uspije doprijeti do nekog, pogotovo do žena za koje znamo da žive pod geslom ‘Kuhaj, peri, radi po cijele dane!’, možda netko stane na kočnicu i ne dovede se u situaciju u kojoj sam ja bila. Možda moje iskustvo nekome promijeni život.