Amerika više nije u stanju biti svjetski policajac. Svijet se vjerojatno nalazi pred razdobljem velikih ratova

Godine 1999. Indija i Pakistan, opremljene nuklearnim projektilima, vodile su rat oko Kašmira dok je NATO bombardirao srpske snage u Jugoslaviji.

Mogućnost izravnog sukoba velikih sila je u zraku

No, Amerika i njezini saveznici ne mogu intervenirati tako lako i jeftino kao nekada. Protivnici poput Kine i Rusije su odlučniji i više međusobno surađuju. Isto čine i nesvrstane sile, uključujući Indiju i Tursku, koje vjeruju u neki novi i za njih povoljniji poredak.

Mogućnost izravnog sukoba između velikih sila visi nad svijetom – prisiljavajući zemlje da jednim okom gledaju u budućnost, čak i dok se bore s današnjim izazovima. Velike sile postaju sve polariziranije o pitanjima na kojima su nekada možda gurale u istom smjeru. Na Bliskom istoku, primjerice, Rusija se približila Hamasu – uništavajući tako godine pažljive diplomatske suradnje s Izraelom.

S izuzetkom lidera kao što je mađarski premijer Viktor Orban, malo zapadnih zemalja i dalje razgovara s Rusijom. Čak i dijalogom s Kinom sve više dominiraju prijetnje i upozorenja, a ne napori za hvatanje u koštac sa zajedničkim problemima poput klimatskih promjena.

Rat u Ukrajini učvrstio partnerstvo Rusije i Kine

Istovremeno, dakle, dolazi i do približavanja američkih protivnika. “Zaista postoji osovina koja se stvara između Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i Irana, koja odbacuje njihovu verziju američki vođenog međunarodnog poretka”, kaže Stephen Hadley, koji je svojedobno radio u Vijeću nacionalne sigurnosti SAD-a i u Pentagonu, a bio je i savjetnik za nacionalnu sigurnost Georgeu W. Bushu 2005. godine.

Rat u Ukrajini učvrstio je partnerstvo između Rusije i Kine. Nije riječ o formalnom savezu, ali te su dvije zemlje u lipnju izvele svoju šestu zajedničku patrolu bombardera na zapadnom Pacifiku u razdoblju od malo više od četiri godine. Uslijedila je zajednička pomorska patrola u regiji u kolovozu. Iran i Sjeverna Koreja opskrbili su Rusiju oružjem u zamjenu za vojnu tehnologiju.

Posljedično, sve je vjerojatnije da će kriza koja uključuje jednog neprijatelja povući i drugog, piše The Economist.

Svaka kriza danas uključuje i više aktera

Osim toga, svaka kriza ne uključuje samo više neprijatelja, već općenito i više aktera. Lideri Australije, Japana, Novog Zelanda i Južne Koreje bili su na posljednja dva NATO-ova summita u Europi. Ukrajinska kontraofenziva ove godine ne bi se mogla dogoditi bez priljeva južnokorejskih granata.

Turska se etablirala kao ključni dobavljač oružja diljem regije, preoblikujući sukobe u Libiji, Siriji i Azerbajdžanu svojom vojnom tehnologijom i savjetnicima. Europske zemlje intenzivnije razmatraju kako bi mogle odgovoriti na krizu oko Tajvana.

To reflektira širu promjenu u raspodjeli ekonomske i političke moći. Ideja “multipolarnosti” – izraz koji se odnosi na svijet u kojem moć nije koncentrirana na dva mjesta, kao primjerice u Hladnom ratu, već na više njih – ušla je u diplomatski mainstream. U rujnu je Subrahmanyam Jaishankar, indijski ministar vanjskih poslova, primijetio da se Amerika, suočavajući se s “dugoročnim posljedicama Iraka i Afganistana” i relativnim ekonomskim padom, “prilagođava multipolarnom svijetu”.

Jednima prijetnja, drugima prilika

Taj argument je diskutabilan. U nedavnom eseju Jake Sullivan, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, ustvrdio je da je SAD sada u jačoj poziciji nego što je bio u vrijeme kad je bio zaglavljen u tim ratovima (Irak i Afganistan). No, imidž Amerike je nedvojbeno narušen.

Anketa koju je u veljači provelo Europsko vijeće za međunarodne odnose pokazala je da više od 61% Rusa i Kineza, 51% Turaka i 48% Indijaca očekuje svijet definiran ili multipolarnošću ili kineskom dominacijom. U svojem govoru u siječnju 2016., Barack Obama, tada američki predsjednik, inzistirao je da kada bilo gdje u svijetu dođe do problema, ljudi “ne zovu Peking ni Moskvu”. “Zovu nas”, poručio je.

Međutim, sedam godina kasnije stvari su manje jasne. Rezultat svega toga je osjećaj nereda. Amerika i njezini saveznici vide rastuće prijetnje, dok Rusija i Kina vide prilike. Srednje sile vide oboje.

I klimatska kriza povećava rizik od sukoba

“Neka vrsta anarhije uvlači se u međunarodne odnose”, napisao je Shivshankar Menon, koji je bio indijski ministar vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost, u eseju objavljenom prošle godine. To nije “anarhija u strogoj definiciji te riječi”, objasnio je, “već odsutnost centralnog organizirajućeg načela ili hegemona”.

Takvoj situaciji doprinosi nekoliko faktora. Klimatska kriza povećava rizik od sukoba u mnogim dijelovima svijeta i, kroz zelenu tranziciju, stvara nove izvore konkurencije, primjerice u kontekstu materijala ključnih za električna vozila.

Drugi faktor je ubrzani tempo tehnoloških promjena, a treći je globalizacija. Primjerice, rat oko Tajvana izazvao bi ozbiljne poremećaje u industriji poluvodiča te time i u svjetskom gospodarstvu. Četvrti faktor je rastući val nacionalizma i populizma.

Mijenja se i diplomacija

Svijet u kojem se događa više kriza odjednom veliki je izazov za vođe i diplomate zadužene za njihovo upravljanje. Jedan je taktički problem gašenja nekoliko požara odjednom. Diplomati, uronjeni u krize, često percipiraju da su njihova vremena izuzetno kaotična.

Catherine Ashton, bivša visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, ističe da se istovremeno bavila Arapskim proljećem, iranskim nuklearnim programom i sporom između Srbije i Kosova. “Vrlo jasno se sjećam – kada je počela kriza u Ukrajini”, kaže, referirajući se na revoluciju u Kijevu 2014., “da nisam znala hoćemo li imati kapaciteta za sve to.”

Rat u Ukrajini bio je posebno iscrpljujući za diplomaciju. Barunica Ashton prisjeća se da je, kada je počela kriza u Ukrajini 2014., njezin pregovarački tim za nuklearne razgovore s Iranom u Beču uključivao zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije. Ona bi putovala u Kijev kako bi osudila rusko miješanje, a on u Moskvu kako bi osudio Europsku uniju. “Zatim bismo se vratili, sjeli za stol i nastavili pregovarati o Iranu. Takvo odvajanje problema sada bi bilo nemoguće”, dodaje.

Veliki pritisak na leđima pojedinaca

Očekivanje da najviši dužnosnici predstavljaju svoju zemlju tijekom krize često stavlja ogroman pritisak na nekoliko ljudi. Antony Blinken, američki državni tajnik, u proteklih šest tjedana svako malo putuje između bliskoistočnih prijestolnica. Nedavno je letio s Bliskog istoka u Tokio, na sastanak ministara vanjskih poslova G7, zatim u Indiju pa dalje do San Francisca.

Čak i ako diplomati uspješno upravljaju s više kriza istovremeno, sučeljavanje kriza predstavlja veći, strateški problem kada je riječ o vojnoj moći. Trenutna kriza na Bliskom istoku pokazuje da je vojna moć rijedak resurs.

Posljednjih godina dužnosnici Pentagona hvalili su se da su konačno uspostavili ravnotežu pomorske moći od Bliskog istoka do Azije, nakon dva desetljeća protupobunjeničke borbe u Afganistanu i Iraku. Sada se trend preokreće.

Ogroman pritisak na vojnoj sposobnosti Zapada

Kada je USS Dwight D. Eisenhower 4. studenog ušao u Crveno more, bilo je to prvi put da je američki nosač zrakoplova djelovao na Bliskom istoku u dvije godine. Ako se rat u Gazi oduži ili se proširi – američke pomorske snage možda će morati birati između ostajanja, ostavljajući tako praznine u drugim dijelovima svijeta, uključujući Aziju, ili ohrabrivanja Irana.

U međuvremenu, zapadni dužnosnici sve više smatraju da bi rat u Ukrajini mogao potrajati još pet godina, jer ni Rusija ni Ukrajina nisu spremne popustiti niti su vojno sposobne prekinuti zastoj. Kako 2020-e odmiču, crvena svjetla počinju bljeskati. Mnogi američki obavještajci, a i neki azijski, vjeruju da će rizik od kineskog napada na Tajvan biti najveći pred kraj ovoga desetljeća.

Čak i bez rata, vojna sposobnost Zapada će doći pod ogroman pritisak u godinama koje dolaze. Rat u Ukrajini podsjetio je koliko se streljiva troši u velikim ratovima, ali i koliko su zapadne oružarnice zapravo oskudne. Amerika dramatično povećava proizvodnju artiljerijskih granata kalibra 155 mm. Čak i s time, njezina proizvodnja u 2025. vjerojatno će biti manja od one Rusije u 2024. godini.

Različite vrste ratova, svima treba oružje

Ratovi u Ukrajini i Gazi dobro ilustriraju ove pritiske. Izrael i Ukrajina vode različite ratove – Kijevu su potrebne rakete dugog dometa za udare na Krim, oklopna vozila te oprema za razminiranje. Izrael, među ostalim, želi pametne bombe koje se ispuštaju iz zraka. No, postoji i preklapanje.

Prošle godine Amerika je posegnula u svoje skladište granata u Izraelu kako bi naoružala Ukrajinu. U listopadu je morala preusmjeriti neke granate namijenjene Ukrajini u Izrael. Obje zemlje također koriste sustav protuzračne obrane Patriot, koji uništava zrakoplove i veće projektile.

SAD trenutno vjerojatno može zadovoljiti oba svoja prijatelja, a posljednjih tjedana Francuska i Njemačka obećale su povećati pomoć Ukrajini. Međutim, ako se jedan ili drugi rat — ili oba — oduže, bit će gusto, piše The Economist.

U budućnosti će morati biti kompromisa

“Kako vrijeme prolazi, dolazit će do kompromisa jer će određeni ključni sustavi biti preusmjereni prema Izraelu”, smatra Mark Cancian iz Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. “Neki sustavi koje Ukrajina treba za svoju kontraofenzivu možda neće biti dostupni u količinama koje bi ona željela.”

Veći problem je taj što Amerika ne bi mogla istovremeno naoružati sebe i svoje saveznike. Od 1992. američki vojni planeri pridržavali su se tzv. standarda dviju ratnih situacija. Oružane snage Amerike morale su biti spremne voditi dva istodobna srednje velika rata protiv regionalnih sila. Trumpova administracija je 2018. promijenila ovo u “standard jednog rata”.

U praksi, to je bila obveza da budu sposobni voditi rat ili u Europi ili u Aziji, ali ne i oba istovremeno. Administracija Joea Bidena zadržala je ovaj pristup. Cilj je bilo usklađivanje ciljeva s resursima: proračun obrane Amerike je praktički nepromijenjen, dok je kinesko vojno trošenje naglo poraslo.

Test američke ili kineske moći

Ali rizik je, tvrde kritičari, u tome što bi “standard jednog rata” doveo neprijatelje u iskušenje da otvore drugu frontu – što bi onda moglo prisiliti SAD da se povuče ili pribjegne neprivlačnim opcijama, poput nuklearnih prijetnji.

Ako rat u Ukrajini ostane otvorena rana u Europi, a Bliski istok ostane u plamenu, Zapad će se ozbiljno boriti ako izbije još jedna ozbiljna kriza. Jedan od rizika je da će suparnici jednostavno iskoristiti kaos negdje drugdje u svoju korist.

UZ to, europski vojni planeri ne isključuju opciju da bi Rusija mogla izvesti prijeteće manevre tijekom krize oko Tajvana – kako bi odvratila američku pozornost, sprječavajući ih da pruže ruku u Aziji. Kao i za vrijeme Hladnog rata, svaka kriza, bez obzira koliko lokalna ili trivijalna, može postati test američke ili kineske moći.

Gomilanje kriza i ratova

Zatim, tu su i faktori iznenađenja, poput upada Hamasa u Izrael 7. listopada. Građanski ratovi i pobune u Demokratskoj Republici Kongo, Maliju, Mjanmaru, Somaliji i Sudanu zanemareni su diplomatski, čak i dok ruski utjecaj u afričkoj zoni Sahel nastavlja rasti.

U međuvremenu, 10. studenog deseci kineskih brodova okružili su filipinske brodove, jednog gađajući vodenim topovima u spornom Južnom kineskom moru.

U ovakvim vremenima stratezi govore o važnosti “hodanja i žvakanja žvakaće gume”. To je jedinstvena američka metafora koja se nekoć odnosila na obavljanje dviju trivijalnih aktivnosti odjednom, a sada objašnjava važnost geopolitičkog obavljanja više zadataka, piše The Economist.