Analiza Jagode Marić: je li država doista pristala na to da Crkva za bilo koju imovinu može reći da je njezina?
Istražili smo detalje sporazuma koji su potpisali ministar Malenica i zagrebački nadbiskup Kutleša
Ugovori Hrvatske i Svete Stolice, a od 1996. do 1998. godine potpisana su četiri, još uvijek u hrvatskoj javnosti izazivaju raspravu, periodično se aktualizira inicijativa za njihovom revizijom, a posljednju buru u dijelu javnosti izazvalo je potpisivanja Sporazuma o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj.
Sporazum su potpisali ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a sam naziv sugerira da bi se prema njemu određivalo tko je sljednik pojedine pravne osobe unutar Katoličke crkve. Država se tim sporazumom, koji se također poziva na Vatikanske ugovore, obvezala na to da tog pravnog sljednika određuje isključivo Crkva po kanonskom pravu.
Crkva određuje kome će imovina biti vraćena
To vrijedi i za slučajeve povrata imovine koja je Katoličkoj crkvi oduzeta u vrijeme Jugoslavije, pa prema tom sporazumu ispada da se Vlada obvezala da će Katolička crkva odlučivati o tome tko je unutar Crkve sljednik neke pravne osobe koja je prije oduzimanja imovina bila vlasnik te imovine. To znači da bi Crkva određivala kome će ta imovina biti vraćena.
Međutim, u javnosti su se pojavila i tumačenja koja idu mnogo dalje, do onog da je Vlada tim sporazumom zapravo pristala na to da Crkva za bilo koju imovinu može reći da je njezina i da država na to mora pristati jer je pristala da se o tim stvarima odlučuje na osnovu kanonskog prava, a ne hrvatskih zakona.
‘Sporazum ne utječe na meritum postupka’
Kakva je uopće snaga sporazuma kojeg su potpisali Malenica i Kutleša, te što on zapravo znači u primjeni, tražili smo objašnjenje i Ministarstva uprave i pravosuđa i Zagrebačke nadbiskupije, ali tiskovni ured nadbiskupije odgovor na naš upit nije poslao ni nakon osam dana. Iz Ministarstva uprave poručuju da sporazum nikako ne utječe na upravne ili sudske postupke, pa i one koji bi se vodili oko povrata imovine.
“U odnosu na eventualne upravne ili sudske postupke, uključujući i postupke povrata imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ističemo da Sporazum ni na koji način ne utječe na meritum takvih postupaka koji se vode ili bi se mogli voditi pred nadležnim tijelima, već se isključivo tiče pitanja utvrđivanja pravnog sljednika pravne osobe Katoličke crkve”, navode iz ministarstva Ivana Malenice.
Katolička crkva se ne izuzima iz pravnog poretka
Kažu i da se “sporazumom ne uređuju nikakva nova pitanja, niti se Katolička Crkva izuzima bilo kakvih prava i obveza koje bi proizlazile iz ukupnog pravnog poretka Republike Hrvatske Dodaju da se potpisanim sporazumom osigurava primjena sklopljenog međunarodnog ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice te da se on tiče samo onih pitanja koja su vezana za pravno sljedništvo pravnih osoba koja je Katolička crkva osnovala i to temeljem kanonskog, ne građanskog ili drugog prava, a što je ugovoreno između Svete Stolice i Republike Hrvatske”.
Katoličkoj crkvi, pojašnjavaju iz Maleničinog ministarstva, utvrđuje se pravo da samostalno uređuje pravno sljedništvo institucija odnosno pravnih osoba pri čijem osnivanju ne sudjeluju druga tijela izuzev Katoličke crkve. Napominju da se takve pravne osobe i sada osnivaju sukladno kanonskom pravu.
Potpisani sporazum nema pravnu snagu
Odvjetnik Vlaho Hrdalo poručuje da potpisani sporazum zapravo nema nikakvu pravnu snagu zato što je to tek sporazum Vlade i Hrvatske biskupske konferencije, a ne međunarodni ugovor, koji jest iznad zakona i može delegirati neke ovlasti.
“Obični sporazum nema tu moć tako da suci apsolutno njime nisu vezani. Točno je da za određena pitanja uvodi primjenu kanonskog prava, ali Sporazum nema nikakvu pravnu težinu, tako da je to zapravo nevažno”, ističe Hrdalo.
U članku 11. sporazuma stoji da se “Republika Hrvatske obvezuje da u slučajevima povrata ranije nacionalizirane imovine, kao i u svim drugim postupcima u kojima crkvene pravne osobe dokazuju svoje postojanje ili pravno sljedništvo, neće poduzimati nikakve radnje kojima bi otežala ili onemogućila ostvarenje svrhe tih postupaka”.
Sporazum protivan ugovoru s Vatikanom
Hrdalo ističe da se možemo slagati ili neslagati s utvrđenjima iz Sporazuma, poput te “obveze lojalnosti”, ali da je potpuno nevažno što piše, jer sporazum između Vlade i HBK nema moć derogirati hrvatske zakone, ali da je to utvrđeno ugovorom između Hrvatske i Svete Stolice onda bi bilo drukčije.
“Ne samo to, Sporazum je protivan i samom međunarodnom ugovoru između RH i Svete Stolice o pravnim pitanjima, gdje se u članku 10. st. 1.navodi da “crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra, te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske”, upozorava Hrdalo.
Kad je u pitanju kanonskog prava, Hradlo ističe da je za to mjerodavan Codex Iuris Canonici koji u svojoj V. knjizi Vremenita crkvena dobra (De bonis Ecclesiae temporalibus) regulira stjecanje dobara, upravljanje dobrima i njihovo otuđenje i da su tamo kao načini stjecanja određeni samo pravni posao i dosjelost.
Ako sporazum nema utjecaja, zašto je potpisan?
Ako se sporazumom za državu ništa ne mijenja, ako neće utjecati na meritum sudskih postupka oko povrata imovine, kako to tvrdi Ministarstvo uprave, pitanje je zašto je uopće potpisan. Moguće da on više znači za odnose unutar Katoličke crkve nego za odnose države i Crkve.
Najpoznatiji slučaj povrata imovine bio je slučaj Dajla, u kojem su na suprotnim stranama na sudu završili Porečka i Pulska biskupija i benediktinci iz talijanske Praglije. Uplela se u cijeli slučaj i Vlada Jadranke Kosor koja je stala na stranu Porečke i Pulske biskupije, dok je Vatikan bio na strani talijanskih benediktinaca.
Možda Crkva želi spriječiti ponavljanje Dajle
Dovelo je to čak i do toga da papa Benedikt XVI suspendira biskupa Ivana Milovana koji nije htio potpisati sporazum po kojem bi imetak bivšeg benediktinskog samostana u Dajli pripao talijanskim bendiktincima. Dok je Milovan bio suspendiran sporazum je u korist talijanskih benediktinaca potpisao papin povjerenik, španjolski biskup Castello. Taj je sporazum prijetio u bankrot otjerati biskupiju. Današnji zagrebački nadbiskup Kutleša imenovan je biskupom koadjutorom Porečke i Pulske biskupije, a nakon što je Milovan dao ostavku Kutleša je postao porečki i pulski biskup.
Slučaj je završio odlukom suda da imovina pripada Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a benediktinci su odustali od revizije te odluke, pa se čini da je Crkva ovim sporazumom željela spriječiti takve otvorene sukobe u budućnosti, a samo će vrijeme pokazati kako će hrvatske institucije tretirati taj sporazum.
Primjerice, u situaciji kad smatraju da imovinu treba vratiti određenoj župi, a Crkva tvrdi da je pravni sljednik netko drugi u njezinim redovima.