U toj definiciji ne bi ništa trebalo biti sporno jer mnoge zemlje s te liste snabdijevaju ukrajinsku vojsku naoružanjem i vojnom opremom, razmjenjuju s Ukrajinom vojno-obavještajne podatke te nesporno pomažu uspješnoj borbi Ukrajinaca protiv ruskoga agresora. Htjeli mi to priznati ili ne, Europska unija i NATO nalaze se u neizravnom ratnom sukobu s vojskom Ruske Federacije na tlu Ukrajine bez obzira na to što nisu prekinuti međusobni diplomatski odnosi i što većina država Europske unije i dalje kupuje ruski plin i naftu, iako u sve manjim količinama.
Nisu svi presretni zbog prekida veza s Rusijom
U “neprijateljskim zemljama“ nisu svi presretni zbog prekida poslovnih i političkih veza s Rusijom, ekonomske sankcije uvijek pogađaju i one koji ih uvode koliko god se vlasti trudile da to izbjegnu. Ne treba zanemariti ni onaj dio javnosti koji se divi diktatorima i njihovoj nemilosrdnoj vladavini, koji ponajviše zbog vlastitih frustracija i društvene isključenosti i marginalizacije mrzi temeljne vrijednosti liberalne demokracije pa u Vladimiru Putinu vide ne samo njenoga terminatora već i osvetnika za vlastite promašaje i životne neuspjehe.
Takva smjesa vrlo privatnih parcijalnih financijskih interesa, medijskih manipulacija dijelom frustrirane javnosti i korumpiranih političara već je petnaestak godina osnovno oruđe Putinove imperijalne politike i njegovoga miješanja u unutrašnja politička događanja i izbore u pojedinim državama.
Bez obzira radi li se o američkim ili francuskim predsjedničkim izborima, Brexitu, ili o hrvatskim ili njemačkim parlamentarnim izborima obrazac ruskoga ponašanja uvijek je isti: financijska, logistička i medijska potpora uvijek ide u korist onih političkih stranaka i pokreta čije jačanje ili dolazak na vlast slabi i samu ideju liberalne demokracije.
Nema sjedenja na dva stolca
Osobni režim Vladimira Putina i Ruska Federacija zbog svih svojih svinjarija odavno su za ostatak svijeta zaslužili sintagme “neprijateljski režim“ i “neprijateljska zemlja“. Zbog posvemašnje političke oportunosti, povelike financijske lukrativnosti kao rezultata međusobne ekonomske povezanosti te izravne koruptivnosti dijela „zapadne“ politike morala se najprije dogoditi ruska invazija na Ukrajinu sa svim svojim posljedicama pa da tu sintagmu Putin prije zalijepi „Zapadu“ nego „Zapad“ Rusiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međusobno snažno manifestirano neprijateljstvo neće moći prestati prije zaključenja mirovnoga ugovora između Ukrajine i Ruske Federacije, a dosadašnji tijek rata upućuje na to da je takav ugovor jako teško ostvariv bez promjene vlasti u Kremlju.
Drugim riječima, „zapadno“- ruski odnosi prije nego opet postanu kooperativni bit će još puno gori, a možemo se samo nadati da neće postati i izravno ratni. U tom binarnom svijetu jednostavno nema i neće biti mjesta za sjedenje na dva stolca, bez obzira radi li se o Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku i Viktoru Orbanu ili o lokalnim (polu)anonimnim kokošarima.
Utjecaj na hrvatsku političku scenu
Ruski utjecaj na hrvatsku i ex-jugoslavensku političku scenu i ovdašnja događanja bio je minoran sve do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća. Rusija je nakon raspada Sovjetskoga Saveza bila zabavljena samom sobom, a pojedinačni izleti ruskoga kapitala na hrvatsko i susjedna tržišta bili su isključivo rezultat privatnih inicijativa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
INA, koju su vodili budući ili bivši premijeri i ministri, kupovala je ruski plin, povremeno i naftu, na sličan način kao što je to činila i u vrijeme kada je bila socijalistički mastodont, a jedini spomena vrijedan pokušaj ruskoga utjecaja na hrvatsko tržište energenata bilo je neuspjelo pretvaranje Jadranskog naftovoda u danas već zaboravljenu Družbu Adria.
Taj slabo prikriveni privatizacijski pokušaj u aranžmanu Jukosa, tada najveće ruske naftne kompanije, i nekoliko domaćih teškaša najprije se nasukao na smjenu hrvatske vlasti u siječnju 2000. godine, a kasnije je zamro zbog demontaže Jukosa i zatvaranja njegovoga vlasnika i Putinovog preglasnog protivnika Mihaila Hodorkovskog.
Gazprom na hrvatskom tržištu
Nakon što je MOL 2003. kupio prvi udio u INA-i i dalje se ništa značajno nije događalo. MOL je bio fokusiran na preuzimanje kontrole upravljanja nad hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom, a sam se uz pomoć mađarske vlade više-manje uspješno branio od pokušaja ruskog neprijateljskog preuzimanja nakon što je u ožujku 2009. godine austrijski OMV prodao ruskom Surgutneftegasu 21,2 posto udjela u MOL-u po cijeni od 1,9 milijardi dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvije godine kasnije mađarska vlada platila je taj udio ruskoj kompaniji 2,6 milijardi dolara i tako među ostalim zadržala i INA-u, hrvatska nalazišta nafte i plina i hrvatsko tržište naftnih derivata samo u svojim rukama. Možemo samo nagađati na što je sve Viktor Orban morao pristati da se i formalno riješi ruskog partnera u MOL-u, ali činjenica je da je 2011. INA prestala kupovati plin od ruskoga Gazproma i da je sklopila trogodišnji ugovor o nabavi plina s talijanskom kompanijom ENI, o čemu sam već u nekoliko navrata pisao.
Ruski partneri na krajnjoj desnici
Gazprom je u tome, kasnije se pokazalo, ključnome razdoblju odabrao vukovarski PPD za svoga distributera i na taj način prvi put zakoračio na hrvatsko tržište mimo INA-e odnosno MOL-a.
Tako se i Hrvatska mogla puno lakše uklopiti u standardni ruski scenarij po kojemu velika ovisnost lokalnoga tržišta o ruskim energentima stvara dovoljno veliku financijsku polugu za jačanje onih političkih opcija koje su protivne vrijednostima na kojima se temelji i sama ideja Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U većini drugih europskih država ruske službe pronalaze svoje partnere na krajnjoj desnici, ali budući da je u Hrvatskoj sve desnije od HDZ-a u načelu neupotrebljivo, izbor ovdašnjeg partnera nametao se sam po sebi. Tomislav Karamarko preuzeo je HDZ u vrijeme kada je ta stranka bila bez para i podrške te je lokalni distributer ruskoga plina vrlo lako postao jedan od njenih rijetkih financijera.
HDZ-ove stranačke pristaše imaju razumijevanje za Putina
Karamarko je nizao izborne pobjede sve dok nije napravio korak previše pa smo u nadi i iščekivanju hrvatske inačice Viktora Orbana na kraju dobili Andreja Plenkovića. Kasnije je ruski grah pao i na Domovinski pokret, ali umjesto da se tamošnja ekipa zdušno bavi naftom i plinom ona se međusobno posvađala zbog banalne kupnje vinskih butelja i nosača zvuka.
U tome hrvatskom rašomonu PPD i MOL su javni partneri u Petrokemiji, njihovi zagovornici vode međusobne ratove u HDZ-u, čiji je čelnik pak maneken europske ideje za siromašne istočne zemlje, ali kada zatreba i branitelj Viktora Orbana. Biračko tijelo te „najhrvatskije“ stranke unisono obožava Orbana, a značajan broj stranačkih pristaša, čak i nakon invazije na Ukrajinu, ima puno razumijevanja za postupke i politiku Vladimira Putina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li Hrvatska, poput Mađarske, postati slabom karikom Europske unije ovisit će i o ishodu rata u Ukrajini. Uvođenje embarga na kupnju ruske nafte i plina sigurno će eliminirati dio izravnoga ruskog utjecaja na hrvatsku politiku, ali onaj mađarski, a time posredno i ruski, ostat će i dalje sve dok MOL bude upravljao hrvatskim tržištem energenata.
Koliki je stvarni utjecaj Rusije u hrvatskoj politici i kakve to veze ima s HDZ-om
Putinove službe u većini europskih zemalja partnere pronalaze na krajnjoj desnici. U Hrvatskoj su odabrali HDZ
U većini drugih europskih država ruske službe pronalaze svoje partnere na krajnjoj desnici, ali budući da je u Hrvatskoj sve desnije od HDZ-a u načelu neupotrebljivo, izbor ovdašnjeg partnera nametao se sam po sebi. Tomislav Karamarko preuzeo je HDZ u vrijeme kada je ta stranka bila bez para i podrške te je lokalni distributer ruskoga plina vrlo lako postao jedan od njenih rijetkih financijera.
Početkom ožujka ruski predsjednik Vladimir Putin uveo je u ruski politički jezik sintagmu “neprijateljske zemlje“ za sve one države koje su uvele političke, financijske i gospodarske sankcije Ruskoj Federaciji. Po nalogu svoga šefa ruski premijer Mihail Mišustin sastavio je listu neprijateljskih država, a na njoj se uz sve ostale članice Europske unije našla i Hrvatska.
U toj definiciji ne bi ništa trebalo biti sporno jer mnoge zemlje s te liste snabdijevaju ukrajinsku vojsku naoružanjem i vojnom opremom, razmjenjuju s Ukrajinom vojno-obavještajne podatke te nesporno pomažu uspješnoj borbi Ukrajinaca protiv ruskoga agresora. Htjeli mi to priznati ili ne, Europska unija i NATO nalaze se u neizravnom ratnom sukobu s vojskom Ruske Federacije na tlu Ukrajine bez obzira na to što nisu prekinuti međusobni diplomatski odnosi i što većina država Europske unije i dalje kupuje ruski plin i naftu, iako u sve manjim količinama.
Nisu svi presretni zbog prekida veza s Rusijom
U “neprijateljskim zemljama“ nisu svi presretni zbog prekida poslovnih i političkih veza s Rusijom, ekonomske sankcije uvijek pogađaju i one koji ih uvode koliko god se vlasti trudile da to izbjegnu. Ne treba zanemariti ni onaj dio javnosti koji se divi diktatorima i njihovoj nemilosrdnoj vladavini, koji ponajviše zbog vlastitih frustracija i društvene isključenosti i marginalizacije mrzi temeljne vrijednosti liberalne demokracije pa u Vladimiru Putinu vide ne samo njenoga terminatora već i osvetnika za vlastite promašaje i životne neuspjehe.
Takva smjesa vrlo privatnih parcijalnih financijskih interesa, medijskih manipulacija dijelom frustrirane javnosti i korumpiranih političara već je petnaestak godina osnovno oruđe Putinove imperijalne politike i njegovoga miješanja u unutrašnja politička događanja i izbore u pojedinim državama.
Bez obzira radi li se o američkim ili francuskim predsjedničkim izborima, Brexitu, ili o hrvatskim ili njemačkim parlamentarnim izborima obrazac ruskoga ponašanja uvijek je isti: financijska, logistička i medijska potpora uvijek ide u korist onih političkih stranaka i pokreta čije jačanje ili dolazak na vlast slabi i samu ideju liberalne demokracije.
Nema sjedenja na dva stolca
Osobni režim Vladimira Putina i Ruska Federacija zbog svih svojih svinjarija odavno su za ostatak svijeta zaslužili sintagme “neprijateljski režim“ i “neprijateljska zemlja“. Zbog posvemašnje političke oportunosti, povelike financijske lukrativnosti kao rezultata međusobne ekonomske povezanosti te izravne koruptivnosti dijela „zapadne“ politike morala se najprije dogoditi ruska invazija na Ukrajinu sa svim svojim posljedicama pa da tu sintagmu Putin prije zalijepi „Zapadu“ nego „Zapad“ Rusiji.
Međusobno snažno manifestirano neprijateljstvo neće moći prestati prije zaključenja mirovnoga ugovora između Ukrajine i Ruske Federacije, a dosadašnji tijek rata upućuje na to da je takav ugovor jako teško ostvariv bez promjene vlasti u Kremlju.
Drugim riječima, „zapadno“- ruski odnosi prije nego opet postanu kooperativni bit će još puno gori, a možemo se samo nadati da neće postati i izravno ratni. U tom binarnom svijetu jednostavno nema i neće biti mjesta za sjedenje na dva stolca, bez obzira radi li se o Aleksandru Vučiću, Miloradu Dodiku i Viktoru Orbanu ili o lokalnim (polu)anonimnim kokošarima.
Utjecaj na hrvatsku političku scenu
Ruski utjecaj na hrvatsku i ex-jugoslavensku političku scenu i ovdašnja događanja bio je minoran sve do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća. Rusija je nakon raspada Sovjetskoga Saveza bila zabavljena samom sobom, a pojedinačni izleti ruskoga kapitala na hrvatsko i susjedna tržišta bili su isključivo rezultat privatnih inicijativa.
INA, koju su vodili budući ili bivši premijeri i ministri, kupovala je ruski plin, povremeno i naftu, na sličan način kao što je to činila i u vrijeme kada je bila socijalistički mastodont, a jedini spomena vrijedan pokušaj ruskoga utjecaja na hrvatsko tržište energenata bilo je neuspjelo pretvaranje Jadranskog naftovoda u danas već zaboravljenu Družbu Adria.
Taj slabo prikriveni privatizacijski pokušaj u aranžmanu Jukosa, tada najveće ruske naftne kompanije, i nekoliko domaćih teškaša najprije se nasukao na smjenu hrvatske vlasti u siječnju 2000. godine, a kasnije je zamro zbog demontaže Jukosa i zatvaranja njegovoga vlasnika i Putinovog preglasnog protivnika Mihaila Hodorkovskog.
Gazprom na hrvatskom tržištu
Nakon što je MOL 2003. kupio prvi udio u INA-i i dalje se ništa značajno nije događalo. MOL je bio fokusiran na preuzimanje kontrole upravljanja nad hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom, a sam se uz pomoć mađarske vlade više-manje uspješno branio od pokušaja ruskog neprijateljskog preuzimanja nakon što je u ožujku 2009. godine austrijski OMV prodao ruskom Surgutneftegasu 21,2 posto udjela u MOL-u po cijeni od 1,9 milijardi dolara.
Dvije godine kasnije mađarska vlada platila je taj udio ruskoj kompaniji 2,6 milijardi dolara i tako među ostalim zadržala i INA-u, hrvatska nalazišta nafte i plina i hrvatsko tržište naftnih derivata samo u svojim rukama. Možemo samo nagađati na što je sve Viktor Orban morao pristati da se i formalno riješi ruskog partnera u MOL-u, ali činjenica je da je 2011. INA prestala kupovati plin od ruskoga Gazproma i da je sklopila trogodišnji ugovor o nabavi plina s talijanskom kompanijom ENI, o čemu sam već u nekoliko navrata pisao.
Ruski partneri na krajnjoj desnici
Gazprom je u tome, kasnije se pokazalo, ključnome razdoblju odabrao vukovarski PPD za svoga distributera i na taj način prvi put zakoračio na hrvatsko tržište mimo INA-e odnosno MOL-a.
Tako se i Hrvatska mogla puno lakše uklopiti u standardni ruski scenarij po kojemu velika ovisnost lokalnoga tržišta o ruskim energentima stvara dovoljno veliku financijsku polugu za jačanje onih političkih opcija koje su protivne vrijednostima na kojima se temelji i sama ideja Europske unije.
U većini drugih europskih država ruske službe pronalaze svoje partnere na krajnjoj desnici, ali budući da je u Hrvatskoj sve desnije od HDZ-a u načelu neupotrebljivo, izbor ovdašnjeg partnera nametao se sam po sebi. Tomislav Karamarko preuzeo je HDZ u vrijeme kada je ta stranka bila bez para i podrške te je lokalni distributer ruskoga plina vrlo lako postao jedan od njenih rijetkih financijera.
HDZ-ove stranačke pristaše imaju razumijevanje za Putina
Karamarko je nizao izborne pobjede sve dok nije napravio korak previše pa smo u nadi i iščekivanju hrvatske inačice Viktora Orbana na kraju dobili Andreja Plenkovića. Kasnije je ruski grah pao i na Domovinski pokret, ali umjesto da se tamošnja ekipa zdušno bavi naftom i plinom ona se međusobno posvađala zbog banalne kupnje vinskih butelja i nosača zvuka.
U tome hrvatskom rašomonu PPD i MOL su javni partneri u Petrokemiji, njihovi zagovornici vode međusobne ratove u HDZ-u, čiji je čelnik pak maneken europske ideje za siromašne istočne zemlje, ali kada zatreba i branitelj Viktora Orbana. Biračko tijelo te „najhrvatskije“ stranke unisono obožava Orbana, a značajan broj stranačkih pristaša, čak i nakon invazije na Ukrajinu, ima puno razumijevanja za postupke i politiku Vladimira Putina.
Može li Hrvatska, poput Mađarske, postati slabom karikom Europske unije ovisit će i o ishodu rata u Ukrajini. Uvođenje embarga na kupnju ruske nafte i plina sigurno će eliminirati dio izravnoga ruskog utjecaja na hrvatsku politiku, ali onaj mađarski, a time posredno i ruski, ostat će i dalje sve dok MOL bude upravljao hrvatskim tržištem energenata.