Kao jedan od stupova gospodarskog programa, ekonomskog suverenizma, koji predlaže vladajući HDZ, navodi se obećanje osnivanja državnog booking servisa za turističke kapacitete.
Prema navedenom u sinoć objavljenom programu, takav državni booking imao bi proviziju od svega 5 posto, čime bi konkurirao globalnim servisima koji uzimaju više, a omogućio bi novi turistički uzlet, tisuće radnih mjesta, nove hotelske sobe i tako dalje.
Ideja državnog booking servisa istaknuto je promašena i dubinski besmislena; ona, kad se dublje zagrebe u poslovni model web servisa, predstavlja vjerojatno najbedastije predizborno obećanje unazad desetak godina, prema kojem ni 8000 eura bivše predsjednice ne zvuči toliko uvrnuto.
Zašto ovo nije ni slično vjetroelektranama
Državne intervencije i kontrole provedive su u industrijama u kojima je ponuda ograničena prirodnim resursima ili regulatornim koracima – energetika prva pada napamet – pa ako se koncesijama i dozvolama u potpunosti kontrolira ponuda vjetroelektrana, moguće je određivati cijene struje na koje nitko od nas neće moći imati prigovora.
Ne zato, što uživamo u skupoj struji, nego zato što prave alternative nemamo. Da se možemo ne voziti HŽ-im kolosijecima i vlakovima, sasvim sigurno ne bismo se njima vozili. No, u željezničkom prometu klatno je duboko na strani ponude, a željezničku ponudu u većini zemalja kontrolira država.
Škorin parking kod bolnice i uvrnuta logika
Slična je stvar kod svake industrije u kojoj su proizvodni kapaciteti ili pristup robi ključni za plasman. Što je roba teža za proizvodnju ili nabavu, to je tržišna moć ponuđača veća. Telegram je pisao o slučaju Miroslava Škore, čiji je parking kod zagrebačke bolnice Merkur izazvao niz prijepora o naravi tržišta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miroslav Škoro pozivao se na zakone slobodnog tržišta, koji su mu omogućili da nabije visoku cijenu parkinga. To je načelno točno, samo je previdio nekoliko ključnih stvari: prvo, parking kod gradske bolnice notorno je nefleksibilna roba. Ako je on ljudima preskup, alternative baš i nema, niti će neki drugi ponuđač moći tako lako ponuditi jeftiniji parking.
Drugo, pristup tom tržištu, parkiranju ispred bolnice, u ovom slučaju omogućio je zagrebački gradonačelnik. Kao u gornjim primjerima energetike i željeznice, država ili lokalna samouprava petljaju se uglavnom tamo, gdje papke mogu staviti na ponudu robe ili usluga.
Nisu potrebne koncesije ni dealovi s gradonačelnikom
Digitalni servisi, međutim, djeluju po sasvim drugom principu. Njihova izrada jeftina je, jednostavna i dostupna svima, za njih ne trebaju nacionalne koncesije, poznanstva s gradonačelnikom ni rijetke rude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz tog razloga, digitalna je ponuda uglavnom beskonačna – postoji gotovo neograničen broj blogova, sajtova i servisa na svijetu – pa se tržišna moć više ne krije u onima koji nude, jer nude svi, efikasno i jeftino, već u onima koji traže. Ključ je u potražnji, a ne više ponudi.
Mukotrpnim radom Booking.com, Expedia i AirBnB izgradili su pozicije s kojih kontroliraju potražnju. Koriste ih milijuni korisnika, a što ih više korisnika koristi, više će apartmana i hotela imati u ponudi – naprosto, relativno je malen broj onih koji si mogu dopustiti ne biti na jednom od globalnih servisa.
Misle se boriti sa servisima tipa Booking.com. Zbilja?
Ako imate apartman, kroz nekoliko klikova možete ga oglasiti na svim globalnim platformama, što većina vlasnika apartmana i radi. Državni booking servis morao bi se, dakle, milijardama dolara nadmetati za privlačenje korisnika, jer ponudu ovdje ne može kontrolirati (osim da ljudima zabrani pristup Booking.comu).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što znači da bi se za korisnike na tražilicama i društvenim mrežama natjecali s najvećim globalnim servisima, kako bi njemački ili češki turisti prilikom upisivanja “Veli Lošinj” ili “Rogoznica” dobili listing državnog servisa.
Kako financirati borbu od nekoliko milijardi dolara?
Na Google oglašavanje Booking.com i Expedia lani su potrošili 11 milijardi dolara, a taj iznos svake godine raste. AirBnB na Google troši nešto manje – njihov je model od početka bio drugačije postavljen – ali su u marketing lani uložili oko 2 milijarde dolara.
To su iznosi koji bi novom hrvatskom državnom mastodonu trebali da osigura kakvu-takvu potražnju korisnika – pod uvjetom da smatramo kako će ljudi koji su napravili e-Građane znati napraviti vrhunski web servis koji može konkurirati najboljima na svijetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, program HDZ-a predviđa nekoliko puta nižu proviziju od one, kakvu obično naplaćuju takvi servisi. A provizija je ono na čemu poslovni model počiva i iz čega se plaćaju ljudi, tehnologija, investicija u Google i tako dalje. Iz čega se onda misli financirati borba od nekoliko milijardi dolara za naklonost ljudi koji guglaju Lošinj?
Zašto je HDZ predložio nešto ovako banalno?
Ovako postavljen, model državnog bookinga, osim što je načelno besmislen i osuđen na propast, također bi državnom proračunu oduzimao nekoliko milijardi kuna godišnje, s poslovnim modelom slabijim od Hrvatskih željeznica. Zašto ga je onda HDZ predložio?
Vjerojatno vodeći se logikom, da će ljudima s apartmanima možda dobro zazvučati ako će im netko uzimati 5 posto provizije, umjesto dosadašnjih 20 ili više posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To što HDZ-u treba, nitko još na svijetu nije izumio
Međutim, propuštaju uvidjeti ključnu stvar: dok je njihov fokus posljednjih desetak godina bio na tvrdim poslovima poput energetike, pokretanje vlastitih booking servisa u Hrvatskoj su pokušali gotovo svi entuzijasti, posebno na obali.
Vlasnici turističkih kapaciteta vrlo dobro znaju koliko su takvi pokušaji besmisleni. A prisilnu kontrolu potrošnje korisnika na web servisima u demokratskom svijetu još nitko nije izumio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza predizbornog obećanja HDZ-a: evo zašto servis za booking zvuči uvrnutije od predsjedničinih 8000 eura
Kad se dublje zagrebe u poslovni model web servisa, ova ideja predstavlja vjerojatno najbedastije obećanje unazad desetak godina
Ovako postavljen, model državnog bookinga, osim što je načelno besmislen i osuđen na propast, također bi državnom proračunu oduzimao nekoliko milijardi kuna godišnje, s poslovnim modelom slabijim od Hrvatskih željeznica. Zašto ga je onda HDZ predložio?
Kao jedan od stupova gospodarskog programa, ekonomskog suverenizma, koji predlaže vladajući HDZ, navodi se obećanje osnivanja državnog booking servisa za turističke kapacitete.
Prema navedenom u sinoć objavljenom programu, takav državni booking imao bi proviziju od svega 5 posto, čime bi konkurirao globalnim servisima koji uzimaju više, a omogućio bi novi turistički uzlet, tisuće radnih mjesta, nove hotelske sobe i tako dalje.
Ideja državnog booking servisa istaknuto je promašena i dubinski besmislena; ona, kad se dublje zagrebe u poslovni model web servisa, predstavlja vjerojatno najbedastije predizborno obećanje unazad desetak godina, prema kojem ni 8000 eura bivše predsjednice ne zvuči toliko uvrnuto.
Zašto ovo nije ni slično vjetroelektranama
Državne intervencije i kontrole provedive su u industrijama u kojima je ponuda ograničena prirodnim resursima ili regulatornim koracima – energetika prva pada napamet – pa ako se koncesijama i dozvolama u potpunosti kontrolira ponuda vjetroelektrana, moguće je određivati cijene struje na koje nitko od nas neće moći imati prigovora.
Ne zato, što uživamo u skupoj struji, nego zato što prave alternative nemamo. Da se možemo ne voziti HŽ-im kolosijecima i vlakovima, sasvim sigurno ne bismo se njima vozili. No, u željezničkom prometu klatno je duboko na strani ponude, a željezničku ponudu u većini zemalja kontrolira država.
Škorin parking kod bolnice i uvrnuta logika
Slična je stvar kod svake industrije u kojoj su proizvodni kapaciteti ili pristup robi ključni za plasman. Što je roba teža za proizvodnju ili nabavu, to je tržišna moć ponuđača veća. Telegram je pisao o slučaju Miroslava Škore, čiji je parking kod zagrebačke bolnice Merkur izazvao niz prijepora o naravi tržišta.
Miroslav Škoro pozivao se na zakone slobodnog tržišta, koji su mu omogućili da nabije visoku cijenu parkinga. To je načelno točno, samo je previdio nekoliko ključnih stvari: prvo, parking kod gradske bolnice notorno je nefleksibilna roba. Ako je on ljudima preskup, alternative baš i nema, niti će neki drugi ponuđač moći tako lako ponuditi jeftiniji parking.
Drugo, pristup tom tržištu, parkiranju ispred bolnice, u ovom slučaju omogućio je zagrebački gradonačelnik. Kao u gornjim primjerima energetike i željeznice, država ili lokalna samouprava petljaju se uglavnom tamo, gdje papke mogu staviti na ponudu robe ili usluga.
Nisu potrebne koncesije ni dealovi s gradonačelnikom
Digitalni servisi, međutim, djeluju po sasvim drugom principu. Njihova izrada jeftina je, jednostavna i dostupna svima, za njih ne trebaju nacionalne koncesije, poznanstva s gradonačelnikom ni rijetke rude.
Iz tog razloga, digitalna je ponuda uglavnom beskonačna – postoji gotovo neograničen broj blogova, sajtova i servisa na svijetu – pa se tržišna moć više ne krije u onima koji nude, jer nude svi, efikasno i jeftino, već u onima koji traže. Ključ je u potražnji, a ne više ponudi.
Mukotrpnim radom Booking.com, Expedia i AirBnB izgradili su pozicije s kojih kontroliraju potražnju. Koriste ih milijuni korisnika, a što ih više korisnika koristi, više će apartmana i hotela imati u ponudi – naprosto, relativno je malen broj onih koji si mogu dopustiti ne biti na jednom od globalnih servisa.
Misle se boriti sa servisima tipa Booking.com. Zbilja?
Ako imate apartman, kroz nekoliko klikova možete ga oglasiti na svim globalnim platformama, što većina vlasnika apartmana i radi. Državni booking servis morao bi se, dakle, milijardama dolara nadmetati za privlačenje korisnika, jer ponudu ovdje ne može kontrolirati (osim da ljudima zabrani pristup Booking.comu).
Što znači da bi se za korisnike na tražilicama i društvenim mrežama natjecali s najvećim globalnim servisima, kako bi njemački ili češki turisti prilikom upisivanja “Veli Lošinj” ili “Rogoznica” dobili listing državnog servisa.
Kako financirati borbu od nekoliko milijardi dolara?
Na Google oglašavanje Booking.com i Expedia lani su potrošili 11 milijardi dolara, a taj iznos svake godine raste. AirBnB na Google troši nešto manje – njihov je model od početka bio drugačije postavljen – ali su u marketing lani uložili oko 2 milijarde dolara.
To su iznosi koji bi novom hrvatskom državnom mastodonu trebali da osigura kakvu-takvu potražnju korisnika – pod uvjetom da smatramo kako će ljudi koji su napravili e-Građane znati napraviti vrhunski web servis koji može konkurirati najboljima na svijetu.
Međutim, program HDZ-a predviđa nekoliko puta nižu proviziju od one, kakvu obično naplaćuju takvi servisi. A provizija je ono na čemu poslovni model počiva i iz čega se plaćaju ljudi, tehnologija, investicija u Google i tako dalje. Iz čega se onda misli financirati borba od nekoliko milijardi dolara za naklonost ljudi koji guglaju Lošinj?
Zašto je HDZ predložio nešto ovako banalno?
Ovako postavljen, model državnog bookinga, osim što je načelno besmislen i osuđen na propast, također bi državnom proračunu oduzimao nekoliko milijardi kuna godišnje, s poslovnim modelom slabijim od Hrvatskih željeznica. Zašto ga je onda HDZ predložio?
Vjerojatno vodeći se logikom, da će ljudima s apartmanima možda dobro zazvučati ako će im netko uzimati 5 posto provizije, umjesto dosadašnjih 20 ili više posto.
To što HDZ-u treba, nitko još na svijetu nije izumio
Međutim, propuštaju uvidjeti ključnu stvar: dok je njihov fokus posljednjih desetak godina bio na tvrdim poslovima poput energetike, pokretanje vlastitih booking servisa u Hrvatskoj su pokušali gotovo svi entuzijasti, posebno na obali.
Vlasnici turističkih kapaciteta vrlo dobro znaju koliko su takvi pokušaji besmisleni. A prisilnu kontrolu potrošnje korisnika na web servisima u demokratskom svijetu još nitko nije izumio.