Oltar, veliki državni blagdan, mikrofoni – prilika je to koju su rijetko domaći crkveni velikodostojnici propuštali da uz religijski dio priče, pošalju javnosti i mnoge poruke koje su se ticale posla kojeg obavlja politička vlast.
Redalo se tu, što usred, što između redaka, u posljednja tri desetljeća štošta, od podrške referendumima, zgražanja Istanbulskom konvencijom i modernim konceptima braka, zazivalo ukidanje rada nedjeljom, svetost života od začeća do prirodne smrti, protivilo spolnom odgoju – ukratko, malo koja kontroverzna društvena tema je ostala netaknuta.
Grijeh struktura
Ipak, vjerojatno najupečatljiviji istup je božićna poruka tadašnjeg predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, otprije 23 godine.
Rečenice poput: “Nagle promjene političkoga i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice” ili “Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva, osobito u našim gradovima”, moćno zvuče i danas.
U vrijeme kad su izrečene, 1997. godine, u zemlji kojom su čvrsto vladali Franjo Tuđman i HDZ, u kojoj su slobodni mediji bili tek jedva tolerirana greška u sustavu, odjeknule su poput bombe.
Pandemijsko zajedništvo
Danas, Bozanić, ali i kolege biskupi pozivaju tek na ljubav, solidarnost i zajedništvo. Nekadašnji “grijeh struktura”, ali i sve moguće kontroverze društva u kojem živimo kao da tinjaju tek duboko iza tmaste, deprimirajuće pandemijske stvarnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Ovo vrijeme pandemije, ovo vrijeme nakon potresa – sve nas poziva na zajedništvo. Da zajednički gledamo unaprijed. Da u prvom redu gledamo na dobro čovjeka, na zdravlje njegove duše i tijela. I da svi svaki sa svoje strane, poštujući pojedine kompetencije učinimo ono što je moguće za našu sadašnjost – gledajući na budućnost”, kazao je kardinal Bozanić na božićnoj misi, saževši uglavnom ključnu poruku blagdana kojeg ćemo pamtiti po izolaciji i tmurnom svakodnevnom sljedovanju manje ili više tragičnih brojki o zaraženima i mrtvima.
Nije vrijeme
Stoga je sasvim logično da je uzaludan posao ove koronagodine tražiti jetke poruke vlastima s crkvenih oltara. Nije vrijeme.
Covid-19 zarazio je tako i širu društveno-političku scenu, gurajući u beznadni drugi plan mogućnosti da se značajnije uhvate nezadovoljstva ovim ili onim potezima vlasti. Pandemija je poput deke pokrila domaća politička zbivanja, što je, očekivano ojačalo poziciju aktualne vlasti, koja je, pak, tu situaciju obilno naplatila na srpanjskim izborima održanim u poluvremenu dva pandemijska vala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dolazak cjepiva
Ali, cjepivo dolazi. S njim i mogućnost da se makar maglovito nazre kraj “novog normalnog”, deprimirajućeg odsustva značajnije socijalne interakcije i straha od toga da se postane samo djelić mračne statistike.
Kraj pandemije, kad god zalijevali pjenušavim pićima njegovo službeno proglašenje, značit će i da se odmrzavaju “staro normalne” društvene razlike i prijepori i da će i u HDZ-u priznati da više nije neodgovorno raspravljati o odgovornosti za ovolike žrtve drugog vala u Hrvatskoj.
Blaženo nesvjesni putanje
Stranka koja je na vlasti mogla bi stoga kobno pogriješiti pomisli li makar i na trenutak da je politička idila koju imaju, podcrtana blagdanskim pozivima na zajedništvo i anketama koje ih drže na vrtoglavih 30 posto, situacija koja će potrajati i kad Covid-19 postane tek opomena za budućnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez nove energije, novih politika i ozbiljnih promjena u škripavom ustroju domaćeg društva i gospodarstva, HDZ bi se mogao naći na vrlo nezgodnoj putanji. Na onoj koje je bio tako blaženo nesvjestan dok je uživao u svojoj naizgled neograničenoj moći u prosincu daleke 1997. godine.
Ankete ih vole, Crkva ne kritizira - je li moćni HDZ, ipak, na putu prema dolje?
Pandemija je u drugi plan stavila društvene prijepore, što ide na ruku aktualnoj vlasti
Stranka koja je na vlasti mogla bi kobno pogriješiti pomisli li makar i na trenutak da je politička idila koju imaju, podcrtana blagdanskim pozivima na zajedništvo i anketama koje ih drže na vrtoglavih 30 posto, situacija koja će potrajati i kad Covid-19 postane tek opomena za budućnost
Oltar, veliki državni blagdan, mikrofoni – prilika je to koju su rijetko domaći crkveni velikodostojnici propuštali da uz religijski dio priče, pošalju javnosti i mnoge poruke koje su se ticale posla kojeg obavlja politička vlast.
Redalo se tu, što usred, što između redaka, u posljednja tri desetljeća štošta, od podrške referendumima, zgražanja Istanbulskom konvencijom i modernim konceptima braka, zazivalo ukidanje rada nedjeljom, svetost života od začeća do prirodne smrti, protivilo spolnom odgoju – ukratko, malo koja kontroverzna društvena tema je ostala netaknuta.
Grijeh struktura
Ipak, vjerojatno najupečatljiviji istup je božićna poruka tadašnjeg predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, otprije 23 godine.
Rečenice poput: “Nagle promjene političkoga i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice” ili “Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva, osobito u našim gradovima”, moćno zvuče i danas.
U vrijeme kad su izrečene, 1997. godine, u zemlji kojom su čvrsto vladali Franjo Tuđman i HDZ, u kojoj su slobodni mediji bili tek jedva tolerirana greška u sustavu, odjeknule su poput bombe.
Pandemijsko zajedništvo
Danas, Bozanić, ali i kolege biskupi pozivaju tek na ljubav, solidarnost i zajedništvo. Nekadašnji “grijeh struktura”, ali i sve moguće kontroverze društva u kojem živimo kao da tinjaju tek duboko iza tmaste, deprimirajuće pandemijske stvarnosti.
“Ovo vrijeme pandemije, ovo vrijeme nakon potresa – sve nas poziva na zajedništvo. Da zajednički gledamo unaprijed. Da u prvom redu gledamo na dobro čovjeka, na zdravlje njegove duše i tijela. I da svi svaki sa svoje strane, poštujući pojedine kompetencije učinimo ono što je moguće za našu sadašnjost – gledajući na budućnost”, kazao je kardinal Bozanić na božićnoj misi, saževši uglavnom ključnu poruku blagdana kojeg ćemo pamtiti po izolaciji i tmurnom svakodnevnom sljedovanju manje ili više tragičnih brojki o zaraženima i mrtvima.
Nije vrijeme
Stoga je sasvim logično da je uzaludan posao ove koronagodine tražiti jetke poruke vlastima s crkvenih oltara. Nije vrijeme.
Covid-19 zarazio je tako i širu društveno-političku scenu, gurajući u beznadni drugi plan mogućnosti da se značajnije uhvate nezadovoljstva ovim ili onim potezima vlasti. Pandemija je poput deke pokrila domaća politička zbivanja, što je, očekivano ojačalo poziciju aktualne vlasti, koja je, pak, tu situaciju obilno naplatila na srpanjskim izborima održanim u poluvremenu dva pandemijska vala.
Dolazak cjepiva
Ali, cjepivo dolazi. S njim i mogućnost da se makar maglovito nazre kraj “novog normalnog”, deprimirajućeg odsustva značajnije socijalne interakcije i straha od toga da se postane samo djelić mračne statistike.
Kraj pandemije, kad god zalijevali pjenušavim pićima njegovo službeno proglašenje, značit će i da se odmrzavaju “staro normalne” društvene razlike i prijepori i da će i u HDZ-u priznati da više nije neodgovorno raspravljati o odgovornosti za ovolike žrtve drugog vala u Hrvatskoj.
Blaženo nesvjesni putanje
Stranka koja je na vlasti mogla bi stoga kobno pogriješiti pomisli li makar i na trenutak da je politička idila koju imaju, podcrtana blagdanskim pozivima na zajedništvo i anketama koje ih drže na vrtoglavih 30 posto, situacija koja će potrajati i kad Covid-19 postane tek opomena za budućnost.
Bez nove energije, novih politika i ozbiljnih promjena u škripavom ustroju domaćeg društva i gospodarstva, HDZ bi se mogao naći na vrlo nezgodnoj putanji. Na onoj koje je bio tako blaženo nesvjestan dok je uživao u svojoj naizgled neograničenoj moći u prosincu daleke 1997. godine.