Između tih 13 mjeseci, između dva kao špricer hladna odbijanja preuzimanja odgovornosti za posao koji radiš – pardon, nisi odradio – uguralo se, osim Matijanićeve, još preko osam tisuća smrti. Za koje, jasno, nitko nije kriv.
Specijalna operacija, a ne tiskovna konferencija
Pa opet, ovako ciničnog javnog istupa, ovako besramnog pokušaja da priču o vjerojatno sasvim nepotrebnoj smrti što efikasnije prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš dosad nismo imali. Jedno je načelno odbijati odgovornost za propast javnozdravstvene kampanje, drugo je, pak, pokušati PR taktikama i birokratskim objašnjenjima izbjeći minimum minimuma odgovornosti za nečiju sasvim konkretnu smrt. Od Plenkovićeve bahate neodgovornosti se čovjeku zavrti u glavi, no od Beroševih manevara se okreće želudac.
Jučerašnji javni istup 12 zdravstvenih stručnjaka i ministra zdravstva, zapravo, mnogo manje je bio tiskovna konferencija, a više specijalna operacija sanacije slučaja Matijanić. Da je Berošu i njegovima stalo do javnosti i do transparentnosti, uostalom, odavno bi objavili tko je u Stručnom povjerenstvu koje je istraživalo ovaj slučaj.
Taktika ubijanja pažnje
Da im je stalo do toga da javnost doista bude informirana, ne bi do zadnjeg trenutka skrivali nalaz – obitelji je poslan tek dvadesetak minuta prije presice da se, valjda, ne pokvari ekskluzivitet ministrovog izlaska pred novinare. Mogli su, jednostavno, objaviti nalaz i doći pred novinare odgovarati na pitanja.
No, da je tiskovna konferencija bila zapravo specijalna operacija zamagljivanja, pokazuje i činjenica da je dobar dio njenog početka bio utrošen na suhoparno čitanje nalaza Povjerenstva, odrađeno takvim entuzijazmom da se većini gledatelja daljinski upravljač doimao kao sredstvo izbavljenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Klasična je to PR taktika ubijanja pažnje, uostalom, sam premijer je redovno koristi. U svakoj imalo nezgodnoj situaciji Plenković za početak izmrcvari publiku ponavljanjem najmonotonijih političkih fraza iz priručnika za monotone političke fraze.
Krivi su Matijanić, virus i – Europska komisija
Priča o smrti Vladimira Matijanića nije pretjerano komplicirana. Čovjek se nije cijepio strahujući od autoimunih bolesti koje su mu dijagnosticirane i stoga je trebao biti pod posebnim povećalom sustava nakon što je dobio Covid-19. Sustav je to tako odradio da Matijanić nije propisno pregledan kad je sam došao u bolnicu, niti je hospitaliziran nakon što više nije mogao hodati, niti je odvezen u bolnicu nakon što mu je dežurna ekipa Hitne pomoći bila u stanu sat i po prije smrti.
U takvim okolnostima svaljivati krivnju na pacijenta i virus – a o tome se radilo skoro cijela dva sata koliko je trajala tisk… specijalna operacija ministra Beroša, užasavajući je cinizam. Prebacivanje, pak, krivice na Europsku uniju zbog nedostatka lijeka za Covid-19 ili objašnjavanje kako je Matijanićev razgovor sa specijalistom preko telefona zapravo nadstandardna usluga – još je gore do toga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tragedija za koju nitko nije odgovarao
Najgore od svega je, međutim, što je slučaj Vladimira Matijanića, koji vjerojatno nije morao umrijeti, tek jedan od mnogih. Sve što se njemu dogodilo i način na koji su nadležni nakon toga pokušali uspavati priču tek su potvrda onog što se dobro zna već dvije godine – da oboljeli od Covida-19 u ovoj zemlji više od svega i debelo prečesto ovise o, jednostavno, pukoj sreći.
Jer, ovo je zemlja u kojoj nije cijepljeno 45 posto stanovnika (među najlošijima u EU). Ovo je zemlja u kojoj je smrtnost od Covida-19 među najvišima u svijetu (osmo mjesto na globalnoj ljestvici). Ovo je zemlja u kojoj za taj teški politički debakl i duboku ljudsku tragediju koja traje (samo od ponedjeljka umrla je još 51 osoba) ama baš nitko, ničim, nije odgovarao. A i zašto bi, kad su za sve ionako krivi virus i sami pacijenti. Vlada, naučili smo još lani, “apsolutno nije podbacila”. Blago preživjelima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beroševa istraga Matijanićeve smrti nije bila ništa drugo nego operacija zataškavanja niza propusta u zdravstvu
Svaljivati krivnju na pacijenta i virus užasavajući je cinizam
Najgore od svega je, međutim, što je slučaj Vladimira Matijanića, koji vjerojatno nije morao umrijeti, tek jedan od mnogih. Sve što se njemu dogodilo i način na koji su nadležni nakon toga pokušali uspavati priču tek su potvrda onog što se dobro zna već dvije godine - da oboljeli od Covida-19 u ovoj zemlji više od svega i debelo prečesto ovise o, jednostavno, pukoj sreći
U suštini, sve je zapravo gotovo isto. Onako kako je Andrej Plenković s poslovične visine u srpnju prošle godine odgovorio da “Vlada apsolutno nije podbacila” na pitanje o odgovornosti za jako slabu procijepljenost stanovništva, tako su jučer Vili Beroš i njegovi govorili o slučaju preminulog novinara Vladimira Matijanića. Nadležni nisu podbacili, a za tragičan rasplet nitko nije odgovoran, osim možda same žrtve.
Između tih 13 mjeseci, između dva kao špricer hladna odbijanja preuzimanja odgovornosti za posao koji radiš – pardon, nisi odradio – uguralo se, osim Matijanićeve, još preko osam tisuća smrti. Za koje, jasno, nitko nije kriv.
Specijalna operacija, a ne tiskovna konferencija
Pa opet, ovako ciničnog javnog istupa, ovako besramnog pokušaja da priču o vjerojatno sasvim nepotrebnoj smrti što efikasnije prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš dosad nismo imali. Jedno je načelno odbijati odgovornost za propast javnozdravstvene kampanje, drugo je, pak, pokušati PR taktikama i birokratskim objašnjenjima izbjeći minimum minimuma odgovornosti za nečiju sasvim konkretnu smrt. Od Plenkovićeve bahate neodgovornosti se čovjeku zavrti u glavi, no od Beroševih manevara se okreće želudac.
Jučerašnji javni istup 12 zdravstvenih stručnjaka i ministra zdravstva, zapravo, mnogo manje je bio tiskovna konferencija, a više specijalna operacija sanacije slučaja Matijanić. Da je Berošu i njegovima stalo do javnosti i do transparentnosti, uostalom, odavno bi objavili tko je u Stručnom povjerenstvu koje je istraživalo ovaj slučaj.
Taktika ubijanja pažnje
Da im je stalo do toga da javnost doista bude informirana, ne bi do zadnjeg trenutka skrivali nalaz – obitelji je poslan tek dvadesetak minuta prije presice da se, valjda, ne pokvari ekskluzivitet ministrovog izlaska pred novinare. Mogli su, jednostavno, objaviti nalaz i doći pred novinare odgovarati na pitanja.
No, da je tiskovna konferencija bila zapravo specijalna operacija zamagljivanja, pokazuje i činjenica da je dobar dio njenog početka bio utrošen na suhoparno čitanje nalaza Povjerenstva, odrađeno takvim entuzijazmom da se većini gledatelja daljinski upravljač doimao kao sredstvo izbavljenja.
Klasična je to PR taktika ubijanja pažnje, uostalom, sam premijer je redovno koristi. U svakoj imalo nezgodnoj situaciji Plenković za početak izmrcvari publiku ponavljanjem najmonotonijih političkih fraza iz priručnika za monotone političke fraze.
Krivi su Matijanić, virus i – Europska komisija
Priča o smrti Vladimira Matijanića nije pretjerano komplicirana. Čovjek se nije cijepio strahujući od autoimunih bolesti koje su mu dijagnosticirane i stoga je trebao biti pod posebnim povećalom sustava nakon što je dobio Covid-19. Sustav je to tako odradio da Matijanić nije propisno pregledan kad je sam došao u bolnicu, niti je hospitaliziran nakon što više nije mogao hodati, niti je odvezen u bolnicu nakon što mu je dežurna ekipa Hitne pomoći bila u stanu sat i po prije smrti.
U takvim okolnostima svaljivati krivnju na pacijenta i virus – a o tome se radilo skoro cijela dva sata koliko je trajala tisk… specijalna operacija ministra Beroša, užasavajući je cinizam. Prebacivanje, pak, krivice na Europsku uniju zbog nedostatka lijeka za Covid-19 ili objašnjavanje kako je Matijanićev razgovor sa specijalistom preko telefona zapravo nadstandardna usluga – još je gore do toga.
Tragedija za koju nitko nije odgovarao
Najgore od svega je, međutim, što je slučaj Vladimira Matijanića, koji vjerojatno nije morao umrijeti, tek jedan od mnogih. Sve što se njemu dogodilo i način na koji su nadležni nakon toga pokušali uspavati priču tek su potvrda onog što se dobro zna već dvije godine – da oboljeli od Covida-19 u ovoj zemlji više od svega i debelo prečesto ovise o, jednostavno, pukoj sreći.
Jer, ovo je zemlja u kojoj nije cijepljeno 45 posto stanovnika (među najlošijima u EU). Ovo je zemlja u kojoj je smrtnost od Covida-19 među najvišima u svijetu (osmo mjesto na globalnoj ljestvici). Ovo je zemlja u kojoj za taj teški politički debakl i duboku ljudsku tragediju koja traje (samo od ponedjeljka umrla je još 51 osoba) ama baš nitko, ničim, nije odgovarao. A i zašto bi, kad su za sve ionako krivi virus i sami pacijenti. Vlada, naučili smo još lani, “apsolutno nije podbacila”. Blago preživjelima.