Bivši ministri i insajderi za Telegram: Studentski zbor oduvijek prži novac na besmislice i pomaže HDZ-u
Posljednji skandal zbora, prilika je da se sustav studentskog predstavništva u Hrvatskoj dubinski preispita
Bivša ministrica koja se kandidirala za rektoricu i izgubila od Borasa za Telegram kaže: 'Na izborni dan, između dva kruga, prišli su mi neki od studentskih predstavnika u Senatu i pitali me imam li ja kakvu ekstra ponudu za njih...'
Na pitanje o Studentskom zboru, neupućeni će studenti u blaženom neznanju pitati radi li se o kakvom zborskom pjevanju. Tek je šačica onih koji će znati prozboriti dvije-tri o tome što zbor jest, kako zapravo radi i što bi trebao zastupati. Najnoviji skandal u zagrebačkom Studentskom zboru – koji je protekloga tjedna pokrenuo predsjednik Mihovil Mioković objavom faktura koje je potpisivao – rezultirao je njegovom smjenom, uvidom javnosti u osebujno rasipništvo i prilikom da se sustav studentskog predstavništva u Hrvatskoj dubinski preispita.
Bivši ministri i predsjednici zbora, znanstvenici i opozicijski akteri zborašima iz 2000-ih, za Telegram govore o tome zašto je, od svoga postojanja, zbor stostruko problematičan. Objašnjavaju i što bi trebalo mijenjati, ali i zašto je teško očekivati bilo kakvu promjenu. Da ustajalo stanje zboraštva nije sklono baš nikakvim promjenama, možda najbolje ocrtava naš razgovor s Hrvojem Kraljevićem koji je od 2000. do 2002. obnašao dužnost ministra znanosti i tehnologije u koalicijskoj Vladi Ivice Račana.
Mutni tipovi pod diktatom HDZ-a
Pratio je prošlotjednu priču s nadrealnim troškovima zbora i kaže kako se situacija nije bitno promijenila u dugih 20 godina. I u vrijeme njegovog ministarskog mandata, zborovi su pržili novce. Bila je to, dodaje, do kraja stranačka priča, od samog početka tako postavljena. Ne može nam se, rezignirano govori, pohvaliti dobrom suradnjom s tadašnjim studentskim predstavnicima. “Nikako, oni bi napravili sve kako HDZ hoće, a ispostavljalo se da sve rade onako kako bi rekao tadašnji rektor. Znate, i on je tada bio čovjek stranke”, prisjeća se Kraljević.
Dojma je da su tadašnji članovi bili u zboru samo iz vlastitog interesa, ne zato da bi koga predstavljali. “To su vam bili mutni tipovi, birao ih je mali broj studenata, tada ih je na izbore izlazilo oko jedan posto. Nije postojala mogućnost pravog nadzora nad njima kao što, uostalom, niti danas ne postoji mogućnost pravog nadzora nad Sveučilištem i Zborom”, veli bivši ministar. Formirao je tada, kaže, povjerenstvo za izradu novog zakona o studentskom predstavništvu, po uzoru na slovenski koji je slovio za demokratski, uz mogućnost nadzora. Prijedlog, međutim, nije uspio doći u proceduru.
Što je STOP-ovac čuo u Senatu
Nekoliko godina nakon Kraljevićevog mandata, tijekom 2004. i 2005., na zagrebačkoj sceni studentskog predstavništva aktivan je PMF-ovac Siniša Miličić, danas prodekan Fakulteta informatike u Puli. Sudjeluje tada u studentskoj inicijativi STOP (“Studenti trebaju odgovorne predstavnike”), koja predstavlja neformalnu oporbu tadašnjem vodstvu zagrebačkog zbora na čelu s Petrom Bezjakom.
Miličić se, kaže, uključio u oporbenu priču jer su ga zanimale organizacija nastave, studentska prava i studentski – akademski – problemi. Osim toga, dodaje, PMF-ovci koji su kroz studentske projekte primjerice htjeli popularizirati fiziku ili raditi istraživanja o moru, nisu za svoje projekte imali pristup zborskom novcu. “Govorimo o cijelom nizu udruga koje nisu željele podržavati postojeći režim, a koje su imale svoje potrebe”, prisjeća se.
Nakon filmskog zapleta i raspleta, studenti okupljeni u STOP pobjeđuju na PMF-u. Miličić od 2005. do 2007. kao studentski predstavnik sjedi u Senatu gdje je, jednom prilikom, tražio strože kriterije za natječaj za studentske projekte koje financira Zbor. “Sjećam se da je tada, u raspravi, jedan od dekana ustao i upitao – zašto bi zadavali oštrije kriterije studentima nego samima sebi. I to mi se učinilo ključnom stvari zbog koje sam i danas skeptičan da se nešto može promijeniti”, govori.
Reproducirajući sustav, nesposoban učiti
Zbor, dodaje, zainteresiranima služi kao jednostavna ruta do novca. S druge strane, zainteresiranim strankama koristan je za regrutaciju. I takvo se stanje uporno reproducira. “Studentski zbor kao sustav se stalno reproducira, ali nikad ne uspijeva učiti. Studenti ulaze i izlaze iz njega, prijenos znanja je zanemariv – nema memorije, pa je nesposoban učiti. Jedino se prag korupcije malo pomiče, u jednom ili drugom smjeru, ali suštinski se nema kako mijenjati”, zaključuje, uz opasku da su financijske aktivnosti – uz malo sporta i tulumarenja – gotovo direktna realizacija intencije tog sustava.
Bivša ministrica Blaženka Divjak u upravi rektora Alekse Bjeliša od 2010. do 2014. sjedi kao prorektorica za studente. Kaže kako je suradnja sa studentskim predstavnicima u tematskim sveučilišnim odborima bila korektna i kvalitetna. No studenti u Senatu, veli, rijetko su se javljali o pitanjima osiguravanja kvalitete, studentskih programa, podrške studentima. “Dugo mi je trebalo da shvatim da većina njih u Senatu ne sjedi zbog kvalitete nastave i studiranja, nego zbog idućih izbora”, kaže Divjak.
Ekstra ponuda, još nešto
Na rektorskim izborima 2014. u drugom se krugu, naime, natjecala s aktualnim rektorom Damirom Borasom. Uvjerena je, kaže za Telegram, da je izbore izgubila jer nije dobila glasove studenata – koji imaju 12 od 70 senatskih ruku. “Uoči izbora, tražila sam sastanak sa Zborom da mi mogu postaviti pitanja kao kandidatkinji. Činilo mi se tada da je to bio dobar sastanak. No, na izborni dan, između dva kruga, prišli su mi neki od studentskih predstavnika u Senatu i pitali me imam li ja kakvu ekstra ponudu za njih, još nešto. Odgovorila sam im da ću ih uvijek podržavati u podizanju kvalitete nastave”, prepričava. Od Borasa je izgubila za četiri glasa.
Osvrće se na problematičan Zakon o studentskom zboru i tvrdi da on spada u grupu tzv. tvrdih zakona, koje je gotovo nemoguće mijenjati i lako ih zlouporabiti. “Teško je dobiti podršku i od sveučilišta i od politike za promjenu jer on služi za dodvoravanje studentima. Dapače, zakon je donesen pod krinkom da studenti imaju utjecaj, ali on je doslovno stvorio političku utvrdu, uglavnom HDZ-a”, govori Divjak.
Stvorio je, pojašnjava, i sustav kojeg karakterizira mala izlaznost na izbore i u kojem je svaka ‘srećka’ dobitna uz političku ili zavičajnu podršku. Podcrtava, međutim, razliku između studentskih predstavnika na fakultetima i onih na sveučilišnoj razini, u Senatu. “Predstavnici na fakultetima su motivirani da mijenjaju stvari. Oni rijetko imaju političkih ambicija, jednostavno žele mijenjati stvari na svojim faksevima. Na sveučilišnoj razini je klika koja, pak, jako dobro vidi svoj vlastiti interes”, smatra bivša ministrica i prorektorica.
Uštiman stroj koji ne proizvodi oporbu
Stvari je, iznutra, pokušao mijenjati Matej Smetiško, predsjednik zagrebačkog zbora od 2019. do 2020. Iz zbora je otišao s ispisanom ostavkom jer nije mogao provesti promjene koje je smatrao nužnima. Htio je izmijeniti Pravilnik o izborima za zagrebački zbor. Aktualni sustav izbora, objašnjava, perpetuira situaciju u kojoj oporba praktički ne postoji. “Na izborima morate zaokružiti 17 kandidata i u konačnici 17 ljudi s najvećim brojem glasova ulazi.
Pored imena svakog od kandidata, stoji broj udruga koje ga podržavaju i to je znak raspoznavanja neformalnih lista na izborima. Zanimljivo je to s listama, one formalno ne postoje, ali zapravo postoje”, objašnjava Smetiško. I on se natjecao na jednoj takvoj, neformalnoj listi. “Naša tadašnja lista u prosjeku je dobila 2600 glasova, a druga 1200. S naše su liste ušli svi, s ove druge nitko”, kaže i dodaje kako je nužan razmjerni izborni sustav, koji bi omogućio da u zbor ulaze i ljudi s druge liste. Htio je mijenjati i Statut Zbora na način da se uvedu mehanizmi kontrole predsjednika Zbora.
“Nakon što je izabran, predsjednik formalno odgovara Skupštini Zbora, no nigdje ne piše kako joj mora dokazati radi li svoj posao kako treba. Predsjednik, primjerice, nije dužan podnijeti financijsko izvješće Skupštini. U Statutu se tek navodi kako Skupština donosi godišnji obračun kojeg potvrđuje Senat”, problematizira bivši studentski šef. Zalagao se, stoga, i za sveobuhvatnu transparentnost Zbora. Htio je da se svi zapisnici sjednica tijela Zbora objavljuju na webu, kao i sve potpisane fakture.
Šupalj zakon
Ideja mu je bila i da Zbor na web stavlja obavijesti kada namjerava nešto nabaviti. “Na primjer, ako stavimo obavijest da namjeravamo kupiti uredski materijal, svrha je da ljudi to znaju i u konačnici, da pitaju zašto to nabavljamo”, objašnjava svoju ideju. Smeta ga i mala izlaznost na izbore i, kaže, ne bi imao ništa protiv e-glasanja preko već postojećih studentskih AAI identiteta.
Priču o Zboru zaokružujemo s Markom Kovačićem, znanstvenikom Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu koji se bavi mladima. U detalje nam problematizira Zakon o zboru. Znanstvenik tvrdi da zakon; ne specificira financijske obaveze visokih učilišta prema zboru, ne propisuje da zbor o svom radu i ulozi u Senatu i fakultetskim vijećima mora informirati studente, nedostaje mu odredba o transparentnosti rada i trošenja sredstava, kao i odredba o transparentnosti javnog natječaja, odredbe o nadzoru zakonitosti rada zbora, a pitanje izbora nedovoljno je demokratično.
‘Zbor mora postati odgovoran studentima’
Prijepornima vidi i uz zakon nevezane stvari koje utječu na manjkavo studentsko predstavništvo. “Studentske predstavnike nitko ne educira o njihovoj ulozi, stvari idu po inerciji i često zaglibe. O studentskom zboru se ne uči niti na jednom predmetu, što bi bila tema – i dalje nedostajućeg – sustavnog Građanskog odgoja i obrazovanja u školama”, ističe Kovačić.
Smatra i da treba uvesti neovisne evaluatore studentskih projekata kako bi se izbjeglo pogodovanje udrugama koje je trenutačno vrlo prisutno u nekim zborovima. Zaključuje kako je nužno profesionalizirati rad studentskog zbora etičkim i drugim kodeksima. “Zbor mora postati odgovoran studentima, za što je potrebna intenzivnija i adekvatnija komunikacija te razvijanje svijesti o važnosti SZ-a za cijelu studentsku populaciju”, smatra Kovačić.