Pritisak je urodio plodom i na vlast je, tada u kombinaciji s Mostom, došla njena stranka, HDZ. Danas je u korist te iste stranke sličan udar na ustavni poredak izvršio i sam Ustavni sud.
Dolijevanje vatre
Najveća hrvatska tragedija, pritom, nije u tome što je Ustavni sud na bizaran način oduzeo pravo na političko djelovanje jednom građaninu RH. Niti što zabrana Zoranu Milanoviću da bude mandatar za novu Vladu ili njen premijer ne proizlazi iz postojećih propisa. Ni to što se ne zna koliko bi to ukidanje prava na političko djelovanje moglo trajati – recimo, ako neki novoizabrani premijer za tri mjeseca ili godine podnese ostavku, smije li Sabor izabrati, da prostite, Zorana Milanovića za njegovog nasljednika?
Najveća hrvatska tragedija nije ni u tome što se radi o, za interes demokracije i ustavnosti nepotrebnom, dolijevanju vatre na ionako usijane političke strasti u zemlji. I to u posebno osjetljivom trenutku, kad se pokušava formirati nova saborska većina, a još nije jasno tko će u tom procesu isplivati kao pobjednik.
Prokleta mogućnost izbora
Nije najveća tragedija ni to što je prvo Upozorenje Ustavnog suda poslužilo tek kao politički plakat kojim su HDZ i režimski mediji prekrili gotovo cijelu predizbornu kampanju. Niti što se ne zna kojom su metrikom (odnosno, zna se – odokativno) mjerili je li Milanovićev utjecaj na izborne rezultate bio toliki da bi trebalo poništiti i same izbore ili, eto, samo mogućnost da zakonito izabrani zastupnici mogu za premijera izabrati koga žele. Tko je još čuo da građani imaju slobodu političkog djelovanja, a saborski zastupnici slobodnu mogućnost izbora čelnika izvršne vlasti?
Najveća tragedija nije čak ni opor osjećaj da bi heroji iz većine u Ustavnom sudu bez problema poništili i rezultate izbora da su bili malo drugačiji. Onda bi ona odokativna metoda Milanovićevog utjecaja u kampanji jamačno dala drugačiji rezultat, pa bi se pozvalo na Upozorenje iz ožujka i tada najavljenu mogućnost poništenja i izbornih rezultata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Farsa se nastavlja
Najveća tragedija pritom nije ni ta sad već skoro desetljeće duga tradicija ustavnih udara u svrhu (samo)održanja vlasti jedne partije garnirane potrebitim žetončićima, bilo kupljenim, bilo ucijenjenim – kako već grah padne u kojem mandatu. Niti pokorna šutnja na rutinsko kršenje Ustava najmoćnijeg hrvatskog političara, onog kojeg se na svaki način pokušava održati u sedlu i današnjim Upozorenjem Ustavnog suda. Niti cijeli niz sramotnih odluka Ustavnog suda posljednjih godina, od klimanja glavom na ignoriranje Sabora u pandemiji, preko uvjeravanja građana da nisu bili u stanju shvatiti što potpisuju kod Mostovog referenduma, do, recimo, zelenog svjetla besramnom gerrymanderingu u korist HDZ-a kod promjene granica izbornih jedinica u krajnje netransparentnom procesu.
Najveća hrvatska tragedija je što sve to, s kulminacijom u današnjoj, ničim utemeljenoj zabrani političkog djelovanja jednom građaninu RH, te ograničavanju slobode političkog odlučivanja izabranim saborskim zastupnicima, nikoga nije previše iznenadilo. Tako je to u Hrvatskoj, slegnut će ramenima zgađeni građanin, eventualno uz prikladnu psovku. A farsa se nastavlja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bizarni potezi Ustavnog suda zapravo nisu najveća hrvatska tragedija. Ono što jest, najopasnije je od svega
Ustavni sud je, zapravo, zabranio Milanoviću da bude biran, a Saboru da bira
Najveća hrvatska tragedija je što sve to, s kulminacijom u današnjoj, ničim utemeljenoj zabrani političkog djelovanja jednom građaninu RH, te ograničavanju slobode političkog odlučivanja izabranim saborskim zastupnicima, nikoga nije previše iznenadilo. Tako je to u Hrvatskoj, slegnut će ramenima zgađeni građanin
Prije devet godina, tadašnja predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović počinila je, uz asistenciju dijela ustavnopravnih stručnjaka, ozbiljan udar na ustavni poredak. Nakon samo tridesetak dana pregovaranja o sastavljanju nove vlasti poslije parlamentarnih izbora, predsjednica je doslovno izmislila rok u kojem ona može prekinuti pregovore i zaprijetiti formiranjem svoje, tehničke Vlade, te raspisivanjem izvanrednih izbora.
Pritisak je urodio plodom i na vlast je, tada u kombinaciji s Mostom, došla njena stranka, HDZ. Danas je u korist te iste stranke sličan udar na ustavni poredak izvršio i sam Ustavni sud.
Dolijevanje vatre
Najveća hrvatska tragedija, pritom, nije u tome što je Ustavni sud na bizaran način oduzeo pravo na političko djelovanje jednom građaninu RH. Niti što zabrana Zoranu Milanoviću da bude mandatar za novu Vladu ili njen premijer ne proizlazi iz postojećih propisa. Ni to što se ne zna koliko bi to ukidanje prava na političko djelovanje moglo trajati – recimo, ako neki novoizabrani premijer za tri mjeseca ili godine podnese ostavku, smije li Sabor izabrati, da prostite, Zorana Milanovića za njegovog nasljednika?
Najveća hrvatska tragedija nije ni u tome što se radi o, za interes demokracije i ustavnosti nepotrebnom, dolijevanju vatre na ionako usijane političke strasti u zemlji. I to u posebno osjetljivom trenutku, kad se pokušava formirati nova saborska većina, a još nije jasno tko će u tom procesu isplivati kao pobjednik.
Prokleta mogućnost izbora
Nije najveća tragedija ni to što je prvo Upozorenje Ustavnog suda poslužilo tek kao politički plakat kojim su HDZ i režimski mediji prekrili gotovo cijelu predizbornu kampanju. Niti što se ne zna kojom su metrikom (odnosno, zna se – odokativno) mjerili je li Milanovićev utjecaj na izborne rezultate bio toliki da bi trebalo poništiti i same izbore ili, eto, samo mogućnost da zakonito izabrani zastupnici mogu za premijera izabrati koga žele. Tko je još čuo da građani imaju slobodu političkog djelovanja, a saborski zastupnici slobodnu mogućnost izbora čelnika izvršne vlasti?
Najveća tragedija nije čak ni opor osjećaj da bi heroji iz većine u Ustavnom sudu bez problema poništili i rezultate izbora da su bili malo drugačiji. Onda bi ona odokativna metoda Milanovićevog utjecaja u kampanji jamačno dala drugačiji rezultat, pa bi se pozvalo na Upozorenje iz ožujka i tada najavljenu mogućnost poništenja i izbornih rezultata.
Farsa se nastavlja
Najveća tragedija pritom nije ni ta sad već skoro desetljeće duga tradicija ustavnih udara u svrhu (samo)održanja vlasti jedne partije garnirane potrebitim žetončićima, bilo kupljenim, bilo ucijenjenim – kako već grah padne u kojem mandatu. Niti pokorna šutnja na rutinsko kršenje Ustava najmoćnijeg hrvatskog političara, onog kojeg se na svaki način pokušava održati u sedlu i današnjim Upozorenjem Ustavnog suda. Niti cijeli niz sramotnih odluka Ustavnog suda posljednjih godina, od klimanja glavom na ignoriranje Sabora u pandemiji, preko uvjeravanja građana da nisu bili u stanju shvatiti što potpisuju kod Mostovog referenduma, do, recimo, zelenog svjetla besramnom gerrymanderingu u korist HDZ-a kod promjene granica izbornih jedinica u krajnje netransparentnom procesu.
Najveća hrvatska tragedija je što sve to, s kulminacijom u današnjoj, ničim utemeljenoj zabrani političkog djelovanja jednom građaninu RH, te ograničavanju slobode političkog odlučivanja izabranim saborskim zastupnicima, nikoga nije previše iznenadilo. Tako je to u Hrvatskoj, slegnut će ramenima zgađeni građanin, eventualno uz prikladnu psovku. A farsa se nastavlja.