Problem je, dakako, u praksi. Iako su svi predsjednici dosad više ili manje sudjelovali i u stranačkim ratovima, ono što je napravila Milanovićeva prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović bilo je vjerojatno gore i od kandidature na stranačkoj listi za parlamentarne izbore. Ona je, naime, iako ustavni rokovi o sastavljanju Vlade barataju s periodom do četiri mjeseca, već nakon mjesec dana pregovora nakon izbora 2015. godine zaprijetila formiranjem svoje, nestranačke privremene Vlade i raspisivanjem izvanrednih izbora.
Bio je to jasan udar i na duh i na slovo Ustava, direktno miješanje u ishod parlamentarnih izbora, što je na kraju dovelo do isforsirane i kratkotrajne Vlade HDZ-a i Mosta na čelu s premijerom koji nije ni govorio hrvatski jezik. Danas nakostriješeni Ustavni sud, spreman prijetiti i poništavanjem izbora, tad je zadovoljno preo u zapećku povijesne zbiljnosti.
Ustav za normalne okolnosti i normalne ljude?!
Nažalost, nije ostalo samo na tome. U godinama koje su uslijedile, Ustavni sud je hrpimice donosio odluke koje su uglavnom služile kao amaterski sročena naknadna ovjera odluka Vlade. Od opravdavanja oduzimanja ovlasti Saboru kod donošenja odluka o ograničavanju ljudskih prava u pandemiji, preko šutnje na Plenkovićev pokušaj zaobilaženja predsjednika u obuci ukrajinskih vojnika ili “čitanja misli” građana koji su potpisali Mostov zahtjev za referendumom o pandemijskim mjerama, pa do potvrđivanja novog kroja izbornih jedinica – napravljenog suprotno gotovo svim uputama tog istog Ustavnog suda otprije samo nekoliko mjeseci.
Miroslav Šeparović i njegova većina u Ustavnom sudu savršeno je mirno odšutjela čak i javno priznanje Andreja Plenkovića da on sam krši Ustav jer ne želi surađivati s predsjednikom na ovlastima za koje su obojica zaduženi. “Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”, ležerno je Plenković kazao novinarima, a Ustavni sud još ležernije odšutio cijelu ovu zastrašujuću epizodu. Stoga će, kad se i jučerašnja odluka Ustavnog suda bude gledala u javnosti tek kao odluka ustavnosudskog krila HDZ-a, za to biti sami krivi.
Cunami podrške i iskeženi zubi prijetnje
Ključna politička posljedica tog i takvog djelovanja većine u ovom sazivu Ustavnog suda u ovom konkretnom slučaju je dodatan politički potisak valu, zapravo više cunamiju podrške SDP-u koji je svojim posljednjim istupima izazvao Zoran Milanović. Sve se odvija upravo po narativu koji kao da je pisan u središnjici SDP-a – na izbore idemo srušiti vlast koja je okupirala sve institucije, a u tome nas pokušava spriječiti vrhovna zarobljena institucija domaćeg ustavnog poretka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, jučerašnje upozorenje Ustavnog suda ima i opasno eksplozivan naboj. Ono je, jednostavno, preširoko postavljeno. Njime se “isključuje bilo kakvu mogućnost da predsjednik Republike u kontekstu raspisanih parlamentarnih izbora bude kandidat na listi za izbor zastupnika ili istican kao kandidat za dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji”.
Dakle, Milanović kao predsjednik ne samo da ne smije biti kandidat na listi, nego ne smije biti ni spominjan kao budući mandatar za sastav nove Vlade. Ovo otvara cijelu gomilu pitanja na koja se mogu dati iznimno voluntaristički odgovori – čija posljedica, kako prijeti Ustavni sud – može biti i poništenje izbornih rezultata.
Jesu li ‘rijeke pravde’ verbalni delikt?
Smije li, recimo, Milanović kazati da će biti premijer poslije izbora? Smije li uopće kritizirati HDZ? Smije li spominjati Ivana Turudića, čije ga je postavljanje na mjesto glavnog državnog odvjetnika i natjeralo da se uključi u ovu političku bitku? Smije li, nadalje, Peđa Grbin kazati, ikad, “Zoran Milanović”? Smije li, s obzirom na to da cijela zemlja zna da će baš Milanović biti novi premijer pobijedi li SDP sa svojim partnerima na izborima, Grbin uopće javno spominjati predsjednikove inicijale? Smije li, uopće, kazati kako je njihov premijerski kandidat “onaj čije se ime ne spominje”. Smije li na nekom skupu viknuti “Rijeke pravde dolaze”?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sva ova naizgled banalna pitanja, ovakvom odlukom i ovakvom odrješitošću Ustavnog suda, mogu dovesti do odgode izbora ili poništavanja izbornih rezultata. I kaosa koji bi nakon toga mogao uslijediti. U tom kontekstu svakako valja naglasiti ulogu podsvijesti. Naime, Miroslav Šeparović je na jedno hipotetsko novinarsko pitanje izvukao odgovor koji će možda zazvučati poznato: “Ki bi, da bi” (Što bi bilo, kad bi bilo). Točno taj “Ki bi, da bi”, izgovorio je i Franjo Tuđman 1999. godine. Pitali su ga bi li priznao pobjedu opozicije na parlamentarnim izborima.
Prijeti li to Ustavni sud poništavanjem izbora na kojima bi HDZ mogao izgubiti vlast?
Ustavni sud je, preširoko postavljenom odlukom, zaigrao opasnu igru
U tom kontekstu svakako valja naglasiti ulogu podsvijesti. Naime, Miroslav Šeparović jučer je na jedno hipotetsko novinarsko pitanje izvukao odgovor koji će možda zazvučati poznato: 'Ki bi, da bi' (Što bi bilo, kad bi bilo). Točno taj 'Ki bi, da bi', izgovorio je i Franjo Tuđman 1999. godine. Pitali su ga bi li priznao pobjedu opozicije na parlamentarnim izborima
Nikoga nije moglo iznenaditi upozorenje Ustavnog suda o tome da se predsjednik Republike Zoran Milanović ne može kandidirati na parlamentarnim izborima. Iako to izrijekom Ustavom nije zapriječeno, ustavna konstrukcija uloge predsjednika Republike takva je da bi on (ili ona) trebali biti iznad uobičajenog stranačkog nadmetanja, pa se iz toga možda može izvući i zaključak da se ne može kandidirati na izborima (osim, da cirkus bude veći, na europskim).
Problem je, dakako, u praksi. Iako su svi predsjednici dosad više ili manje sudjelovali i u stranačkim ratovima, ono što je napravila Milanovićeva prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović bilo je vjerojatno gore i od kandidature na stranačkoj listi za parlamentarne izbore. Ona je, naime, iako ustavni rokovi o sastavljanju Vlade barataju s periodom do četiri mjeseca, već nakon mjesec dana pregovora nakon izbora 2015. godine zaprijetila formiranjem svoje, nestranačke privremene Vlade i raspisivanjem izvanrednih izbora.
Bio je to jasan udar i na duh i na slovo Ustava, direktno miješanje u ishod parlamentarnih izbora, što je na kraju dovelo do isforsirane i kratkotrajne Vlade HDZ-a i Mosta na čelu s premijerom koji nije ni govorio hrvatski jezik. Danas nakostriješeni Ustavni sud, spreman prijetiti i poništavanjem izbora, tad je zadovoljno preo u zapećku povijesne zbiljnosti.
Ustav za normalne okolnosti i normalne ljude?!
Nažalost, nije ostalo samo na tome. U godinama koje su uslijedile, Ustavni sud je hrpimice donosio odluke koje su uglavnom služile kao amaterski sročena naknadna ovjera odluka Vlade. Od opravdavanja oduzimanja ovlasti Saboru kod donošenja odluka o ograničavanju ljudskih prava u pandemiji, preko šutnje na Plenkovićev pokušaj zaobilaženja predsjednika u obuci ukrajinskih vojnika ili “čitanja misli” građana koji su potpisali Mostov zahtjev za referendumom o pandemijskim mjerama, pa do potvrđivanja novog kroja izbornih jedinica – napravljenog suprotno gotovo svim uputama tog istog Ustavnog suda otprije samo nekoliko mjeseci.
Miroslav Šeparović i njegova većina u Ustavnom sudu savršeno je mirno odšutjela čak i javno priznanje Andreja Plenkovića da on sam krši Ustav jer ne želi surađivati s predsjednikom na ovlastima za koje su obojica zaduženi. “Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”, ležerno je Plenković kazao novinarima, a Ustavni sud još ležernije odšutio cijelu ovu zastrašujuću epizodu. Stoga će, kad se i jučerašnja odluka Ustavnog suda bude gledala u javnosti tek kao odluka ustavnosudskog krila HDZ-a, za to biti sami krivi.
Cunami podrške i iskeženi zubi prijetnje
Ključna politička posljedica tog i takvog djelovanja većine u ovom sazivu Ustavnog suda u ovom konkretnom slučaju je dodatan politički potisak valu, zapravo više cunamiju podrške SDP-u koji je svojim posljednjim istupima izazvao Zoran Milanović. Sve se odvija upravo po narativu koji kao da je pisan u središnjici SDP-a – na izbore idemo srušiti vlast koja je okupirala sve institucije, a u tome nas pokušava spriječiti vrhovna zarobljena institucija domaćeg ustavnog poretka.
No, jučerašnje upozorenje Ustavnog suda ima i opasno eksplozivan naboj. Ono je, jednostavno, preširoko postavljeno. Njime se “isključuje bilo kakvu mogućnost da predsjednik Republike u kontekstu raspisanih parlamentarnih izbora bude kandidat na listi za izbor zastupnika ili istican kao kandidat za dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji”.
Dakle, Milanović kao predsjednik ne samo da ne smije biti kandidat na listi, nego ne smije biti ni spominjan kao budući mandatar za sastav nove Vlade. Ovo otvara cijelu gomilu pitanja na koja se mogu dati iznimno voluntaristički odgovori – čija posljedica, kako prijeti Ustavni sud – može biti i poništenje izbornih rezultata.
Jesu li ‘rijeke pravde’ verbalni delikt?
Smije li, recimo, Milanović kazati da će biti premijer poslije izbora? Smije li uopće kritizirati HDZ? Smije li spominjati Ivana Turudića, čije ga je postavljanje na mjesto glavnog državnog odvjetnika i natjeralo da se uključi u ovu političku bitku? Smije li, nadalje, Peđa Grbin kazati, ikad, “Zoran Milanović”? Smije li, s obzirom na to da cijela zemlja zna da će baš Milanović biti novi premijer pobijedi li SDP sa svojim partnerima na izborima, Grbin uopće javno spominjati predsjednikove inicijale? Smije li, uopće, kazati kako je njihov premijerski kandidat “onaj čije se ime ne spominje”. Smije li na nekom skupu viknuti “Rijeke pravde dolaze”?
Sva ova naizgled banalna pitanja, ovakvom odlukom i ovakvom odrješitošću Ustavnog suda, mogu dovesti do odgode izbora ili poništavanja izbornih rezultata. I kaosa koji bi nakon toga mogao uslijediti. U tom kontekstu svakako valja naglasiti ulogu podsvijesti. Naime, Miroslav Šeparović je na jedno hipotetsko novinarsko pitanje izvukao odgovor koji će možda zazvučati poznato: “Ki bi, da bi” (Što bi bilo, kad bi bilo). Točno taj “Ki bi, da bi”, izgovorio je i Franjo Tuđman 1999. godine. Pitali su ga bi li priznao pobjedu opozicije na parlamentarnim izborima.