No, bez obzira na to, premijer narogušeno prijeti opoziciji zbog iščekivane saborske odluke o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj i inozemstvu. I to kako.
Stopedeset godina sramote
Predsjednik HDZ-a je doslovno poručio političkim protivnicima da se, ne glasaju li kako on misli da trebaju – “moraju bojati”. I dodao to ne znači da on sad radi na njih nekakav pritisak. Ma kakvi.
“Ali politička odgovornost za nedonošenje odluke neće biti na onome tko je glasao za, nego na onome tko nije glasao za. I to će nositi na plećima 150 godina, ne 15 ili 150 dana, 150 godina će to nositi na leđima. Nek’ dobro promisle”, poručio je Plenković oporbenim saborskim zastupnicima od čijih ruku, eto, ovaj put ipak ovisi.
Gdje je nestao “win-win”?
Naime, za kontroverznu odluku o sudjelovanju Hrvatske u EU misiji obuke ukrajinskih vojnika, Plenkoviću nije dosta 77 glasova koje ima (vladajuća koalicija + “žetončići”). Treba ih 101. Direktnost prijetnji koje je predsjednik HDZ-a izrekao u četvrtak navečer pokazuje da put do te brojke još nije, blago rečeno, u potpunosti otvoren.
No, pokazuje i još nešto drugo. Nervoza koja isijava iz premijerovih jezičnih konstrukcija (“moraju se bojati”, “nosit će na leđima 150 godina”, “neka promisle”) pokazuje da situacija nije za njega baš onako ležerno pobjednička kako god priča na kraju završila. Jer, sam je u jednoj prilici kazao da je to win-win za HDZ. Odnosno, ili će se oporba iskompromitirati ili će sudjelovanje Hrvatske u misiji proći u Saboru unatoč skepticizmu predsjednika Republike Zorana Milanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lider koji – ne isporučuje?
Dva su razloga koja bi mogla objasniti Plenkovićev gubitak ležernosti. Prvi je, naravno, što bi podbačaj u okupljanju dvotrećinske većine bio shvaćen kao direktna politička pobjeda Zorana Milanovića. A Plenković to mrzi čak i više od poraza svojih rukopoloženih kandidata na izborima u Zagrebu i Splitu (dvaput).
Drugi bi, pak, mogla biti slika koju će o Plenkoviću i njegovim političkim sposobnostima prema vani odaslati eventualni saborski poraz. Naime, Hrvatska je praktički, kroz ministra vanjskih i europskih poslova već obećala svoje sudjelovanje u misiji – nije valjda da će najiskusniji lider iz redova europskih pučana to obećanje morati pogaziti zbog šamara iz parlamenta u Zagrebu?
Najmanje veze s Ukrajinom
No, u krajnjoj liniji, razlozi zbog kojih “win-win” Plenković odjednom djeluje prestravljen od mogućnosti manje trijumfalnog scenarija, nisu ni bitni. Ključno je ono što i ovaj detalj u mučnoj priči o sudjelovanju Hrvatske u misiji obuke ukrajinskih vojnika pokazuje ono što se moglo naslutiti od početka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijela ova priča ima najmanje veze s Ukrajinom i pomoći toj zemlji da se obrani od ruske agresije. Da je Plenkoviću do toga bilo primarno stalo, ne bi domaća javnosti – uključujući ustavnog sukreatora vanjske politike – o sudjelovanju Hrvatske u ovoj misiji doznala iz razgovora Gordana Grlića Radmana za Politico.
Lakonsko izbjegavanje dogovora
Premijer ne bi, da mu je do Ukrajine, a ne vlastite političke karijere, tvrdoglavio oko načina komunikacije s predsjednikom Republike. Ne bi, ako već s Milanovićem ne ide, sve do prije koji dan izbjegavao bilo kakav pokušaj dogovora s oporbom. Ne bi, uostalom, sada lakonski odbijao sve prijedloge kako da se odluka promijeni da bi se oko nje mogao postići širi konsenzus.
Ukratko, ovo nije priča o Ukrajini. Nije nikad ni bila. Ovo je priča u kojoj Andrej Plenković želi poraziti Zorana Milanovića, slomiti oporbu i pokazati se, urbi et orbi, kao onaj koji – isporučuje. Čini se da u tom scenariju, najsramotnijem koji je Plenković odigrao u svojih šest godina vlasti, stvari zasad ipak malo zapinju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijeli ovaj politički kaos nema veze s Ukrajinom, već sa željom Andreja Plenkovića da slomi oporbu
Nove i dosad najžešće prijetnje oporbi bacaju dodatno svjetlo na zaplete i motive u ovoj priči
Hrvatska je praktički, kroz ministra vanjskih i europskih poslova već obećala svoje sudjelovanje u misiji - nije valjda da će najiskusniji lider iz redova europskih pučana to obećanje morati pogaziti zbog šamara iz parlamenta u Zagrebu
Andrej Plenković je, očito, opet jako nervozan. Mada se čini da za to nema previše razloga – od 1. siječnja Hrvatska ulazi u Schengen i eurozonu, što su neupitni vanjskopolitički uspjesi (cijele generacije političara, doduše, ali Plenković je taj koji je prerezao crvenu vrpcu), a rejting stranke uzdrman pljačkom Ine polako se vraća na početne postavke, bliže trideset, nego 25 posto glasova.
No, bez obzira na to, premijer narogušeno prijeti opoziciji zbog iščekivane saborske odluke o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj i inozemstvu. I to kako.
Stopedeset godina sramote
Predsjednik HDZ-a je doslovno poručio političkim protivnicima da se, ne glasaju li kako on misli da trebaju – “moraju bojati”. I dodao to ne znači da on sad radi na njih nekakav pritisak. Ma kakvi.
“Ali politička odgovornost za nedonošenje odluke neće biti na onome tko je glasao za, nego na onome tko nije glasao za. I to će nositi na plećima 150 godina, ne 15 ili 150 dana, 150 godina će to nositi na leđima. Nek’ dobro promisle”, poručio je Plenković oporbenim saborskim zastupnicima od čijih ruku, eto, ovaj put ipak ovisi.
Gdje je nestao “win-win”?
Naime, za kontroverznu odluku o sudjelovanju Hrvatske u EU misiji obuke ukrajinskih vojnika, Plenkoviću nije dosta 77 glasova koje ima (vladajuća koalicija + “žetončići”). Treba ih 101. Direktnost prijetnji koje je predsjednik HDZ-a izrekao u četvrtak navečer pokazuje da put do te brojke još nije, blago rečeno, u potpunosti otvoren.
No, pokazuje i još nešto drugo. Nervoza koja isijava iz premijerovih jezičnih konstrukcija (“moraju se bojati”, “nosit će na leđima 150 godina”, “neka promisle”) pokazuje da situacija nije za njega baš onako ležerno pobjednička kako god priča na kraju završila. Jer, sam je u jednoj prilici kazao da je to win-win za HDZ. Odnosno, ili će se oporba iskompromitirati ili će sudjelovanje Hrvatske u misiji proći u Saboru unatoč skepticizmu predsjednika Republike Zorana Milanovića.
Lider koji – ne isporučuje?
Dva su razloga koja bi mogla objasniti Plenkovićev gubitak ležernosti. Prvi je, naravno, što bi podbačaj u okupljanju dvotrećinske većine bio shvaćen kao direktna politička pobjeda Zorana Milanovića. A Plenković to mrzi čak i više od poraza svojih rukopoloženih kandidata na izborima u Zagrebu i Splitu (dvaput).
Drugi bi, pak, mogla biti slika koju će o Plenkoviću i njegovim političkim sposobnostima prema vani odaslati eventualni saborski poraz. Naime, Hrvatska je praktički, kroz ministra vanjskih i europskih poslova već obećala svoje sudjelovanje u misiji – nije valjda da će najiskusniji lider iz redova europskih pučana to obećanje morati pogaziti zbog šamara iz parlamenta u Zagrebu?
Najmanje veze s Ukrajinom
No, u krajnjoj liniji, razlozi zbog kojih “win-win” Plenković odjednom djeluje prestravljen od mogućnosti manje trijumfalnog scenarija, nisu ni bitni. Ključno je ono što i ovaj detalj u mučnoj priči o sudjelovanju Hrvatske u misiji obuke ukrajinskih vojnika pokazuje ono što se moglo naslutiti od početka.
Cijela ova priča ima najmanje veze s Ukrajinom i pomoći toj zemlji da se obrani od ruske agresije. Da je Plenkoviću do toga bilo primarno stalo, ne bi domaća javnosti – uključujući ustavnog sukreatora vanjske politike – o sudjelovanju Hrvatske u ovoj misiji doznala iz razgovora Gordana Grlića Radmana za Politico.
Lakonsko izbjegavanje dogovora
Premijer ne bi, da mu je do Ukrajine, a ne vlastite političke karijere, tvrdoglavio oko načina komunikacije s predsjednikom Republike. Ne bi, ako već s Milanovićem ne ide, sve do prije koji dan izbjegavao bilo kakav pokušaj dogovora s oporbom. Ne bi, uostalom, sada lakonski odbijao sve prijedloge kako da se odluka promijeni da bi se oko nje mogao postići širi konsenzus.
Ukratko, ovo nije priča o Ukrajini. Nije nikad ni bila. Ovo je priča u kojoj Andrej Plenković želi poraziti Zorana Milanovića, slomiti oporbu i pokazati se, urbi et orbi, kao onaj koji – isporučuje. Čini se da u tom scenariju, najsramotnijem koji je Plenković odigrao u svojih šest godina vlasti, stvari zasad ipak malo zapinju.