Cijenjeni povjesničar za Telegram: 'Žele me strpati u zatvor jer sam kritizirao vladike koji slave Dražu Mihailovića. To vam je Crna Gora danas'

Ubrzo nakon toga, zbog njegove kolumne odvjetnik Dejan Dragović podnio je kaznenu prijavu protiv njega zbog “izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje”. Više državno tužiteljstvo zaključilo je da u kolumni nema elemenata kaznenog djela, ali je umjesto toga odlučilo prekršajno goniti povjesničara zbog “vrijeđanja po vjerskoj pripadnosti”, radi čega mu prijeti novčana ili kazna zatvora do 60 dana. Batrićević u razgovoru za Telegram, koji smo vodili ovoga tjedna, tumači kako je Dragović osoba bliska SPC-u.

Uvođenje verbalnog delikta

“Pregledom dostupne biografije na njegovoj odvjetničkoj stranici naići ćete na informacije da među glavnim referencama koje ističe navodi da je tijekom litijaškog pokreta koji je organizirala SPC u Crnoj Gori bio branitelj građana koji su sudjelovali u protestima koje su predvodile srpske vladike te da poznaje ruski jezik”, tvrdi Batrićević referirajući se na litije koje su u Crnoj Gori 2019. i 2020. godine organizirale prosrpske i proruske snage, formalno protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a stvarno kako bi zbacile s vlasti dotadašnju vladu kojom je dominirala Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića, što im je 30. kolovoza 2020. i uspjelo.

Ne čudi stoga, dodaje Batrićević, da su “osobu takvih svjetonazora” dotaknule njegove kritike na račun Mićovića i Ostojića, koji slave ratne zločince i Putinovu Rusiju kao kolijevku slobodnog svijeta. Tumači da nije teško zaključiti da je cilj postupka koji se sada vodi protiv njega uvođenje verbalnog delikta “na mala vrata”, koji će služiti kao opomena svim kritičarima da krenu putem autocenzure.

Kažemo mu da je zanimljivo da ga nije tužilo svećenstvo SPC-a, odnosno da ispada da je SPC htio da ga osudi država, a ne oni. Priča kako slično primjećuje i pisac Andrej Nikolaidis koji je, komentirajući njegov slučaj, napisao da cilj SPC-a nije taj da ona pokrene procese protiv svojih kritičara, već da to napravi država Crna Gora. To bi, smatra Batrićević, bila dodatna potvrda moći SPC-a.

‘Kidanje turskih glava’

“U mom slučaju država Crna Gora je to odradila promptno – iako je Osnovno državno tužiteljstvo utvrdilo da u mojoj kolumni nema elemenata kaznenog i prekršajnog djela, Više državno tužiteljstvo odlučilo je da me ipak treba kazniti i za to zahtijevalo i do dva mjeseca zatvora!”, tvrdi.

S obzirom na utvrđeno, teško mu je reći hoće li sudski proces ići u njegovu korist. Na prvom ročištu, koje je održano početkom godine, branio se tvrdnjom da je svoju kolumnu pisao u znak protesta zbog slavljenja ratnih zločinaca i Rusije, te da je ona utemeljena na aktualnom i povijesnom kontekstu.

“Što se tiče mojih vrijednosnih sudova u kojima sam iznio da ne propovijedaju vjeru Kristovu te da šire mržnju i ksenofobiju, to sam, pak, potkrijepio citatima iz govora dvojice vladika jer ja u njihovim navodima nisam mogao pronaći ni kršćanske etike ni tolerancije prema Drugom i Drugačijem, pogotovo ne u Mićovićevoj izjavi da je kidanje turskih glava ‘i dalje u nama'”, objašnjava.

Podrška međunarodne zajednice

Na pitanje hoće li se tužiteljstvo držati načela pravde ili će zastupati crkvu, Batrićević kaže da ako se u obzir uzme tekst prekršajne optužnice koju je pisala tužiteljica Snežana Šišević i koja je na prvom ročištu mijenjala dispozitiv prvobitnog akta i dodala novi dio teksta, da je vrlo lako zaključiti tko će biti zastupljen. “Da je bilo do pravde, ja sigurno ne bih bio na sudu”, dodaje.

U njegovu obranu stale su sve relevantne međunarodne organizacije za ljudska prava u Crnoj Gori, a na njegovom suđenju u svojstvu promatrača sudjeluju i predstavnica Europske delegacije za ljudska prava te predstavnica jedne EU države. Delegati PEN centra Švedske, priča Batrićević, podnijet će zahtjev za prisustvom na idućem ročištu.

“Nije zgorega spomenuti da Sud za prekršaje u Podgorici nije želio omogućiti veći prostor za suđenje, iako su to tražile preko 22 organizacije i 5 medija, već da se čitav postupak vodi u prostoru u koji ne može stati preko deset osoba”, tvrdi povjesničar.

Stvaranje srpskog satelita

Njegov slučaj preslika je u malom višegodišnjih političkih previranja i nestabilnosti u Crnoj Gori, pogotovo kada se u računicu dodaju Srbija i SPC. Govoreći o tome, Batrićević kaže kako je između te dvije zemlje u pitanju kompleksan proces u kojem službena Srbija od Crne Gore želi napraviti svog satelita.

“Iako taj proces ima svoje duboko povijesno, kulturno, političko i sigurnosno utemeljenje te s prekidima u različitim kontekstima traje stoljeće i pol, posljednjih godina on se intenzivirao. Sve je zapravo krenulo nakon ruske invazije na Krim 2014. Tada se bilježi znatno pojačan rusko-srpski utjecaj u Crnoj Gori. Potom 2016. imamo pokušaj državnog udara kada prosrpski i proruski prosvjednici predvođeni današnjim šefom parlamenta Andrijom Mandićem nasilno žele preuzeti vlast i spriječiti ulazak Crne Gore u NATO.

Godine 2017. Crna Gora ipak ulazi u NATO, ali se problemi ne rješavaju, već produbljuju. Mijenja se taktika – s otvoreno proruskih pozicija, anticrnogorska opozicija počinje se dublje vezivati za Srpsku pravoslavnu crkvu koja u Crnoj Gori ima nekontroliranu moć, a njihova narativna strategija počinje se oslanjati na teme poput ljudskih prava, ekologije i demokratizacije”, objašnjava Batrićević.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti

Dodatne probleme produbio je i Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je, opisuje povjesničar, donesen na način da je Crna Gora htjela vratiti u državno vlasništvo crkvenu imovinu nastalu prije 1918. i tadašnje, kako kaže, nasilne likvidacije Crnogorske crkve i države.

“Iako nijedna druga vjerska zajednica nije imala zamjerki na zakon (Katolička crkva, Islamska zajednica, Židovska zajednica, Crnogorska pravoslavna crkva) samo je SPC pokrenula to pitanje i uz pomoć službene Srbije i manjeg entiteta BiH, otpočela političku i kulturnu revoluciju u Crnoj Gori”, dodaje.

Nadalje, govori kako je društveno-politička kriza, koja je tada već tinjala zbog nesmjenjivosti Mila Đukanovića, međunarodnih faktora u eri Donalda Trumpa i Angele Merkel te umivene retorike po pitanju vjerskih sloboda, dala tadašnjoj opoziciji određenu fuziju. Njome se, ističe Batrićević, srbijanski faktor cementirao u temelje Crne Gore. Država je, dočarava slikovito, od tada postala bogalj u eurointegracijama. Povjesničar smatra kako je Crna Gora posljednje tri godine skrenula s europskog puta koji je postao čista farsa i koji kontrolira Aleksandar Vučić.

Širenje ‘pansrpskog projekta’

Je li, kako to tumači u svojim recentnim tekstovima, političko trbuhozborstvo SPC-a oruđe za širenje “pansrpskog projekta”, pitamo ga, a on odgovara potvrdno. “Na tom projektu rade političari, akademici, crkvenjaci i razni aktivisti. Taj se projekt ne krije, samo se dozirano predstavlja javnosti”, tvrdi.

O njemu, reći će, otvoreno govore i donedavni šef srpske BIA-e (Bezbednosno-sigurnosne agencije) Aleksandar Vulin, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, ali ne i srbijanski predsjednik Vučić. O tome, veli Batrićević, Vučić čitavo vrijeme šuti, ali projekt ne opovrgava. “SPC u tom projektu igra ulogu ‘ideološkog ljepila’ i produžene ruke režima u Beogradu koji čuva infrastrukturu Velike Srbije”, smatra povjesničar.

Četnički vojvoda u Parlamentu

Ipak, konstatiramo kako odašiljanje političkih poruka s oltara nije ništa strano crkvenim ocima na Balkanu. Agitiranje svećenstva za njima bližu političku ideologiju i stranku može se čuti i u Hrvatskoj, BiH, Srbiji. Ima li lijeka protiv toga? Ako se pita Batrićevića, itekako ima. Ustvrdit će kako je jedini pravi antibiotik građanski aktivizam koji će zahtijevati reformu vjerskih institucija jer mnoge od njih funkcioniraju po srednjovjekovnoj legislativi.

“Neophodno je napraviti pritisak na državni aparat i političke partije da ne podliježu autoritetu vjerskih institucija iz oportunih razloga i utjecaja na birače. I na kraju – crkveni oci su prvo građani, pa tek onda svećenici. Oni prvo moraju odgovarati zemaljskim pa crkvenim zakonima, zato ih treba pozivati na odgovornost”, ističe.

Kad već govori o zemaljskom, pitamo ga kako komentira novu crnogorsku vladu koja se proglašava “prozapadnom”, iako je ispod haube proruska i prosrpska. Kaže kako postoji bojazan od srpskog scenarija, skretanje zemlje u autokraciju i gušenje demokracije. “Trenutačno imamo vlast čiju kičmu čini politički subjekt ‘Za budućnost Crne Gore’ koji formalno nije u Vladi, a čiji je lider Andrija Mandić – čovjek koji ima počasno četničko vojvodstvo koje je stekao prije desetak godina, čovjek blizak ruskim interesima i osoba koja neskriveno služi Vučiću”, tvrdi.

Raskol predsjednika i premijera

Navodi i kako je Mandić na posljednjim izborima u Srbiji viđen u središnjici Srpske napredne stranke (SNS), a tijekom formiranja nove crnogorske vlade dobio je funkciju predsjednika parlamenta, čime mu je omogućeno da utječe na procese u zemlji.

Osvrće se i na nedavni raskol između predsjednika i premijera države. “Donedavno Spajićev partijski kolega Jakov Milatović, koji je inače predsjednik države blizak Vučiću i SPC-u, napustio je prije neki dan stranku i raskrstio s aktualnim premijerom”, govori.

Milatovića pak opisuje kao čovjeka neograničenog ega čija je vlastita slika o sebi kao neprikosnovenom velikanu u velikoj koliziji sa stvarnošću. “Često o sebi govori u različitim licima. Čas kaže ‘ja’, čas ‘on’ ili ‘predsjednik Milatović’. Povjesničarka Jadranka Selhanović izbrojala je da je predsjednik u jednoj emisiji u nepunih sat vremena preko 90 puta rekao ‘ja'”, tvrdi.

‘Mjerkaju sigurnosni sektor’

Smatra kako je Pokret Evropa sad (PES) Milatović napustio iz puke ljubomore na partijskog kolegu Spajića jer su ovlasti predsjednika države ograničenije od ovlasti premijera te da mu je odlučio okrenuti leđa. Navodi i da iza tog poteza stoji rusko-srpski interes usporavanja europskog puta jer se time slabi snaga PES-a u korist Mandića.

“Da pojasnim – Vladu na proljeće očekuje rekonstrukcija. Oslabljeni PES koji se bavi unutarnjim problemima lakši je plijen za Mandićeve predatore koji mjerkaju sigurnosni sektor. Bez Milatovića i dijela zastupnika i lokalnih odbornika, snaga PES-a opada, a time i pregovarački potencijal za rekonstruiranje Vlade. Ako u tom slučaju Mandićevi ljudi preuzmu sigurnosni aparat i obrazovni sustav, nema sumnje da će Crna Gora biti preslikana mala Srbija, iako i sada u puno stvari sliči na nju”, pojašnjava.

Urušavanje odnosa s Hrvatskom

U konstelaciji odnosa balkanskih zemalja, Hrvatska i Crna Gora trebali bi ih posebno njegovati i blisko surađivati, veli Batrićević. Kaže da se na Hrvatsku u istinskim proeuropskim crnogorskim krugovima gleda kao na prirodnog mentora i podržavatelja te države na europskom putu. No, aktualna vlast, ističe, to tako ne vidi. “Za nju je Beograd važniji od Zagreba i od Bruxellesa. Zato se odnosi počinju narušavati i to ne s hrvatske strane, da budem precizan.

Određeni centri koji formalno i neformalno upravljaju procesima u vlasti žele se držati rezervirano, ako ne čak i neprijateljski prema hrvatskoj politici. S druge strane, dok se odnosi s Hrvatskom urušavaju iako je bilo kurtoaznih sastanaka na najvišem nivou, oni bujaju sa Srbijom i za srpske interese oni su nikad bolji u novijoj povijesti. Za crnogorske nacionalne interese – oni su najteži i najgori još od perioda Slobodana Miloševića“, tumači.

‘Za srpski režim smo neprijatelji’

Odbacuje i tezu o “bratskim odnosima” Srbije i Crne Gore, postavljajući pitanje da koji to “brat” može vojno okupirati i uništiti suverenitet jedne nezavisne države kako je to Srbija napravila Crnoj Gori 1918. godine. Aktualni vladajući režim Srbije vidi kao neprijatelja Crne Gore, koji se prema njegovoj državi odnosi kako se Putinov režim odnosio prema Ukrajini do invazije.

“Ako se zaista želi harmonizacija odnosa, Srbija mora odustati od aspiracija prema Crnoj Gori i našoj jadranskoj obali – Srbija se mora ispričati za zločine nad Crnom Gorom nakon Prvog svjetskog rata – Srbija mora priznati postojanje crnogorskog identiteta i prestati s financiranjem podrivačkih projekata. Tek kad se to desi, može se govoriti o početku dobrosusjedskih odnosa. Do tada, u ovoj formi – to će uvijek predstavljati povod za nestabilnost”, smatra.

Zašto SPC naziva Crkvom Srbije

Podrazumijeva li to priznavanje, između ostalog, i postojanje Crnogorske pravoslavne crkve (CPC)? Batrićević odgovara potvrdno, pa napominje kako je trenutno stanje CPC-a poražavajuće. Kaže kako je Crkva napuštena, nema podršku države te da je prepuštena sama sebi i neadekvatnim pojedincima. “Taj se problem mora rješavati sistemski. Ako se jednoga dana Crna Gora vrati sebi, taj projekt mora postati projekt države, a on se ne može drugačije riješiti osim onako kako je to pitanje riješeno u Ukrajini prije nekoliko godina”, tvrdi.

Pitamo ga zašto u svojim kolumnama, kada govori o odnosu SPC-a i CPC-a, koristi frazu “Crkva Srbije” i može li razjasniti zašto se SPC ne zove Srpska pravoslavna crkva nego “Crkva Srbije”. Batrićević objašnjava da je u službenim aktima Carigradske patrijaršije SPC zaveden kao “Crkva Srbije”.

“U međusobnoj komunikaciji sa SPC-om i prilikom kurtoaznih čestitki, Carigradska patrijaršija kao krunski centar okupljanja pravoslavnih crkava koristi termin Crkva Srbije. I prirodno bi bilo, zbog svih balkanskih iskustava da se ingerencije pravoslavnih crkava poklapaju s državnim granicama, tako da se vjera ne bi mogla instrumentalizirati u velikodržavne projekte kako je to napravljeno sa SPC-om širom naše regije.”

‘Đukanovićeva ostavština je ogromna’

Na kraju se dotičemo i figure koja je obilježila crnogorsku politiku, bivšeg predsjednika Mila Đukanovića. Batrićeviću je teško iz kuta povjesničara donijeti sudove o Đukanovićevoj eri kojoj je kraj došao prošle godine. Eventualne odgovore dali bi mu dokumenti koji još nisu dostupni javnosti jer je donedavni lider Demokratske partije socijalista (DPS) i dalje akter političkih procesa s obzirom da koristi zakonske privilegije bivšeg predsjednika.

No, ako gleda iz kuta građanina, aktivista i nekad vatrenog kritičara Đukanovića, Batrićević priznaje da je “Milo napravio takav iskorak i pozitivan obrat kakav u biografiji ima malo koji europski političar danas”. “Od omladinca i izvršioca Miloševićeve agende do čovjeka koji je predvodio proces crnogorske emancipacije u pogledu obnove nezavisnosti, punopravnog članstva u NATO-u te intenziviranje pregovora o integraciji u EU i promoviranja istinski dobrosusjedskih odnosa, Đukanovićeva ostavština je ogromna i pozitivna.

Ono što najteže pada njegovim protivnicima poput Vučića jeste činjenica da je srušio njihove mitove o ‘balkanskom Lukašenku‘ koji se bez krvi neće povući s vlasti. Đukanović je to uradio demokratski i sa stilom”, stav je crnogorskog povjesničara.

Budućnost Demokratske partije socijalista

Govoreći o DPS-u, kaže kako ta stranka prolazi kroz fazu reforme te da je Đukanovićev nasljednik na čelu stranke, Danijel Živković, jedan od najtalentiranijih i najprogresivnijih mladih političara u Crnoj Gori. Zbog toga se, veli, nada da će stranka u narednim godinama ispuniti očekivanja i pomoći povratku istinskih proeuropskih snaga na kormilo Crne Gore. To bi, ističe, bilo dobro za crnogorsko društvo, ali i Hrvatsku i čitavu regiju.

“Jedan od najtežih zadataka koji je pred njim jest održavanje političke snage DPS-a i povećanje koalicijskog kapaciteta koji je za sada samo moguć s oporbenim snagama. Ali kapacitet DPS-a za koalicije ne ovisi samo od DPS-a, ovisi i od toga hoće li se neke vladajuće partije programski mijenjati i otklanjati od tutorstva Beograda”, zaključuje Batrićević.