U borbi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije hrvatski su biskupi odlučili potegnuti najjače od svih argumenata iz bogatog trezora tradicije Katoličke crkve. Upozorili su da se radi o herezi. Nisu trebali otvoreno spominjati kako se Crkva stoljećima borila protiv hereze. U vrijeme dok je Crkva dominirala nad državom, uobičajeni način obračuna s hereticima bilo je njihovo spaljivanje i, naravno, oduzimanje njihove imovine u korist Crkve.
U Hrvatskoj se ta praksa zadržala duže negoli u zemljama koje su ranije prigrlile prosvjetiteljstvo pa se vješticama sudilo i spaljivalo ih se do sredine 18. stoljeća. Ta je praksa u Hrvatskoj uzela toliko maha da je sama carica Marija Terezija intervenirala zabranivši da se procesi protiv vještica vode bez njezina osobnog odobrenja.
Biskupi su, dakle, zaprijetili svim vjernicima koji podrže ratifikaciju Istanbulske konvencije, kao i onima koji se tome aktivno ne suprotstave, da će postati heretici. Plasirana u jeku priprema za prosvjedni skup u Splitu ta je poruka značila samo jedno: svi pravi vjernici ukazat će se na Rivi i pokazati moć Crkve. Očekivana uvjerljiva demonstracija moći trebala je jasno pokazati tko je u odnosu Crkve i države glavni, odnosno tko je glavni u ovoj državi.
Brak Crkve s HDZ-om se raspada
Srećom, splitski je skup – kao i zagrebački prije toga – pokazao da su biskupi preuzeli veliki, gotovo očajnički rizik i da su izgubili. Sami su doveli u pitanje dugogodišnji brak iz interesa s HDZ-om. U tren oka raspao se odnos koji se objema stranama činio svet i neraskidiv baš zbog toga što je bio izrazito unosan. Otvorena agitacija s oltara u korist HDZ-a naplaćena je besprimjernim povlađivanjem apetitima Crkve da svoje nazore nameće kao kriterije oblikovanja politike odgoja i obrazovanja, braka i obitelji, ljudskih i reproduktivnih prava.
Kao da su povjerovali da je politička simbioza s HDZ-om pravi, sveti i neraskidivi brak, biskupi su se našli u čudu kad su vidjeli da se taj brak raspada baš kao što se raspadaju i crkveno posvećeni brakovi kad, primjerice, jedan od partnera postane nasilan. Baš kao i u disfunkcionalnim brakovima za koje je uvijek bolje da se razvrgnu negoli da partneri koji jedan drugog ne podnose neprestano obnavljaju frustracije i mržnju, Crkva i HDZ javno su obznanili što jedni drugima čine.
Kad su prijeteće poruke počele stizati i na njihove mobitele i e-mail adrese, zastupnici HDZ-a odjednom su shvatili koliko je nedopustiva takva praksa za koju su i dosad znali, ali su je podržavali pretpostavljajući da neće biti primijenjena i protiv njih. Nakon što su ih pojedinačno i kolektivno s oltara počeli prozivati svećenici i fratri, uslijedilo je zgražanje hadezeovaca nad nedopustivim miješanjem Crkve u politiku kao da do jučer nisu uživali kad je to isto Crkva činila njihovim političkim protivnicima. Zajedno su poticali pučističke namjere pobunjenih branitelja protiv socijaldemokratskog predsjednika Josipovića i premijera Milanovića. Zajedno su klicali oba su pala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Biskupi prijete herezom
U žaru brakorazvodne svađe Crkva se istodobno pozvala na slobodu savjesti i na negaciju te slobode. Podržavajući namjeru nekih zastupnika HDZ-a da, suprotno dosadašnjem načinu funkcioniranja te poprilično autoritarne stranke, glasaju po savjesti, a ne po direktivi stranačkog vodstva, biskupi su u svom priopćenju od 10. travnja pozvali “na osiguravanje slobode savjesti, izricanja vlastitih uvjerenja i stavova jer bi nijekanje slobode bilo pokazatelj skliznuća u totalitarni mentalitet”.
Uz taj poziv na slobodu savjesti i pravo iskazivanja vlastitih uvjerenja biskupi su isti dan uputili i prijetnju da će svaki katolik koji se ne suprotstavi ratifikaciji Istanbulske konvencije postati heretik. Osim uobičajenog značenja krivovjerja, koje je toj riječi pribavila višestoljetna praksa crkvene inkvizicije, riječ hereza izvorno znači slobodan izbor vjere i protivljenje zvaničnoj dogmi. Dakle, biti heretik znači opredjeljivati se i postupati po vlastitoj savjesti, a ne po crkvenim direktivama.
Kad ne bismo znali da se radi o pažljivo koncipiranoj i vjekovima iskušavanoj kampanji zastrašivanja paklenskim mukama na onome svijetu za sve one koji na ovome svijetu ne slijede crkvene dogme, mogli bismo pomisliti da biskupi naprosto ne znaju što govore. Zdravi razum navodi na pomisao da je proturječno i nelogično istodobno se zauzimati za i protiv slobode savjesti. Ali biskupi su, zapravo, izrekli ono što oni smatraju jedino normalnim i dopustivim. Samo pravovjernim katolicima mora biti zajamčeno da se javno opredjeljuju po savjesti pod uvjetom da je to opredjeljenje u skladu s aktualnim crkvenim interesima i praksom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Valjda misle da heretici ne bi trebali imati prava
Svako drugo opredjeljenje je heretičko i kao takvo neprihvatljivo, a od države se očekuje – budući da danas Crkva ipak ne može uredovati kao u neka dobra vremena kad su funkcionirali inkvizicijski sudovi – da heretici već i na ovom svijetu budu lišeni nekih prava i blagodati koje su zajamčene samo pravovjernim katolicima. Partnerima u izvanbračnim zajednicama, prema njihovim shvaćanjima, ne bi trebala biti priznata prava bračnih partnera, istospolne bi zajednice trebale biti zabranjene kao protunaravni blud, a pobačaj bi trebalo zakonski zabraniti i kažnjavati ga kao ubojstvo. Brak ne bi smio biti razvrgnut ni u slučaju primjene krajnjeg nasilja koje može dovesti, primjerice, i do smrti partnerice.
Ako pogledamo popis hereza koje je u svom pozdravnom govoru na otvaranju 56. sjednice HBK pobrojao nadbiskup Puljić, onda vidimo da on i članovi konferencije kojima predsjeda herezom smatraju sve što je u moderno doba omogućilo političku demokraciju, ljudska prava i slobode te znanstveni, tehnološki i ekonomski napredak. Na tom njegovom popisu novovjekih hereza su pozitivizam, liberalizam, individualizam, kapitalizam, marksizam i genderizam. Zanimljivo je da konzervativizam, fašizam i nacizam nije spomenuo. Ni primitivizam – kao najplodnije tlo za sijanje srednjovjekovnih strahova – isto tako nije spomenuo jer bi to umanjilo izglede za uspješno organiziranje prosvjednog skupa protiv Istanbulske konvencije.
Konzervativni komentatori nisu ni pročitali Istanbulsku
Biskupi, brojni svećenici, fratri i fundamentalistički orijentirani laici javno su komentirali dokument koji mnogi od njih ili nisu pročitali ili su ga namjerno netočno predstavljali. Jedan od istaknutijih argumenata bio je onaj suverenistički. Prema tim tvrdnjama protivnica i protivnika Istanbulske konvencije Hrvatskoj bi bila nametnuta vlast članica Grevia, tijela za nadzor provedbe odredaba Konvencije, koje bi presuđivalo u svim sporovima, koje bi oktroiralo vlast žena u Hrvatskoj i koje bi državi nametalo obvezu donošenja takvih zakona po kojima bi muškarci ulazili u ženske javne nužnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve to, prema mišljenju hrvatskih biskupa, “pogubno je za obitelj, za demografsku obnovu naroda i za odgoj novih naraštaja”. Optuživati državu koje je dobrovoljno stupila u članstvo EU da će izgubiti suverenitet ako ratificira još jednu konvenciju pomalo je smiješno. Netočno je tvrditi da baš ta konvencija i tijelo za nadzor njezine provedbe Grevio predstavljaju osobitu opasnost jer takvo što, navodno, ne postoji ni u jednoj konvenciji.
Mnoštvo konvencija koje je Hrvatska ratificirala propisuje osnivanje tijela za nadzor njihove provedbe, od Konvencije za zabranu kemijskog oružja do konvencija koje određuju upravljanje rijekama kao što su Drava i Dunav. A sasvim je apsurdno da na opasnost ugrožavanja narodnog i državnog suvereniteta upozoravaju oni koji cijelu državu, njezin ustavnopravni i društveni ustroj žele podrediti odlukama ili jednog muškarca koji je čelnik Katoličke crkve ili skupinama muškaraca koji odlučuju na koncilima i sinodima pri čemu nitko od njih nema demokratski legitimitet.
Svećenici nisu pročitali ni dokumente Drugog vatikanskog sabora
Svi dokumenti Drugog vatikanskog sabora, epohalnog događaja kojim je Katolička crkva pokušala pozicionirati se u svijetu sekulariziranih demokratskih država, na latinskom i hrvatskom jeziku u Hrvatskoj su objavljeni 1986. godine. Dakle, u vrijeme kad su Crkvi, prema čestim tvrdnjama njezinih današnjih predstavnika, bile uskraćivane sve slobode i sva prava. Valjda zbog toga što im je svaka pomisao na to vrijeme i na ondašnji režim toliko mrska da se ničim ne žele podsjetiti na strahote toga doba, biskupi nisu pročitali što u jednom od tih dokumenata piše o ulozi svećenika pri susretu s modernim izazovima. Ondje, između ostaloga, na stranici 679, piše:
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Od svećenika pak neka laici očekuju svjetlo i duhovnu snagu. No neka ne misle da su njihovi pastiri uvijek tako stručni da na svako pa i teško pitanje što iskrsne imaju već gotovo konkretno rješenje ili da su oni upravo za to poslani. Neka radije sami, prosvijetljeni kršćanskom mudrošću i s poštovanjem uvažavajući naučavanje Učiteljstva, preuzmu svoju odgovornost. Više puta će ih u nekim prilikama sam kršćanski životni nazor prikloniti nekom određenom rješenju. A ipak će drugi vjernici, vođeni ne manjom iskrenošću, kao što se to češće i opravdano događa, drukčije suditi o istoj stvari.”
Neizbježna je promjena ugovora Hrvatske i Vatikana
U dokumentu Drugog vatikanskog sabora – a ti su dokumenti polazišta na kojima su, uz Ustav RH, utemeljeni sporazumi između Vatikana i Hrvatske – crno na bijelo piše da svećenici nemaju unaprijed pripremljene odgovore na sva pitanja s kojima se ljudi suočavaju i da za mnoga od njih naprosto nisu kompetentni. Poziva se vjernike da prosuđuju temeljem vlastite savjesti i da preuzimaju odgovornost za svoje odluke. Pritom nije isključeno da vjernici o istom problemu prosuđuju na različite načine i opredjeljuju se u skladu s tim razlikama.
Potpuno suprotno stajalištu biskupa da neslaganje s njihovim stajalištem o Istanbulskoj konvenciji predstavlja herezu, Drugi vatikanski sabor pozvao je vjernike da se samostalno opredjeljuju o aktualnim pitanjima. Pritom se ne smatra spornim ako se svi vjernici ne opredijele jednako o nekom svjetovnom, odnosno političkom pitanju. Interpretiran u duhu shvaćanja hrvatskih biskupa, navedeni odlomak iz dokumenta Drugog vatikanskog sabora predstavljao bi čistu herezu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takvo stajalište hrvatskih biskupa predstavlja bitno odstupanje od polazišta na kojima su utemeljeni sporazumi između Vatikana i Republike Hrvatske. Sva četiri sporazuma određuju da će se, u slučaju bitne promjene okolnosti u odnosu na okolnosti u kojima su sporazumi potpisani, pristupiti njihovoj reviziji. Mislim da su hrvatski biskupi, inzistiranjem na tradicionalističkim stajalištima koja je upravo Drugi vatikanski sabor doveo u pitanje, naprosto isprovocirali situaciju u kojoj je preispitivanje sporazuma između Vatikana i Republike Hrvatske postalo neizbježno. I vlast i opozicija trebaju prihvatiti taj antisekularistički crkveni izazov afirmirajući izvorne demokratske i sekularističke vrijednosti Ustava Republike Hrvatske.
Crkva nas želi uvjeriti da je neslaganje s njima hereza i zbog toga je promjena Vatikanskih ugovora neizbježna
Božo Kovačević piše o Istanbulskoj konvenciji i odnosu Crkve i države
Biskupi su, dakle, zaprijetili svim vjernicima koji podrže ratifikaciju Istanbulske konvencije, kao i onima koji se tome aktivno ne suprotstave, da će postati heretici. No, u dokumentu Drugog vatikanskog sabora piše da svećenici nemaju unaprijed pripremljene odgovore na sva pitanja s kojima se ljudi suočavaju te se poziva vjernike da prosuđuju temeljem vlastite savjesti. Inzistiranjem na tradicionalističkim stajalištima koja je upravo Drugi vatikanski sabor doveo u pitanje, biskupi su naprosto isprovocirali situaciju u kojoj je preispitivanje sporazuma između Vatikana i Republike Hrvatske postalo neizbježno
U borbi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije hrvatski su biskupi odlučili potegnuti najjače od svih argumenata iz bogatog trezora tradicije Katoličke crkve. Upozorili su da se radi o herezi. Nisu trebali otvoreno spominjati kako se Crkva stoljećima borila protiv hereze. U vrijeme dok je Crkva dominirala nad državom, uobičajeni način obračuna s hereticima bilo je njihovo spaljivanje i, naravno, oduzimanje njihove imovine u korist Crkve.
U Hrvatskoj se ta praksa zadržala duže negoli u zemljama koje su ranije prigrlile prosvjetiteljstvo pa se vješticama sudilo i spaljivalo ih se do sredine 18. stoljeća. Ta je praksa u Hrvatskoj uzela toliko maha da je sama carica Marija Terezija intervenirala zabranivši da se procesi protiv vještica vode bez njezina osobnog odobrenja.
Biskupi su, dakle, zaprijetili svim vjernicima koji podrže ratifikaciju Istanbulske konvencije, kao i onima koji se tome aktivno ne suprotstave, da će postati heretici. Plasirana u jeku priprema za prosvjedni skup u Splitu ta je poruka značila samo jedno: svi pravi vjernici ukazat će se na Rivi i pokazati moć Crkve. Očekivana uvjerljiva demonstracija moći trebala je jasno pokazati tko je u odnosu Crkve i države glavni, odnosno tko je glavni u ovoj državi.
Brak Crkve s HDZ-om se raspada
Srećom, splitski je skup – kao i zagrebački prije toga – pokazao da su biskupi preuzeli veliki, gotovo očajnički rizik i da su izgubili. Sami su doveli u pitanje dugogodišnji brak iz interesa s HDZ-om. U tren oka raspao se odnos koji se objema stranama činio svet i neraskidiv baš zbog toga što je bio izrazito unosan. Otvorena agitacija s oltara u korist HDZ-a naplaćena je besprimjernim povlađivanjem apetitima Crkve da svoje nazore nameće kao kriterije oblikovanja politike odgoja i obrazovanja, braka i obitelji, ljudskih i reproduktivnih prava.
Kao da su povjerovali da je politička simbioza s HDZ-om pravi, sveti i neraskidivi brak, biskupi su se našli u čudu kad su vidjeli da se taj brak raspada baš kao što se raspadaju i crkveno posvećeni brakovi kad, primjerice, jedan od partnera postane nasilan. Baš kao i u disfunkcionalnim brakovima za koje je uvijek bolje da se razvrgnu negoli da partneri koji jedan drugog ne podnose neprestano obnavljaju frustracije i mržnju, Crkva i HDZ javno su obznanili što jedni drugima čine.
Kad su prijeteće poruke počele stizati i na njihove mobitele i e-mail adrese, zastupnici HDZ-a odjednom su shvatili koliko je nedopustiva takva praksa za koju su i dosad znali, ali su je podržavali pretpostavljajući da neće biti primijenjena i protiv njih. Nakon što su ih pojedinačno i kolektivno s oltara počeli prozivati svećenici i fratri, uslijedilo je zgražanje hadezeovaca nad nedopustivim miješanjem Crkve u politiku kao da do jučer nisu uživali kad je to isto Crkva činila njihovim političkim protivnicima. Zajedno su poticali pučističke namjere pobunjenih branitelja protiv socijaldemokratskog predsjednika Josipovića i premijera Milanovića. Zajedno su klicali oba su pala.
Biskupi prijete herezom
U žaru brakorazvodne svađe Crkva se istodobno pozvala na slobodu savjesti i na negaciju te slobode. Podržavajući namjeru nekih zastupnika HDZ-a da, suprotno dosadašnjem načinu funkcioniranja te poprilično autoritarne stranke, glasaju po savjesti, a ne po direktivi stranačkog vodstva, biskupi su u svom priopćenju od 10. travnja pozvali “na osiguravanje slobode savjesti, izricanja vlastitih uvjerenja i stavova jer bi nijekanje slobode bilo pokazatelj skliznuća u totalitarni mentalitet”.
Uz taj poziv na slobodu savjesti i pravo iskazivanja vlastitih uvjerenja biskupi su isti dan uputili i prijetnju da će svaki katolik koji se ne suprotstavi ratifikaciji Istanbulske konvencije postati heretik. Osim uobičajenog značenja krivovjerja, koje je toj riječi pribavila višestoljetna praksa crkvene inkvizicije, riječ hereza izvorno znači slobodan izbor vjere i protivljenje zvaničnoj dogmi. Dakle, biti heretik znači opredjeljivati se i postupati po vlastitoj savjesti, a ne po crkvenim direktivama.
Kad ne bismo znali da se radi o pažljivo koncipiranoj i vjekovima iskušavanoj kampanji zastrašivanja paklenskim mukama na onome svijetu za sve one koji na ovome svijetu ne slijede crkvene dogme, mogli bismo pomisliti da biskupi naprosto ne znaju što govore. Zdravi razum navodi na pomisao da je proturječno i nelogično istodobno se zauzimati za i protiv slobode savjesti. Ali biskupi su, zapravo, izrekli ono što oni smatraju jedino normalnim i dopustivim. Samo pravovjernim katolicima mora biti zajamčeno da se javno opredjeljuju po savjesti pod uvjetom da je to opredjeljenje u skladu s aktualnim crkvenim interesima i praksom.
Valjda misle da heretici ne bi trebali imati prava
Svako drugo opredjeljenje je heretičko i kao takvo neprihvatljivo, a od države se očekuje – budući da danas Crkva ipak ne može uredovati kao u neka dobra vremena kad su funkcionirali inkvizicijski sudovi – da heretici već i na ovom svijetu budu lišeni nekih prava i blagodati koje su zajamčene samo pravovjernim katolicima. Partnerima u izvanbračnim zajednicama, prema njihovim shvaćanjima, ne bi trebala biti priznata prava bračnih partnera, istospolne bi zajednice trebale biti zabranjene kao protunaravni blud, a pobačaj bi trebalo zakonski zabraniti i kažnjavati ga kao ubojstvo. Brak ne bi smio biti razvrgnut ni u slučaju primjene krajnjeg nasilja koje može dovesti, primjerice, i do smrti partnerice.
Ako pogledamo popis hereza koje je u svom pozdravnom govoru na otvaranju 56. sjednice HBK pobrojao nadbiskup Puljić, onda vidimo da on i članovi konferencije kojima predsjeda herezom smatraju sve što je u moderno doba omogućilo političku demokraciju, ljudska prava i slobode te znanstveni, tehnološki i ekonomski napredak. Na tom njegovom popisu novovjekih hereza su pozitivizam, liberalizam, individualizam, kapitalizam, marksizam i genderizam. Zanimljivo je da konzervativizam, fašizam i nacizam nije spomenuo. Ni primitivizam – kao najplodnije tlo za sijanje srednjovjekovnih strahova – isto tako nije spomenuo jer bi to umanjilo izglede za uspješno organiziranje prosvjednog skupa protiv Istanbulske konvencije.
Konzervativni komentatori nisu ni pročitali Istanbulsku
Biskupi, brojni svećenici, fratri i fundamentalistički orijentirani laici javno su komentirali dokument koji mnogi od njih ili nisu pročitali ili su ga namjerno netočno predstavljali. Jedan od istaknutijih argumenata bio je onaj suverenistički. Prema tim tvrdnjama protivnica i protivnika Istanbulske konvencije Hrvatskoj bi bila nametnuta vlast članica Grevia, tijela za nadzor provedbe odredaba Konvencije, koje bi presuđivalo u svim sporovima, koje bi oktroiralo vlast žena u Hrvatskoj i koje bi državi nametalo obvezu donošenja takvih zakona po kojima bi muškarci ulazili u ženske javne nužnike.
Sve to, prema mišljenju hrvatskih biskupa, “pogubno je za obitelj, za demografsku obnovu naroda i za odgoj novih naraštaja”. Optuživati državu koje je dobrovoljno stupila u članstvo EU da će izgubiti suverenitet ako ratificira još jednu konvenciju pomalo je smiješno. Netočno je tvrditi da baš ta konvencija i tijelo za nadzor njezine provedbe Grevio predstavljaju osobitu opasnost jer takvo što, navodno, ne postoji ni u jednoj konvenciji.
Mnoštvo konvencija koje je Hrvatska ratificirala propisuje osnivanje tijela za nadzor njihove provedbe, od Konvencije za zabranu kemijskog oružja do konvencija koje određuju upravljanje rijekama kao što su Drava i Dunav. A sasvim je apsurdno da na opasnost ugrožavanja narodnog i državnog suvereniteta upozoravaju oni koji cijelu državu, njezin ustavnopravni i društveni ustroj žele podrediti odlukama ili jednog muškarca koji je čelnik Katoličke crkve ili skupinama muškaraca koji odlučuju na koncilima i sinodima pri čemu nitko od njih nema demokratski legitimitet.
Svećenici nisu pročitali ni dokumente Drugog vatikanskog sabora
Svi dokumenti Drugog vatikanskog sabora, epohalnog događaja kojim je Katolička crkva pokušala pozicionirati se u svijetu sekulariziranih demokratskih država, na latinskom i hrvatskom jeziku u Hrvatskoj su objavljeni 1986. godine. Dakle, u vrijeme kad su Crkvi, prema čestim tvrdnjama njezinih današnjih predstavnika, bile uskraćivane sve slobode i sva prava. Valjda zbog toga što im je svaka pomisao na to vrijeme i na ondašnji režim toliko mrska da se ničim ne žele podsjetiti na strahote toga doba, biskupi nisu pročitali što u jednom od tih dokumenata piše o ulozi svećenika pri susretu s modernim izazovima. Ondje, između ostaloga, na stranici 679, piše:
“Od svećenika pak neka laici očekuju svjetlo i duhovnu snagu. No neka ne misle da su njihovi pastiri uvijek tako stručni da na svako pa i teško pitanje što iskrsne imaju već gotovo konkretno rješenje ili da su oni upravo za to poslani. Neka radije sami, prosvijetljeni kršćanskom mudrošću i s poštovanjem uvažavajući naučavanje Učiteljstva, preuzmu svoju odgovornost. Više puta će ih u nekim prilikama sam kršćanski životni nazor prikloniti nekom određenom rješenju. A ipak će drugi vjernici, vođeni ne manjom iskrenošću, kao što se to češće i opravdano događa, drukčije suditi o istoj stvari.”
Neizbježna je promjena ugovora Hrvatske i Vatikana
U dokumentu Drugog vatikanskog sabora – a ti su dokumenti polazišta na kojima su, uz Ustav RH, utemeljeni sporazumi između Vatikana i Hrvatske – crno na bijelo piše da svećenici nemaju unaprijed pripremljene odgovore na sva pitanja s kojima se ljudi suočavaju i da za mnoga od njih naprosto nisu kompetentni. Poziva se vjernike da prosuđuju temeljem vlastite savjesti i da preuzimaju odgovornost za svoje odluke. Pritom nije isključeno da vjernici o istom problemu prosuđuju na različite načine i opredjeljuju se u skladu s tim razlikama.
Potpuno suprotno stajalištu biskupa da neslaganje s njihovim stajalištem o Istanbulskoj konvenciji predstavlja herezu, Drugi vatikanski sabor pozvao je vjernike da se samostalno opredjeljuju o aktualnim pitanjima. Pritom se ne smatra spornim ako se svi vjernici ne opredijele jednako o nekom svjetovnom, odnosno političkom pitanju. Interpretiran u duhu shvaćanja hrvatskih biskupa, navedeni odlomak iz dokumenta Drugog vatikanskog sabora predstavljao bi čistu herezu.
Takvo stajalište hrvatskih biskupa predstavlja bitno odstupanje od polazišta na kojima su utemeljeni sporazumi između Vatikana i Republike Hrvatske. Sva četiri sporazuma određuju da će se, u slučaju bitne promjene okolnosti u odnosu na okolnosti u kojima su sporazumi potpisani, pristupiti njihovoj reviziji. Mislim da su hrvatski biskupi, inzistiranjem na tradicionalističkim stajalištima koja je upravo Drugi vatikanski sabor doveo u pitanje, naprosto isprovocirali situaciju u kojoj je preispitivanje sporazuma između Vatikana i Republike Hrvatske postalo neizbježno. I vlast i opozicija trebaju prihvatiti taj antisekularistički crkveni izazov afirmirajući izvorne demokratske i sekularističke vrijednosti Ustava Republike Hrvatske.