Nekad je nužno odabrati stranu

Čudesna priča o najstarijoj zagrebačkoj apoteci i nasljednici ugledne obitelji Rojc koja se za nju godinama bori

Slavica Drobnić ispričala je za Telegram detalje svoje borbe za oduzetu obiteljsku imovinu

O ljekarni ‘K crnom orlu’, najstarijoj u Zagrebu, koja predstavlja jednu od gradskih znamenitosti zna se mnogo. Nalazi se vrlo blizu Kamenitih vrata. S njom se hvalimo stranim turistima, učenicima, prolaznicima… Spominje se od sredine 14. stoljeća, a radi i danas. Poznata je po svojim, neki će reći, čudotvornim mješavinama, ali i po podatku da je u njoj radio Nicolo Alighieri, praunuk slavnog Dantea Alighierija. Cijela kuća u kojoj se nalazi naziva se ‘Kućom Alighieri’ i zaštićena je kao kulturno dobro.

Za 84-godišnju Slavicu Drobnić ta ljekarna predstavlja ostavštinu njezinog oca Vladimira Rojca, zagrebačkog ljekarnika koji je bio posljednji privatni vlasnik ‘K crnom orlu’. Ljekarnu su mu uzeli komunisti, priča gospođa Slavica koja je kroz nekoliko sudskih postupaka pokušala vratiti svoje nasljedstvo. No, nije uspjela. Zbog toga je ogorčena i sada je odlučila prvi puta javno istupiti.

Živi u neposrednoj blizini te, kaže, svakodnevno gleda kako drugi ostvaruju profit od imovine njezine obitelji. “Nije mi lako. Naslijedila sam i veliku kuću, od preko 300 kvadrata, koju treba održavati. S mojom mirovinom to je nemoguće. Prisiljena sam zato prodavati neke od stvari koje sam naslijedila”, govori nasljednica ugledne hrvatske obitelji.

Vladimir Rojc 1930-ih, snimljen u apoteci Arhiva Slavka Drobnića

Obiteljsko stablo obitelji Rojc

U obiteljskom stablu posebnu je ulogu imao Milan Rojc, poznati pravnik, jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Zagrebu, od 1906. predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu u ondašnjoj Zemaljskoj vladi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

“Djed je bio ono što bismo danas zvali ministrom prosvjete”, govori gospođa Slavica i pokazuje mi djedov portret na zidu. Milan Rojc bio je i poslanik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a na slici koja krasi dom njegovih nasljednika prikazan je na svom radnom mjestu. Samo o njemu, kaže mi njegova unuka, mogao bi se ispisati cijeli jedan nastavak romana. Jer osim Medicinskog, sudjelovao je i u osnivanju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, te Škole za crtanje iz koje je nastala današnja Akademija likovnih umjetnosti.

Tu je i poznata teta, Nasta Rojc, velika hrvatska slikarica. Kuća je ispunjena njezinim slikama. Neko vrijeme bila je udana za Branka Šenou, sina Augusta Šenoe, a atelje je imala na elitnoj gradskoj lokaciji, na Rokovom perivoju. “Stalno me traže njezine slike za izložbe”, napominje Slavica Drobnić. Priča mi i o stricu Milovanu Zoričiću koji je bio ugledni sportski djelatnik, mecena, pravnik i haški sudac…

Prva žena farmaceut koja bila i vlasnica ljekarne

“Da, život moje obitelji je poput romana u nastavcima. Samo, na žalost, gotovo svi su umrli. Ispalo je da nije bilo puno nasljednika. Sretna sam zato što imam i sina i unuku, koja već ima uspješnu karijeru”, vraća se na trenutak u sadašnjost u svojoj priči gospođa Slavica.

Povijest vlasništva obitelji Rojc nad ljekarnom “K crnom orlu” datira od kraja studenog 1913. godine. Tada Vjera Rojc, kći Milana Rojca i Slavičina druga teta, postaje suvlasnicom gradske ljekarne uz ondašnjeg vlasnika Žigu Ključeca. “Moja je teta bila prva žena farmaceut koja je na ovim prostorima bila i vlasnica ljekarne”, iznosi faktografiju Slavica Drobnić.

Vjera Rojc u apoteci Arhiva Slavka Drobnića

Njezin otac, Vladimir Rojc, još dok je bio student kupio je drugu polovicu ljekarne. Ključec se na prodaju odlučuje jer navodno nije bio zadovoljan poslovanjem. “Tata je u apoteci počeo raditi još tijekom studija farmacije. Onda je otkupio apoteku od svoje sestre i to zlatnim švicarskim francima. Otplaćivao ju je devet godina, a onda je 1923. konačno postao vlasnik”, svjedoči nasljednica Rojčevih.

Tata je podignuo posao posebnim pripravcima

S ocem je često provodila vrijeme u ljekarni. Obožavala je to, kaže. Tamo je dočekivala Svetog Nikolu. Uživala je gledati tatine pripravke i šarenim bočicama. “Voljela sam biti tamo”, priča. I sada ponosno pokazuje reklamne letke za kreme za ruke, kapi za podizanje zdravlja, čajeve, lijekove za životinje…

Letci za pripravke koje je Rojc radio u apoteci Ana Raić Knežević/Telegram

Čuva s nostalgijom i etikete za kutijice u kojima je otac prodavao svoje specijalitete. “Apoteka je bila malo van ruke, pa je tata morao naći način da podigne poslovanje. To je činio izrađujući vlastite pripravke, ali i reklamnim letcima koje je dijelio kupcima”, pokazuje mi gospođa Slavica uspomene koje je sačuvala na oca.

Žao joj je, kaže, što je nestao originalni znak s ljekarne koji je njezin otac dao izraditi. “Prvi znak naslikao je Branko Šenoa. Pokušala sam doći to toga, ali nisam uspjela. Nestalo je netragom”, sliježe ramenima.

Država oduzima ljekarnu

Vladimir Rojc, nastavlja mi pričati, ljekarnu je vodio sam sve dok mu ju komunisti nisu uzeli. Bilo je to 1947. godine. U službenim zapisima piše da ju je preuzelo Ministarstvo narodnog zdravlja.

“Ostao je bez nje iako je tijekom rata pomagao partizane. Jedna žena bi došla i samo pokazala vreću da ju napuni lijekovima. Nakon svega toga bacili su ga na ulicu. Ostao je s obitelji bez posla i bez plaće. Užas. Srećom relativno brzo shvatili su da su napravili glupost. Znate, moj tata je bio jako sposoban. Dali su mu zato da vodi apoteku nasuprot Petrove crkve u Vlaškoj ulici. Tamo je bio skoro do penzije. Na kraju su ga premjestili u centralnu ljekaru na Jelačić placu”, opisuje nam radni put svog oca Slavica Drobnić.

Apoteka K Crnom Orlu, 1930-ih godina Arhiva Slavka Drobnića

Tužbu je podnijela protiv Grada Zagreba

“Kad je došla nova vlast došla je i šansa za vraćanje dugova iz komunizma, no ništa se nije dogodilo. Podnijela sam zahtjev za povratom imovine na vrijeme. Ipak, morala sam i tužbom tražiti povrat. Tužbu sam podnijela protiv Grada Zagreba jer je on od države preuzeo moju apoteku.

Sjećam se da je održano nekih 4-5 rasprava. U ime Grada Zagreba dolazila je uvijek ista predstavnica i uvijek je ponavljala isto – da moj otac nije kupio prostor ljekarne, nego samo ljekarnički posao. Stvarno je bilo glupo slušati kako ponavlja stalno jedno te isto, zbog čega mi je na kraju puknuo film. Tražila sam ju da ipak nađe neki novi argument. No, sve to nije mi pomoglo. Svaki put sam izgubila sudski spor.

Utvrdili su da moj tata od svoje sestre nikada nije otkupio poslovni prostor, već samo ljekarnički posao. Sama nekretnina, kaže sud, ostala je tetino vlasništvo. Na kraju me cijeli taj sudski proces koštao 40 tisuća ondašnjih dinara. Plaćala sam advokate a nisu napravili ništa”, ogorčena je.

Grad na najmu prostora ljekarne zarađuje puno

Prisjeća se kako je htjela pokrenuti i postupak na Vrhovnom sudu RH no nije za to imala više novaca. Na kraju su joj sugerirali da se obrati Europskom sudu za ljudska prava. Međutim, i tamo su ju odbili jer prije toga njezin slučaj nije bio na Vrhovnom sudu.

“Nisam znala da u Hrvatskoj moram proći sve sudske instance da bih se mogla obratiti Europskom sudu za ljudska prava. I, sve me to koštalo”, govori Slavica Drobnić i dodaje kako dio krivice zapravo snosi i tetin suprug koji nije u gruntovnicu uredno upisao vlasništvo njezinog oca.

U međuvremenu je saznala da Grad na najmu prostora ljekarne ‘K crnom orlu’ mjesečno zarađuje ogromne novce. Uvjerena je da ta najamnina pripada njoj, kao očevoj nasljednici.

Bavila se animacijom, radila je na Oscarom nagrađenom filmu

Tvrdi da sa svojom penzijom sada živi teško, iako je u mladosti bila iznimno uspješna. Bavila se animacijom. Surađivala je s Dušanom Vukotićem na ‘Surogatu’, jedinom domaćem animiranom filmu nagrađenom Oskarom. U toj je branši upoznala i supruga. I on je bio poznati animator i autor kojeg se šira javnost možda najviše sjeća po maskoti Jugotona koja najavljuje “Nova ploča”. “To je glas mog supruga Slavka Drobnića”, otkriva nam.

“Uzmete olovku i oživite kaj god hoćete”, sjetno govori i opisuje tehniku animacije. Od toga se, kaže, moglo dobro zaraditi. “Nakon što smo otišli iz Zagreb filma radili smo reklame za Ledo, pa onog kokota za Podravku, vjeverice za Saponiu… Onda se u jednom trenutku netko sjetio tražiti unaprijed novce za određeni posao”.

“Pa to se zove mito”, komentiram. “To ste vi rekli… (podsmjeh). Ali smo za čas i ja i muž ostali bez poslova. Nije htio davati novce kako bi dobio angažman”, govori i pokazuje mi crtež na zidu – portret njezinog muža.

Opremu iz ljekarne posudila Muzeju farmacije

Dio opreme iz očeve ljekarne, jedino što joj je priznato kao očevo nasljedstvo, sada je velikodušno posudila Muzeju farmacije u Rijeci.

Slavica Drobnić na vratima svoje kuće u Radićevoj Slavko Drobnić

“Neki od dijelova te opreme i dalje se koriste u ljekarni, a ja od toga nemam ništa. Ne mogu shvatiti da mi se jednostavno ne vraća ono što mi pripada. Na inventurnom popisu navedeno je sve što je od opreme uzeto iz očeve ljekarne i na kraju mi je priznato da imam na to pravo. No, ipak nikada nisam dobila odštetu za to”, zaključuje na kraju ogorčeno nasljednica Vladimira Rojca.