Iznajmljivali smo jedno kraće vrijeme mali stan. Na iznos najamnine mjesečno smo plaćali oko 12 posto poreza. Kasnije je taj porez u Zagrebu smanjen na oko 9 posto. To znači da građanin A, koji sada stan u Zagrebu za dvoje iznajmljuje, recimo, za 400 eura mjesečno, uplati u gradski proračun više od 400 eura na godinu.
S druge strane, za one koji rentaju sobe ili apartmane u takozvanom dnevnom najmu – a u Zagrebu u tim kombinacijama ima momentalno 9300 (prijavljenih) kreveta – porez je 40 eura po krevetu godišnje. Dakle, građanin B koji na dnevnoj bazi iznajmljuje apartman s dva kreveta, plaća “državi” 80 eura godišnje.
Diskrepanca je očigledna. U praktički istoj djelatnosti i za istu uslugu, građanin A oporezovan je s preko 400 eura na godinu, a građanin B s 80 eura, odnosno pet puta manje. To bi se od sljedeće godine trebalo promijeniti jer je zagrebačka vlast najavila da će ovoj drugoj, napadno povlaštenoj, kategoriji podići godišnji porezni paušal sa 40 na 199 eura po krevetu. Slijedi, dakako, opća pobuna građana kategorije B, vika, vriska, prijetnje ustavnim tužbama i izlaskom na ulice.
Biznis se i dalje luđački širi
Za to će, međutim, teško dobiti širu podršku jer se u Hrvatskoj posvuda izrazito pogoduje rentijerstvu naspram kojega oporezivanje svakog drugog rada ispada kao drakonsko. Tako u Zagrebu već na svakom uglu stoje natpisi “apartmani za najam”, a stanovništvo mnogih turističkih mjesta na moru skoro da se više ničim drugim i ne bavi osim iznajmljivanjem.
U takozvanom obiteljskom smještaju imamo oko 700 tisuća prijavljenih kreveta plus one neprijavljene kojih je možda i dodatnih 30 posto. A biznis se i dalje luđački širi: ove godine u ponudi se pojavilo još 30 tisuća novih kreveta. Logika je s aspekta profita čista kao suza: veliki promet, sitan porez. I još dodatak zarade na onome što se ulovi na crno.
A kako iznos godišnjeg paušala po krevetu sami određuju gradovi i općine, u kojima se turističkim najmom bave i sami predstavnici vlasti i njihovi rođaci, taj je porez u mnogo lokalnih jedinica snižen do minimuma, tek toliko da ga ima, negdje čak na 20 eura po krevetu. Godišnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne žele se zamjeriti biračima
Državne vlasti drže se u toj priči po strani i kao da ih se to uopće ne tiče jer se ne žele zamjeriti biračima. Zadržali su se samo na tome da propišu zakonski maksimum poreza od 199 eura godišnje po krevetu, ali je ta vršna stopa krajnje nepopularna među hrvatskim načelnicima i gradonačelnicima pa su je prije Zagreba uveli samo Dubrovnik i Split.
No, okolnosti se drastično mijenjaju otkako je Vlada svim gradovima i općinama ukinula prirez jer se obaveze, standard usluge koja se nudi građanima i investicije moraju odnekud financirati. Zato se otvara mogućnost da se i podizanjem turističkog paušala nadoknadi dio izgubljenoga u proračunu. U Zagrebu to neće biti veliki iznos, ali posvuda na Jadranu bi itekako bio.
Brigo moja, prijeđi na drugoga
A premda se, kad se stvari ogole do kraja, obično ispostavi da je rijetko što i rijetko kome važnije od novca i očuvanja vlasti, povećano oporezivanje turističkih iznajmljivača je društveno potrebno i nužno jer bi podrezalo upadljivu povlaštenost rentijerske kaste i tako pridonijelo važnom osjećaju jednakosti građana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mačka bi, naravno, lovila miševe i uvođenjem poreza na nekretnine koje se krcaju do besvijesti, ali Plenkovićeva vlada to neće jer je izračunala da joj se to politički ne isplati pa je, ukidanjem prireza, i pitanje iznajmljivača lukavo isporučila nižim vlastima u gradovima općinama. Uskoro ćemo vidjeti dokle će dobaciti s tom operacijom “brigo moja, prijeđi na drugoga”.
Dnevni iznajmljivači povlaštena su kasta. I teško će dobiti širu podršku protiv dizanja poreza
U praktički istoj djelatnosti i za istu uslugu, građanin A oporezovan je s preko 400 eura na godinu, a građanin B s 80 eura
Slijedi, dakako, opća pobuna iznajmljivača, vika, vriska, prijetnje ustavnim tužbama i izlaskom na ulice. Za to će, međutim, teško dobiti širu podršku jer se u Hrvatskoj posvuda izrazito pogoduje rentijerstvu naspram kojega oporezivanje svakog drugog rada ispada kao drakonsko.
Iznajmljivali smo jedno kraće vrijeme mali stan. Na iznos najamnine mjesečno smo plaćali oko 12 posto poreza. Kasnije je taj porez u Zagrebu smanjen na oko 9 posto. To znači da građanin A, koji sada stan u Zagrebu za dvoje iznajmljuje, recimo, za 400 eura mjesečno, uplati u gradski proračun više od 400 eura na godinu.
S druge strane, za one koji rentaju sobe ili apartmane u takozvanom dnevnom najmu – a u Zagrebu u tim kombinacijama ima momentalno 9300 (prijavljenih) kreveta – porez je 40 eura po krevetu godišnje. Dakle, građanin B koji na dnevnoj bazi iznajmljuje apartman s dva kreveta, plaća “državi” 80 eura godišnje.
Diskrepanca je očigledna. U praktički istoj djelatnosti i za istu uslugu, građanin A oporezovan je s preko 400 eura na godinu, a građanin B s 80 eura, odnosno pet puta manje. To bi se od sljedeće godine trebalo promijeniti jer je zagrebačka vlast najavila da će ovoj drugoj, napadno povlaštenoj, kategoriji podići godišnji porezni paušal sa 40 na 199 eura po krevetu. Slijedi, dakako, opća pobuna građana kategorije B, vika, vriska, prijetnje ustavnim tužbama i izlaskom na ulice.
Biznis se i dalje luđački širi
Za to će, međutim, teško dobiti širu podršku jer se u Hrvatskoj posvuda izrazito pogoduje rentijerstvu naspram kojega oporezivanje svakog drugog rada ispada kao drakonsko. Tako u Zagrebu već na svakom uglu stoje natpisi “apartmani za najam”, a stanovništvo mnogih turističkih mjesta na moru skoro da se više ničim drugim i ne bavi osim iznajmljivanjem.
U takozvanom obiteljskom smještaju imamo oko 700 tisuća prijavljenih kreveta plus one neprijavljene kojih je možda i dodatnih 30 posto. A biznis se i dalje luđački širi: ove godine u ponudi se pojavilo još 30 tisuća novih kreveta. Logika je s aspekta profita čista kao suza: veliki promet, sitan porez. I još dodatak zarade na onome što se ulovi na crno.
A kako iznos godišnjeg paušala po krevetu sami određuju gradovi i općine, u kojima se turističkim najmom bave i sami predstavnici vlasti i njihovi rođaci, taj je porez u mnogo lokalnih jedinica snižen do minimuma, tek toliko da ga ima, negdje čak na 20 eura po krevetu. Godišnje.
Ne žele se zamjeriti biračima
Državne vlasti drže se u toj priči po strani i kao da ih se to uopće ne tiče jer se ne žele zamjeriti biračima. Zadržali su se samo na tome da propišu zakonski maksimum poreza od 199 eura godišnje po krevetu, ali je ta vršna stopa krajnje nepopularna među hrvatskim načelnicima i gradonačelnicima pa su je prije Zagreba uveli samo Dubrovnik i Split.
No, okolnosti se drastično mijenjaju otkako je Vlada svim gradovima i općinama ukinula prirez jer se obaveze, standard usluge koja se nudi građanima i investicije moraju odnekud financirati. Zato se otvara mogućnost da se i podizanjem turističkog paušala nadoknadi dio izgubljenoga u proračunu. U Zagrebu to neće biti veliki iznos, ali posvuda na Jadranu bi itekako bio.
Brigo moja, prijeđi na drugoga
A premda se, kad se stvari ogole do kraja, obično ispostavi da je rijetko što i rijetko kome važnije od novca i očuvanja vlasti, povećano oporezivanje turističkih iznajmljivača je društveno potrebno i nužno jer bi podrezalo upadljivu povlaštenost rentijerske kaste i tako pridonijelo važnom osjećaju jednakosti građana.
Mačka bi, naravno, lovila miševe i uvođenjem poreza na nekretnine koje se krcaju do besvijesti, ali Plenkovićeva vlada to neće jer je izračunala da joj se to politički ne isplati pa je, ukidanjem prireza, i pitanje iznajmljivača lukavo isporučila nižim vlastima u gradovima općinama. Uskoro ćemo vidjeti dokle će dobaciti s tom operacijom “brigo moja, prijeđi na drugoga”.