Bez obzira na to što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio proslavu 9. siječnja kao Dana Republike Srpske neustavnim, a riječ je od datumu kada se 1992. prvi put sastala skupština onih srpskih zastupnika koji su napustili državni parlament i krenuli u organizirani zločin prema drugima, jučer je u Banjoj Luci svečano obilježena 30. godišnjica tog entiteta. Sve uz prisustvo premijerke Srbije Ane Brnabić, predsjednika parlamenta Ivice Dačića, patrijarha Porfirija, Milorada Pupovca i odjavni nastup ‘Beogradskog sindikata’ s pjesmom zastrašujućeg nacionalističkog teksta o premošćivanju Drine.
Stvaranje entiteta zločinom
No, ta pjesmica je u čitavoj priči najmanji problem. Da, egzistencija Republike Srpske jeste potpisana u Daytonskom mirovnom sporazumu i ona jeste ustavna kategorija i neće biti ukinuta pa je jednostavno treba prihvatiti kao činjenicu. To što ona predstavlja trajnu uvredu svim žrtvama koje su u ime te ideje zlostavljane, protjerane ili ubijene, opet jeste činjenica koju na tom ciničnom skupu nitko nije ni spomenuo. Štoviše, Ana Brnabić je otišla toliko daleko da je zaključila kako entitet jeste nastao na genocidu, ali onome nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Što opet nije toliko skandalozno kao ono što je izgovorio Milorad Dodik. Da bih došao do toga treba ponoviti očito.
Republika Srpska ne predstavlja zločin samo u ideji da bi geografski prostor jedne zemlje na kojem su oduvijek živjeli svi njeni narodi i zajedno s njime upravljali, posebno od stvaranja Socijalističke Republike BiH, trebao postati ekskluzivno srpski i odvojiti se od Bosne i Hercegovine. Taj zločin je puno veći u praksi, s obzirom na to kako je do stvaranja entiteta došlo. A došlo je protjerivanjem, sustavnim etničkim čišćenjem, logorima, masovnim zločinima, pedantnim rušenjem svih džamija i dobrog dijela katoličkih crkava, promjenom imena gradova, višegodišnjim granatiranjem, mrcvarenjem i opsadom Sarajeva, ali i višemjesečnom opsadom i granatiranjem Mostara pod vodstvom Momčila Perišića, kasnijeg ministra u Đinđićevoj Vladi te na koncu genocidom u Srebrenici.
Problem sljepila pri baštinjenju nasljeđa
Prijeći preko svega ovoga bez riječi, kao i preko jednako isključujućeg i mrzilačkog odnosa prema povratnicima danas, znači biti potpuno moralno i ljudski neosjetljiv te politički bahat. Činjenica da u svemu bez riječi otpora sudjeluje i patrijarh Porfirije te predstavnici Srbije i srpske manjine iz Hrvatske također svjedoči o tome da je ta ideja suštinski i dalje živa, samo joj okolnosti ne omogućuju da se realizira.
I zbog svega navedenog, svi ostali politički problemi Bosne i Hercegovine, od nespremnosti za kompromis bilo koje strane, preko odnosa hrvatske i bošnjačke politike pa do neuočavanja vlastitog nacionalizma u Sarajevu, postaju nebitni pred činjenicom da ljudi koji vode taj entitet ne vide nikakav problem u njegovom nasljeđu, kojeg štoviše do krajnosti glorificiraju i k tome rade sve da napuste Bosnu i Hercegovinu. Iako je to po istom sporazumu koji je omogućio egzistenciju Republike Srpske, nedopušteno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Optužbe na račun onih koji žele živjeti u normalnoj zemlji
Sad je trenutak za povratak Dodikovom govoru, u kojem je iznio sve već poznate mantre o unitarizmu, nemogućnosti Bosne i Hercegovine da opstane, vraćanju izvornih nadležnosti entitetu, o izlasku iz BiH i, što je posebno cinično, o posvećenosti miru. No, Milorad Dodik je otišao ovaj put i korak dalje, optuživši sve one koji su za građansku Bosnu i Hercegovinu da su isti kao ustaše. On je dakle optužio i Srbe i Hrvate koji su ostali u Sarajevu, jer nisu pristali na tu logiku podjele i koji su okupljeni oko Srpskog građanskog vijeća i Hrvatskog narodnog vijeća i sve ljevičare u zemlji i iskrene antifašiste koji nikad nisu nikoga loše tretirali zbog porijekla i nacionalne pripadnosti, da su jednaki ustašama.
Jer žele živjeti u normalnoj zemlji. Istina jeste da postoje ljudi i politike na bošnjačkoj političkoj sceni koji glume da su za građansku državu, a u to ni najmanje ne vjeruju, ali čak ni ti ljudi nisu zločinci, niti planiraju ništa slično onome što je u ime Republike Srpske napravljeno. Pojednostavljeno govoreći, Milorad Dodik i kompletno političko vodstvo entiteta, kao i oni koji mu aktivno daju podršku, situaciju će gurati do kraja sve dok ne eskalira. A najtužnije od svega je što u tome ima podršku najvećeg dijela hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, ali i na Pantovčaku. A sve unatoč tome što su Hrvati gotovo nestali iz Republike Srpske, s nikakvim izgledima da se tamo u većem broju vrate.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dodik je jučer izveo užasavajući performans u kojem su mu potporu dali Brnabić, ali i Pupovac te Porfirije
Izveo ga je na proslavi 9. siječnja kao Dana Republike Srpske, kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim
U svom govoru optužio je sve one koji su za građansku Bosnu i Hercegovinu da su isti kao ustaše. On je dakle optužio i Srbe i Hrvate koji su ostali u Sarajevu, jer nisu pristali na tu logiku podjele i koji su okupljeni oko Srpskog građanskog vijeća i Hrvatskog narodnog vijeća i sve ljevičare u zemlji i iskrene antifašiste koji nikad nisu nikoga loše tretirali zbog porijekla i nacionalne pripadnosti, da su jednaki ustašama. Jer žele živjeti u normalnoj zemlji.
Bez obzira na to što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio proslavu 9. siječnja kao Dana Republike Srpske neustavnim, a riječ je od datumu kada se 1992. prvi put sastala skupština onih srpskih zastupnika koji su napustili državni parlament i krenuli u organizirani zločin prema drugima, jučer je u Banjoj Luci svečano obilježena 30. godišnjica tog entiteta. Sve uz prisustvo premijerke Srbije Ane Brnabić, predsjednika parlamenta Ivice Dačića, patrijarha Porfirija, Milorada Pupovca i odjavni nastup ‘Beogradskog sindikata’ s pjesmom zastrašujućeg nacionalističkog teksta o premošćivanju Drine.
Zvijezda večeri je, naravno bio Milorad Dodik, koji je poduži govor zaključio dječje naivnom pjesmicom posvećenoj Republici, na tragu one kultne ‘Republika to je Tito’, nabrajajući pri tome sve geografske i regionalne dijelove entiteta, uključujući Hercegovinu. Riječ Bosna nije izustio, a kad je završio s tim nepodnošljivim kičem, premijerka Republike Srpske, Željka Cvijanović je čak i zasuzila.
Stvaranje entiteta zločinom
No, ta pjesmica je u čitavoj priči najmanji problem. Da, egzistencija Republike Srpske jeste potpisana u Daytonskom mirovnom sporazumu i ona jeste ustavna kategorija i neće biti ukinuta pa je jednostavno treba prihvatiti kao činjenicu. To što ona predstavlja trajnu uvredu svim žrtvama koje su u ime te ideje zlostavljane, protjerane ili ubijene, opet jeste činjenica koju na tom ciničnom skupu nitko nije ni spomenuo. Štoviše, Ana Brnabić je otišla toliko daleko da je zaključila kako entitet jeste nastao na genocidu, ali onome nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Što opet nije toliko skandalozno kao ono što je izgovorio Milorad Dodik. Da bih došao do toga treba ponoviti očito.
Republika Srpska ne predstavlja zločin samo u ideji da bi geografski prostor jedne zemlje na kojem su oduvijek živjeli svi njeni narodi i zajedno s njime upravljali, posebno od stvaranja Socijalističke Republike BiH, trebao postati ekskluzivno srpski i odvojiti se od Bosne i Hercegovine. Taj zločin je puno veći u praksi, s obzirom na to kako je do stvaranja entiteta došlo. A došlo je protjerivanjem, sustavnim etničkim čišćenjem, logorima, masovnim zločinima, pedantnim rušenjem svih džamija i dobrog dijela katoličkih crkava, promjenom imena gradova, višegodišnjim granatiranjem, mrcvarenjem i opsadom Sarajeva, ali i višemjesečnom opsadom i granatiranjem Mostara pod vodstvom Momčila Perišića, kasnijeg ministra u Đinđićevoj Vladi te na koncu genocidom u Srebrenici.
Problem sljepila pri baštinjenju nasljeđa
Prijeći preko svega ovoga bez riječi, kao i preko jednako isključujućeg i mrzilačkog odnosa prema povratnicima danas, znači biti potpuno moralno i ljudski neosjetljiv te politički bahat. Činjenica da u svemu bez riječi otpora sudjeluje i patrijarh Porfirije te predstavnici Srbije i srpske manjine iz Hrvatske također svjedoči o tome da je ta ideja suštinski i dalje živa, samo joj okolnosti ne omogućuju da se realizira.
I zbog svega navedenog, svi ostali politički problemi Bosne i Hercegovine, od nespremnosti za kompromis bilo koje strane, preko odnosa hrvatske i bošnjačke politike pa do neuočavanja vlastitog nacionalizma u Sarajevu, postaju nebitni pred činjenicom da ljudi koji vode taj entitet ne vide nikakav problem u njegovom nasljeđu, kojeg štoviše do krajnosti glorificiraju i k tome rade sve da napuste Bosnu i Hercegovinu. Iako je to po istom sporazumu koji je omogućio egzistenciju Republike Srpske, nedopušteno.
Optužbe na račun onih koji žele živjeti u normalnoj zemlji
Sad je trenutak za povratak Dodikovom govoru, u kojem je iznio sve već poznate mantre o unitarizmu, nemogućnosti Bosne i Hercegovine da opstane, vraćanju izvornih nadležnosti entitetu, o izlasku iz BiH i, što je posebno cinično, o posvećenosti miru. No, Milorad Dodik je otišao ovaj put i korak dalje, optuživši sve one koji su za građansku Bosnu i Hercegovinu da su isti kao ustaše. On je dakle optužio i Srbe i Hrvate koji su ostali u Sarajevu, jer nisu pristali na tu logiku podjele i koji su okupljeni oko Srpskog građanskog vijeća i Hrvatskog narodnog vijeća i sve ljevičare u zemlji i iskrene antifašiste koji nikad nisu nikoga loše tretirali zbog porijekla i nacionalne pripadnosti, da su jednaki ustašama.
Jer žele živjeti u normalnoj zemlji. Istina jeste da postoje ljudi i politike na bošnjačkoj političkoj sceni koji glume da su za građansku državu, a u to ni najmanje ne vjeruju, ali čak ni ti ljudi nisu zločinci, niti planiraju ništa slično onome što je u ime Republike Srpske napravljeno. Pojednostavljeno govoreći, Milorad Dodik i kompletno političko vodstvo entiteta, kao i oni koji mu aktivno daju podršku, situaciju će gurati do kraja sve dok ne eskalira. A najtužnije od svega je što u tome ima podršku najvećeg dijela hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, ali i na Pantovčaku. A sve unatoč tome što su Hrvati gotovo nestali iz Republike Srpske, s nikakvim izgledima da se tamo u većem broju vrate.