Post-olujni rekord Franje Tuđmana
Pa ipak, usporedbe ipak imaju neka svoja vrlo ozbiljna ograničenja koja možda i nisu toliko vezana samo za fazu cvjetanja autokracije u Beogradu i Zagrebu. HDZ, naime, nikad u povijesti višestranačkih izbora nije dobilo toliko glasova kao SNS jučer. Čak ni nakon Oluje, kad je oslobodilačka akcija Hrvatske vojske bila iskorištena kao preludij za novi izborni trijumf. HDZ je onda dobio 45,23 posto glasova hrvatskih birača.
Teško je, stoga, čak i u mračnijim perspektivama zamisliti situaciju u kojoj neka inačica trenutno vladajuće stranke u Hrvatskoj obori ovaj post-olujni rekord Franje Tuđmana i stisne domaću demokraciju onako čvrsto kako to čini Vučić u Srbiji – toliko da se do daha dolazi tek uz povike na ulicama.
‘Bugarski vlakić’ i palice u obrani otetih listića
U Hrvatskoj su – zasad – neki temelji institucionalne neovisnosti ipak još nedirnuti. Nezamislivo je, recimo, da se rezultati izbora objavljuju na izjavi za medije vladajuće stranke – odavno je standard da se rezultati objavljuju na internetu, uživo i prilično brzo u izbornoj večeri, kako pristižu u Državno izborno povjerenstvo.
Nezamisliv je i razmjer “kreativnih” utjecaja na izborne rezultate – od “bugarskog vlakića” (pred biračkim mjestom dobiješ ispunjeni listić koji ubaciš u kutiju, a vratiš prazni), do odnošenja listića u stranačke prostorije preko puta birališta. Pa kad promatrači krenu prijaviti ovu izbornu krađu (izraz nepravilnost bi ovdje bio tehnički pravilan, ali posve nedovoljan), onda im dečki s palicama malo porazbijaju automobil.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlika u gradovima, posebno Zagrebu
U ovom nabrajanju razlika možda je ipak ključna ona u – glavnom gradu. HDZ se, čak ni u Plenkovićevoj, centrističkoj inačici od one uobičajene, nije uspio ukorijeniti u velikim gradovima (uz izuzetak Osijeka koji su prvi put osvojili na lokalnim izborima prije dvije godine). Ali, dok Vučić, uz vjerojatno vjerne i sve manje bitne socijaliste Ivice Dačića, treba, čini se, tek jedan jedini “žetončić” da zadrži vlast u Beogradu, HDZ je u Zagrebu u očajnom stanju.
Ovog stoljeća ta stranka nije mogla niti jednom osvojiti glavni grad, igrali su tek dvije epizodne role kao manjinski partneri pokojnog Milana Bandića, a rezultat od 11,3 posto s posljednjih lokalnih izbora je najgori koji su ikad dosad zabilježili.
Slijede godine na tankoj crti
Sve ove bitne i velike razlikovne točke u stanju demokracije i premoći jedne stranke danas u Hrvatskoj u odnosu na isto u Srbiji, međutim, nije dobro shvaćati kao nepromjenjivu datost. Demokracije posljednjih godina propadaju hametice, toliko da im ostane samo ime, dok manje ili više autoritarni vladari niču na svim stranama svijeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Godine koje slijede bi stoga lako, čak i vrlo izvjesno, mogle biti one u kojima hrvatska demokracija hoda po tankoj, tankoj crti s koje se lako padne u bezdan potpuno zarobljene države, apatije i loše fingirane – mogućnosti izbora.
Doista, sličnosti su uznemirujuće. Ali Hrvatska je, za razliku od Srbije, tek na putu za autokraciju. Ovo su ključne razlike
HDZ ni neposredno nakon Oluje nije dobio toliko glasova kao SNS jučer
U Hrvatskoj je nezamislivo da se, recimo, rezultati izbora objavljuju na izjavi za medije vladajuće stranke - odavno je standard da se rezultati objavljuju na internetu, uživo i prilično brzo u izbornoj večeri, kako pristižu u Državno izborno povjerenstvo
Sličnosti su, doista, uznemirujuće. Jedan, nepogrešivi vođa, odana medijska sljedba, “politička stabilnost” kao uvjet razvoja, stranački zarobljene institucije čija neovisnost je ključ demokratičnosti i ozbiljan prezir prema političkoj konkurenciji i malom broju medija koji se usude postavljati pitanja. Sve to je Srbija danas. Sve to je, međutim, i Hrvatska danas.
Nova blistava pobjeda Aleksandra Vučića (iako on nije ni bio sudionik na izborima) ne samo da je utrla put za daljnje učvršćivanje autokratskog sustava u susjednoj zemlji nego je, s pravom, postavila i tjeskobna pitanja o tome kamo ide Hrvatska. Jer, put kojim ona kroči jako podsjeća na srpski otprije desetak godina, kad je, s 24 posto glasova na parlamentarnim izborima Srpska napredna stranka došla na vlast. Jučer su dobili 46,86 posto glasova i mogućnost promjene vlasti u srednjoročnom razdoblju u toj zemlji djeluje kao loša šala.
Post-olujni rekord Franje Tuđmana
Pa ipak, usporedbe ipak imaju neka svoja vrlo ozbiljna ograničenja koja možda i nisu toliko vezana samo za fazu cvjetanja autokracije u Beogradu i Zagrebu. HDZ, naime, nikad u povijesti višestranačkih izbora nije dobilo toliko glasova kao SNS jučer. Čak ni nakon Oluje, kad je oslobodilačka akcija Hrvatske vojske bila iskorištena kao preludij za novi izborni trijumf. HDZ je onda dobio 45,23 posto glasova hrvatskih birača.
Teško je, stoga, čak i u mračnijim perspektivama zamisliti situaciju u kojoj neka inačica trenutno vladajuće stranke u Hrvatskoj obori ovaj post-olujni rekord Franje Tuđmana i stisne domaću demokraciju onako čvrsto kako to čini Vučić u Srbiji – toliko da se do daha dolazi tek uz povike na ulicama.
‘Bugarski vlakić’ i palice u obrani otetih listića
U Hrvatskoj su – zasad – neki temelji institucionalne neovisnosti ipak još nedirnuti. Nezamislivo je, recimo, da se rezultati izbora objavljuju na izjavi za medije vladajuće stranke – odavno je standard da se rezultati objavljuju na internetu, uživo i prilično brzo u izbornoj večeri, kako pristižu u Državno izborno povjerenstvo.
Nezamisliv je i razmjer “kreativnih” utjecaja na izborne rezultate – od “bugarskog vlakića” (pred biračkim mjestom dobiješ ispunjeni listić koji ubaciš u kutiju, a vratiš prazni), do odnošenja listića u stranačke prostorije preko puta birališta. Pa kad promatrači krenu prijaviti ovu izbornu krađu (izraz nepravilnost bi ovdje bio tehnički pravilan, ali posve nedovoljan), onda im dečki s palicama malo porazbijaju automobil.
Razlika u gradovima, posebno Zagrebu
U ovom nabrajanju razlika možda je ipak ključna ona u – glavnom gradu. HDZ se, čak ni u Plenkovićevoj, centrističkoj inačici od one uobičajene, nije uspio ukorijeniti u velikim gradovima (uz izuzetak Osijeka koji su prvi put osvojili na lokalnim izborima prije dvije godine). Ali, dok Vučić, uz vjerojatno vjerne i sve manje bitne socijaliste Ivice Dačića, treba, čini se, tek jedan jedini “žetončić” da zadrži vlast u Beogradu, HDZ je u Zagrebu u očajnom stanju.
Ovog stoljeća ta stranka nije mogla niti jednom osvojiti glavni grad, igrali su tek dvije epizodne role kao manjinski partneri pokojnog Milana Bandića, a rezultat od 11,3 posto s posljednjih lokalnih izbora je najgori koji su ikad dosad zabilježili.
Slijede godine na tankoj crti
Sve ove bitne i velike razlikovne točke u stanju demokracije i premoći jedne stranke danas u Hrvatskoj u odnosu na isto u Srbiji, međutim, nije dobro shvaćati kao nepromjenjivu datost. Demokracije posljednjih godina propadaju hametice, toliko da im ostane samo ime, dok manje ili više autoritarni vladari niču na svim stranama svijeta.
Godine koje slijede bi stoga lako, čak i vrlo izvjesno, mogle biti one u kojima hrvatska demokracija hoda po tankoj, tankoj crti s koje se lako padne u bezdan potpuno zarobljene države, apatije i loše fingirane – mogućnosti izbora.