Dr. Bekić za Telegram sa skupa u Gdanjsku: Neki povjesničari tvrde da su Hitler i Staljin jednako krivi za rat
Putinova agresija u Ukrajini rezultira ozbiljnim revizijama povijesti
Na inicijativu poljskog predsjednika Bronislawa Komorowskog, u Gdanjsku se jučer i danas obilježava sedamdeseta obljetnica završetka Drugog svjetskog rata. U sklopu tog skupa održana je dvodnevna međunarodna znanstveno-politička konferencija sa zadatkom da baci novo svjetlo na naslijeđe rata, s povijesne distance, ali i iz rakursa aktualnih problema Europe i čitavog svijeta.
Na konferenciji je, osim istaknutih povjesničara-specijalista za II.sv.rat i hladno poraće, govorilo i više predsjednika, premijera i ministara EU-zemalja, među kojima i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Nakon konferencije, na obližnjem poluotoku Westerplatte, također u nazočnosti stranih državnika i političara, oko ponoći – u isto doba kao i 1.rujna 1939., kada je na tom mjestu počela nacistička invazija Poljske – održana je dostojanstvena komemorativna svečanost.
Međusobni dogovor oko podjele srednje i istočne Europe
Doista, u razdoblju 1939.-1941., Staljinov Sovjetski Savez i Hitlerov nacistički Njemački Reich međusobnim su dogovorom podijelili srednju i istočnu Europu te Balkan. U Poljskoj, obje su okupacijske sile izvršile nečuvene zločine: od sovjetskog pokolja 20.000 časnika poljske vojske u Katynu i deportacije stotine tisuća poljskih civila u SSSR-u do masovnih nacističkih pogroma milijuna poljskih građana, najviše Židova, te mnogobrojne poljske inteligencije i nedužnih civila.
Povjesničari su se složili da najveća odgovornost za II.sv.rat, naravno, leži na nacističkoj Njemačkoj ali su, više nego ikad u posljeratnoj historiografiji, naglasili suodgovornost Staljinova SSSR-a za II.sv.rat, najviše zbog njegova sporazuma s Hitlerom od 3. kolovoza 1939.
Nakon “vjerolomnog” napada Hitlera na SSSR – kako ga je Staljin nazvao – 21.lipnja 1941., Sovjetski Savez prešao je na stranu zapadne, antihitlerovske koalicije da bi zajednički, u naredne četiri godine, uspjeli poraziti nacističku Njemačku i uspostaviti novi međunarodni poredak, formalno baziran na sustavu Ujedinjenih naroda ali, stvarno, u vlasti pet stalnih članica Vijeća sigurnosti OUN. Nakon što je sovjetska Crvena armija, u pobjedničkom pohodu, pregazila čitavu Istočnu i Srednju Europu te na konfrencijama na Jalti i u Potsdamu, 1945., Staljinov SSSR, čitav taj prostor zadobio je kao svoju sferu utjecaja i nametnuo mu sovjetski, autoritarni komunistički politički sustav.
Jedan ruski sudionik, u raspravi na konferenciji, ovako je opisao taj razvoj događaja:” Crvena armija je “oslobodila” (liberated) taj dio Europe od nacizma, ali mu nije donijela “slobodu”(freedom), jer ni sovjetski vojnik nije bio “slobodan”(free), već je također živio u totalitarnom sustavu.”
Pasivna politika zapadnih saveznika
Ovakvo stajalište dominiralo je dvodnevnom raspravom povjesničara koji su se, uglavnom, složili da najveća odgovornost za II.sv.rat, naravno, leži na nacističkoj Njemačkoj ali su, više nego ikad u poslijeratnoj historiografiji, naglasili suodgovornost Staljinova SSSR-a za II.sv.rat, najviše zbog njegova sporazuma s Hitlerom od 3. kolovoza 1939.
Dio odgovornosti za II. sv. rat, povjesničari su, čak i britanski, pripisivali pasivnoj politici zapadnih saveznika, posebno Velike Britanije i Francuske, ali i Rooseveltovih Sjedinjenih država, prema Hitlerovoj Njemačkoj, koja je kulminirala Münchenskim sporazumom iz 1938. godine. Njegovim se odredbama, na račun srednjih i malih europskih država, pokušalo zaustaviti Hitlerovu žeđ za europskom i, dapače, globalnom ekspanzijom.
U raspravi povjesničara, što eksplicitno, ali još više implicitno, nisu se mogle izbjeći analogije s događajima u današnjoj Europi, tako da je jedan britanski povjesničar, pomalo ironično, ustvrdio da je u javnosti Velike Britanije, pa i u konvencionalnoj publicistici i historiografiji, Staljin predugo vemena bio portretiran kao dobročudni “Uncle Joe” (Ujak Joe), a da je sva krivnja za II. sv.rat bila prebacivana samo na Hitlera, iako svi arhivski dokumenti i razvoj političkih i ratnih događaja između kolovoza 1939. i lipnja 1941., govore o njihovoj podijeljenoj krivnji za II.sv.rat.
Je li nova teza ideološka ili objektivna, znanstvena?
Ruski povjesničari, sudionici konferencije bili su, dakako, suzdržaniji od zapadnih kolega. Neki su, oportunistički, ustrajali na stajalištu da za rusku historiografiju i najširu javnost “Veliki domovinski rat” ostaje najveća svetinja na koju su i danas ponosni kao i 1945., a o razdoblju između 1939. i 1945., samo su izmrmljali nekoliko nerazumljivih rečenica.
Nešto razumljiviji bio je disidentski ruski povjesničar Vladimir Barisnikov koji je dao pregled stajališta sovjetske i ruske historiografije u odnosu na odgovornosti za II.sv.rat, ustvrdivši da je u poslijeratnom razdoblju, sovjetska hitoriografija uzroke i posljedice rata gledala s ideoloških, odnosno, geopolitičkih stajališta, ali da ni suvremena ruska historiografija ne prihvaća najnoviju tezu o podjednakoj odgovornosti “dva totalitarizma”, za koju smatra da je ideološki, a ne objektivno, znanstveno motivirana.
Nesumnjivo, najveću zaslugu za ovakvu reviziju dosadašnje historiografije ima vanjska politika ruskog predsjednika Putina u posljednjih nekoliko godina, koja je kulminirala aneksijom Krima i aktualnim ugrožavanjem teritorijalnog integriteta Ukrajine. Jedan ukrajinski povjesničar rekao je da suvremena ruska politika, pa tako i historiografija, ozbiljno nazaduju, time što se u njihov diskurs, umjesto argumenata međunarodnog prava, sve više ubacuje retorika tzv. ”povijesnih prava”.
U tom smislu, iznimku je činio Michail Narinski, iz moskovskog Instituta za međunarodne odnose. On je ustvrdio da su sovjetski vojnici, ustvari, bili kao neki “zatvorski čuvari” koji su Hitlerove uznike u okupiranim zemljama, samo prebacivali iz jednog zatvora u drugi”.
Najveći dio rasprave povjesničara premjestio se, zatim, na mjerenje “aktivne” i “pasivne krivnje” za strahote Drugog svjetskog rata, s jedne strane, zapadnih saveznika a s druge strane, Staljinova SSSR-a. Većina sudionika rasprave pritom se – na osnovi ovih filozofskih kategorija Karla Jaspersa – složila da se oportunističko ponašanje britanskog premijera Chamberlainea iz 1938., u Münchenu, ipak ne može usporediti s paktom Molotov-Ribbentropp iz 1939.
Izjednačavanje odgovornosti za II. sv. rat tako je postala misao-vodilja dvodnevnog znanstvenog skupa u Gdanjsku, odnosno, novi pogled na uzroke i posljedice rata pa i čitavu povijest 20. stoljeća.
Današnja vanjska politika i revizija povijesti
Nesumnjivo, najveću zaslugu za ovakvu reviziju dosadašnje historiografije ima vanjska politika ruskog predsjednika Putina u posljednjih nekoliko godina, koja je kulminirala aneksijom Krima i aktualnim ugrožavanjem teritorijalnog integriteta Ukrajine. Jedan ukrajinski povjesničar rekao je da suvremena ruska politika, pa tako i historiografija, ozbiljno nazaduju, time što se u njihov diskurs, umjesto argumenata međunarodnog prava, sve više ubacuje retorika tzv. ”povijesnih prava”.
Njemački se povjesničar, pak, u nevolji kako da objasni fundamentalnu razliku između osvajačke vanjske politike jednog Hitlera i maksimalno pomirljive politike kancelarke Merkel, pokušao izvući jednim – kako je rekao – aktualnim njemačkim vicem: “Mi možda idemo prema novom velikom ratu ali, hvala Bogu, Njemačka neće imati ništa s tim!”