Dragan Čović upravo je dokazao: HDZ BiH, kao i hrvatski, pravi su nasljednici Saveza komunista
Što i ne treba čuditi budući da su komunisti osnovali i vodili tu stranku
Ako je netko naivniji i mogao povjerovati stidljivim najavama od strane samog Dragana Čovića i probnim balonima koji su se posljednjih mjeseci puštali u javnost, o tome kako je došlo vrijeme za njegovo povlačenje na sveučilište ili za smjenu generacija i sl., ishod jučerašnjeg izbornog sabora HDZ-a Bosne i Hercegovine, na kojem je kao jedini kandidat za novog predsjednika iznova izabran Dragan Čović, ukazao mu je da je beskrajni optimist.
Dragan Čović će tako, ne bude li nekih naglih smjena i ostavki, za što ne postoje ni najmanje indicije, dočekati i 22 godine na čelu HDZ-a, što samo još jednom potvrđuje očitu činjenicu da je bosanskohercegovački HDZ, kao uostalom i njegova matična istoimena stranka u Hrvatskoj, vjerni nasljednik Saveza komunista.
Ona je to od početka do danas, u organizacijskom smislu, u načinu funkcioniranja, u unutrašnjim odnosima i doživljaju državnih i javnih institucija, zapravo u svemu osim u ideologiji, što i ne treba čuditi budući da su je komunisti i osnovali i vodili godinama, a to jednako vrijedi za Dragana Čovića i za Andreja Plenkovića danas, kao što je vrijedilo za Franju Tuđmana svojevremeno.
Kontrolirano pomlađivanje
To pak u praksi znači i da u državama koje oni vode, moć zapravo ne izvire iz javne funkcije koju netko obnaša, nego iz partije. I upravo je iz toga razloga razumljivo, koliko i pametno, to što Dragan Čović danas ne obnaša niti jednu javnu funkciju, niti je uopće bio kandidat na izborima. Jer to što je neupitni čelnik HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora mu je sasvim dovoljno da se ništa ne može bez njega odlučivati.
To što nekome može izgledati da je činjenica njegovog novog izbora bez protukandidata u proturječnosti s proklamiranim pomlađivanje stranke, samo ukazuje na slabo poznavanje dekadentne faze Saveza komunista iz osamdesetih. Pomlađivanje se zapravo već događa, ali je kontrolirano i ovisi o direktnim odlukama čelnika partije.
Problem s kojim će se pak HDZ BiH suočiti u skoroj budućnosti jeste taj što se ona trenutno u sadržajnom, odnosno u ideološkom smislu, nalazi u jednako dekadentnoj fazi kao partija
osamdesetih.
Izmjene Izbornog zakona mogle bi pokopati Čovića
Sada, kada je odlukama Visokog predstavnika i formiranjem nove vlade Federacije BiH, ali i one na državnom nivou, postalo izvjesno da će u skorije vrijeme doći do željenih izmjena Izbornog zakona, kojim će se uspostaviti puna ravnopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda i kojim će legitimno predstavljanje biti zakonski definirano, HDZ BiH će se naći u paradoksalnoj situaciji.
Kada ostvari svoj glavni strateški cilj, sadržaja će nestati, kao i razloga za plebiscitarno okupljanje hrvatskih birača oko HDZ-a i satelitskih mu stranaka iz HNS-a, nakon čega će ostati tek svijest ogromnog broja ljudi da je HDZ stranka vlasti kojoj je glavno kohezivno tkivo upravo ta činjenica da je riječ o stranci vlasti, sa svim pogodnostima koje članstvo u toj organizaciji donosi, ali i sa sve većim odbijanjem ljudi koji nisu dio tog svijeta da stranku vlasti nastave podržavati.
Čović bi stoga na koncu i mogao ostvariti svoj ključni politički cilj, a ipak otići sa scene kao gubitnik, jer će ostvarenje tog cilja otvoriti prostor za stvarnu alternativu HDZ-u. Ne treba, naravno, nikada podcijeniti moć inercije i banalnog nacionalizma kod birača, ali to će teško biti dovoljno ako se situacija razvije u ovom smjeru. Budućnost je dakle još uvijek svijetla i monopolistička, ali svemu jednom dođe kraj.