Ono što je ostalo kao glavni dojam javnih istupa gradonačelnika i supredsjedatelja anketno već dugo treće najjače stranke u Hrvatskoj (Možemo!) je molećiv poziv za pomoć koji je odaslao Vladi. Koju vodi HDZ, glavni politički suparnik Tomaševićeve stranke na nacionalnoj razini. I Andrej Plenković koji, sad već serijski, s pozicije premoćnog političkog autoriteta tobože dobrohotno obećava za pomoć jer su, eto, i oni u Vladi Zagrepčani i stalo im je da se problem riješi.
Rasformirati Možemo! izvan Zagreba?
Stalo je, dakako, i Tomaševiću, pa kao i u svom dosadašnjem mandatu, konstruktivno čeka kakav sastanak i odluku s predstavnicima državne vlasti. Kao da se čovjek u tajnosti učlanio u Socijaldemokrate Davorka Vidovića.
S pozicije rješavanje problema Jakuševca (i ostalih za koje je nužna suradnja Zagreba i države) stvar možda ima smisla. Izvadi li Tomašević topove, Plenković bi mogao u još žešću opstrukciju funkcioniranja glavnog grada od nedavnog direktnog upada u financijski sustav nenadanim ukidanjem prireza.
Politički je jasno da je šteta za Možemo! od takvog Tomaševićevog pristupa razarajuća. Ukoliko je komadić suradnje državne vlasti na rješavanju gradskih problema razlog za gotovo potpuni izostanak političke oštrice kakvu bi oporbeni gradonačelnik najvećeg grada morao imati, onda bi bilo najbolje da Tomaševićeva stranka rasformira sve svoje ogranke izvan Zagreba i odustane od ambicija u nacionalnoj politici. Ionako će, s ovakvim pristupom, konačni ishod biti baš takav.
Nisu još gotovi ni papiri
Tomašević bi, dakako, Plenkovićeve milosrdne najave o tome kako će Vlada pomoći Zagrebu (i usput, valjda, gradonačelniku obrisati nos), mogao zasuti napalmom. Jakuševec nije problem od jučer. Plenkovićev HDZ je osam godina prije Tomaševića s Milanom Bandićem vodio Zagreb i na rješavanju problema otpada su napravili nešto manje od ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pardon, za tadašnji Kantograd, je državna vlast ipak napravila plan rješavanja majke svih problema – izgradnju novog Centra za gospodarenje otpadom u Resniku. Trebao je biti gotov do 2022. godine. Kako piše na stranicama Fonda za zaštitu okoliša, došlo je do toga da je zagrebački Centar za gospodarenje otpadom “u fazi izrade studijske i projektno-tehničke dokumentacije za prijavu projekta na EU financiranje”. Ukratko, ni papiri još nisu gotovi.
Zagreb nije jedini
Nije to sve i nije Zagreb jedini. Potpuni kolaps državne politike upravljanja otpadom vidi se iz činjenice da je bilo planirano da do prošle godine bude gotovo svih 11 Centara za gospodarenje otpadom. Gotova su i u funkciji samo dva, a za koji dan smo već u 2024. godini. Od takve Vlade Tomašević moli pomoć?
Od prvog dana je, pritom, bilo predvidivo da će se Tomaševića “sjeći” upravo na pitanju otpada. Previše je tu nataloženih višegodišnjih problema i privatnih interesa da bi se stvar mogla raspetljati u jednom mandatu, a građanima je dovoljno da kante bude pune nekoliko dana da krene (opravdani) gnjev.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Put prema demokratizaciji” Dinama
Gotovo je identična situacija u koju se Tomašević upravo zapliće kao pile u kučine – ona s maksimirskim stadionom. Gradonačelnik se u kampanji umorio ponavljati kako nema šanse da će grad sudjelovati u priči o izgradnji novog stadiona ne dođe li do demokratizacije kluba. Sad je malo omekšao – dosta je, kako je rekao neki dan, da se donese Statut kluba koji “ide prema demokratizaciji”.
Ovako trenutna maksimirska vlast vidi “put prema demokratizaciji”. Izvršni odbor kluba bira 40 članova Skupštine, a članovi Dinama (kolokvijalno, navijači) ih biraju 20. Tako složena Skupština zatim bira novi Izvršni odbor i ostala tijela kluba.
A da Plenković bira 2/3 zastupnika?
Ako se ovakva “demokratizacija” pokuša usporediti s politikom, to bi bilo kao se na parlamentarnim izborima naredne godine bira 51 zastupnik u Saboru. Ostalih 100 zastupnika imenovala bi Vlada. A onda bi tako posložen Sabor izabrao novu Vladu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tomašević ni ovdje, kao ni u priči u smeću, nije u idealnoj situaciji. Zagrebu treba novi stadion, jer je ovaj na koji su HDZ (u većoj mjeri) i Bandić kroz desetljeća ulupali debelo preko stotinu milijuna eura zreo jedino za – rušenje. Ali, dealom s Plenkovićem, Barišićem i tom ekipom, odnosno pristajanjem na nekakav “put prema demokratizacijI”, do kraja će narušiti vlastitu političku vjerodostojnost.
Klike, Grinch i novi stadion
Postoji, dakako, i drugi put. Postoji teška artiljerija (tko je rekao Sandra Benčić?) kojom se popu kaže pop, a bobu bob. Kojom se od Plenkovića ne traži pomoć, nego mu se u lice poruči da izvoli konačno raditi svoj posao i riješiti problem s otpadom u cijeloj zemlji, ne samo u Zagrebu (nedavno je, uostalom, u HDZ-ovom Osijeku zbog požara u tvrtci koja se bavila otpadom došlo do ekološke katastrofe).
Kojom se kliki Mamićevih nasljednika u Maksimiru može jasno poručiti da se skinu s blagajne kluba koji je mnogima u ovom gradu nešto više od običnog bankomata, pa makar to značilo da od novog stadiona i dalje neće biti ništa. I makar ga, zbog tog prinicipijelnog stava, i klika u Maksimiru i klika u Banskim dvorima prikazivala kao Grincha koji je Zagrepčanima ukrao novi stadion.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takvu vrstu političke strasti i sklonosti riziku radi ideja u koje vjeruje Tomašević je pokazivao dok je bio opozicijski političar. Možda je ova defanziva znak da je postao svjestan i teškog bremena odgovornosti koju nova pozicija nosi. Ovakvim blijedim i izgubljenim istupima, ovakvom vrstom “konstruktivnosti”, međutim, taj mu teret neće još predugo biti na plećima.
Državna politika upravljanja smećem je u kolapsu. A Tomašević, umjesto da gazi Vladu zbog Jakuševca, moli za pomoć
Slično je i s Maksimirom, jer se čini da bi "demokratizacija" koju zaziva gradonačelnik mogla biti karikaturalna
Tomašević bi, dakako, Plenkovićeve milosrdne najave o tome kako će Vlada pomoći Zagrebu (i usput, valjda, gradonačelniku obrisati nos), mogao zasuti napalmom. Ali to ne radi jer je konstruktivan kao da se u tajnosti učlanio u Socijaldemokrate Davorka Vidovića
Nema nimalo sumnje, velika lijeva politička nada, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević ovih je dana u najvećoj krizi svoje karijere. Dva odrona smeća na Jakuševcu u razmaku od samo nekoliko tjedana, od kojih je u drugom ozbiljno stradao jedan radnik, te gradonačelnikova reakcija na njih, bacila su Tomaševića u toliko duboku defanzivu da u ovom trenutku izvlačenje iz nje djeluje kao možda prezahtjevan zadatak.
Ono što je ostalo kao glavni dojam javnih istupa gradonačelnika i supredsjedatelja anketno već dugo treće najjače stranke u Hrvatskoj (Možemo!) je molećiv poziv za pomoć koji je odaslao Vladi. Koju vodi HDZ, glavni politički suparnik Tomaševićeve stranke na nacionalnoj razini. I Andrej Plenković koji, sad već serijski, s pozicije premoćnog političkog autoriteta tobože dobrohotno obećava za pomoć jer su, eto, i oni u Vladi Zagrepčani i stalo im je da se problem riješi.
Rasformirati Možemo! izvan Zagreba?
Stalo je, dakako, i Tomaševiću, pa kao i u svom dosadašnjem mandatu, konstruktivno čeka kakav sastanak i odluku s predstavnicima državne vlasti. Kao da se čovjek u tajnosti učlanio u Socijaldemokrate Davorka Vidovića.
S pozicije rješavanje problema Jakuševca (i ostalih za koje je nužna suradnja Zagreba i države) stvar možda ima smisla. Izvadi li Tomašević topove, Plenković bi mogao u još žešću opstrukciju funkcioniranja glavnog grada od nedavnog direktnog upada u financijski sustav nenadanim ukidanjem prireza.
Politički je jasno da je šteta za Možemo! od takvog Tomaševićevog pristupa razarajuća. Ukoliko je komadić suradnje državne vlasti na rješavanju gradskih problema razlog za gotovo potpuni izostanak političke oštrice kakvu bi oporbeni gradonačelnik najvećeg grada morao imati, onda bi bilo najbolje da Tomaševićeva stranka rasformira sve svoje ogranke izvan Zagreba i odustane od ambicija u nacionalnoj politici. Ionako će, s ovakvim pristupom, konačni ishod biti baš takav.
Nisu još gotovi ni papiri
Tomašević bi, dakako, Plenkovićeve milosrdne najave o tome kako će Vlada pomoći Zagrebu (i usput, valjda, gradonačelniku obrisati nos), mogao zasuti napalmom. Jakuševec nije problem od jučer. Plenkovićev HDZ je osam godina prije Tomaševića s Milanom Bandićem vodio Zagreb i na rješavanju problema otpada su napravili nešto manje od ništa.
Pardon, za tadašnji Kantograd, je državna vlast ipak napravila plan rješavanja majke svih problema – izgradnju novog Centra za gospodarenje otpadom u Resniku. Trebao je biti gotov do 2022. godine. Kako piše na stranicama Fonda za zaštitu okoliša, došlo je do toga da je zagrebački Centar za gospodarenje otpadom “u fazi izrade studijske i projektno-tehničke dokumentacije za prijavu projekta na EU financiranje”. Ukratko, ni papiri još nisu gotovi.
Zagreb nije jedini
Nije to sve i nije Zagreb jedini. Potpuni kolaps državne politike upravljanja otpadom vidi se iz činjenice da je bilo planirano da do prošle godine bude gotovo svih 11 Centara za gospodarenje otpadom. Gotova su i u funkciji samo dva, a za koji dan smo već u 2024. godini. Od takve Vlade Tomašević moli pomoć?
Od prvog dana je, pritom, bilo predvidivo da će se Tomaševića “sjeći” upravo na pitanju otpada. Previše je tu nataloženih višegodišnjih problema i privatnih interesa da bi se stvar mogla raspetljati u jednom mandatu, a građanima je dovoljno da kante bude pune nekoliko dana da krene (opravdani) gnjev.
“Put prema demokratizaciji” Dinama
Gotovo je identična situacija u koju se Tomašević upravo zapliće kao pile u kučine – ona s maksimirskim stadionom. Gradonačelnik se u kampanji umorio ponavljati kako nema šanse da će grad sudjelovati u priči o izgradnji novog stadiona ne dođe li do demokratizacije kluba. Sad je malo omekšao – dosta je, kako je rekao neki dan, da se donese Statut kluba koji “ide prema demokratizaciji”.
Ovako trenutna maksimirska vlast vidi “put prema demokratizaciji”. Izvršni odbor kluba bira 40 članova Skupštine, a članovi Dinama (kolokvijalno, navijači) ih biraju 20. Tako složena Skupština zatim bira novi Izvršni odbor i ostala tijela kluba.
A da Plenković bira 2/3 zastupnika?
Ako se ovakva “demokratizacija” pokuša usporediti s politikom, to bi bilo kao se na parlamentarnim izborima naredne godine bira 51 zastupnik u Saboru. Ostalih 100 zastupnika imenovala bi Vlada. A onda bi tako posložen Sabor izabrao novu Vladu.
Tomašević ni ovdje, kao ni u priči u smeću, nije u idealnoj situaciji. Zagrebu treba novi stadion, jer je ovaj na koji su HDZ (u većoj mjeri) i Bandić kroz desetljeća ulupali debelo preko stotinu milijuna eura zreo jedino za – rušenje. Ali, dealom s Plenkovićem, Barišićem i tom ekipom, odnosno pristajanjem na nekakav “put prema demokratizacijI”, do kraja će narušiti vlastitu političku vjerodostojnost.
Klike, Grinch i novi stadion
Postoji, dakako, i drugi put. Postoji teška artiljerija (tko je rekao Sandra Benčić?) kojom se popu kaže pop, a bobu bob. Kojom se od Plenkovića ne traži pomoć, nego mu se u lice poruči da izvoli konačno raditi svoj posao i riješiti problem s otpadom u cijeloj zemlji, ne samo u Zagrebu (nedavno je, uostalom, u HDZ-ovom Osijeku zbog požara u tvrtci koja se bavila otpadom došlo do ekološke katastrofe).
Kojom se kliki Mamićevih nasljednika u Maksimiru može jasno poručiti da se skinu s blagajne kluba koji je mnogima u ovom gradu nešto više od običnog bankomata, pa makar to značilo da od novog stadiona i dalje neće biti ništa. I makar ga, zbog tog prinicipijelnog stava, i klika u Maksimiru i klika u Banskim dvorima prikazivala kao Grincha koji je Zagrepčanima ukrao novi stadion.
Takvu vrstu političke strasti i sklonosti riziku radi ideja u koje vjeruje Tomašević je pokazivao dok je bio opozicijski političar. Možda je ova defanziva znak da je postao svjestan i teškog bremena odgovornosti koju nova pozicija nosi. Ovakvim blijedim i izgubljenim istupima, ovakvom vrstom “konstruktivnosti”, međutim, taj mu teret neće još predugo biti na plećima.