Ako je mislio da će to biti tek rutinska bitka, barem u odnosu na teške ratove s ostalim kosturima iz Bandićevih ormara, baš posljednji dani pokazuju da se Tomislav Tomašević prevario oko Dinama. Akcija stadion, odnosno priča oko izgradnje novog stadiona u Zagrebu umjesto polusrušenog i nevjerojatno skupog rugla koje se krajem devedesetih krenulo graditi ne bi li se udobrovoljilo Vrhovnika Franju Tuđmana, postaje ključni test za političku vjerodostojnost i dovitljivost mladog gradonačelnika dva i po desetljeća kasnije.
Osnovne postavke su odavno jasne – ulazeći u kampanju Tomašević je jasno iskazivao razumijevanje za namjeru uprave Dinama da klub sam sagradi stadion, ali na gradskom zemljištu na kojem bi dobili barem dugotrajnu koncesiju. Tomašević je bio za to, ali ne bez jednog sitnog uvjeta – demokratizacije Dinama.
Model i partneri
Nakon pobjede su se stavovi dodatno približili, gradonačelnik se sastajao s upravom kluba oko izgradnje novog stadiona i priča je sve do praktički neki dan bila na razini na kojoj ju je nedavno u razgovoru za Telegram opisala Tomaševića stranačka kolegica Sandra Benčić.
“Mi nikad nismo govorili o tome da ćemo inzistirati na modelu ‘jedan član – jedan glas’, nego o demokratizaciji kluba. Koji će model biti, dogovaramo s partnerima. Ako Grad daje pravo građenja potrebno je raščistiti sve prijepore. Ne samo zbog stadiona, nego i zbog činjenice da dobivaju i neke javne novce, iz gradskog proračuna”, kazala je Benčić.
Isplate posrednicima idu dalje
Priča o “partnerima” i “modelu demokratizacije”, međutim, danas više ne drži previše vode. Kako je otkrio “Nacional”, i aktualno vodstvo Dinama nastavilo je s neobičnom verzijom prakse isplate posredničkih usluga pri transferu igrača. Cinici će kazati kako se time, doista, radi o “modelu”, kojeg će zagrebačka vlast spomenuti u pokušaju da se objasni koja je to vrsta demokratizacije koja se priprema Dinamu, ali ne o modelu demokratizacije, već o modelu poslovanja za koji je osuđeno bivše vodstvo kluba na čelu s braćom Mamić.
Pravomoćnom presudom je presuđeno da je iz kluba, uglavnom isplatama posrednicima, nezakonito izvučeno 116 milijuna kuna, a postoji i pravomoćna optužnica za još 200 milijuna. Nacional je, pak, sad otkrio da je pri transferu dva igrača iz HNK Šibenik, koji ne igraju bitnu ulogu u Dinamovoj momčadi, isplaćeno 600 tisuća eura na ime managerske agencije iz Mostara, koju vode hercegovački poduzetnici u prijateljskim vezama sa Zdravkom i Zoranom Mamićem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj Čačić
Drugi recentni događaj koji priču oko Dinama i novog stadiona čine možda i odsudnom bitkom za političku vjerodostojnost nove gradske vlasti je uslijedio nakon ovotjednog prvenstvenog poraza na Poljudu. Dosadašnji trener Dinama je dobio otkaz, a kao zamjena je, na nezadovoljstvo navijača, doveden Ante Čačić, trener kojeg se i dok je bio izbornik reprezentacije doživljavalo kao produženu ruku Zdravka Mamića.
Čačić je, pak, nakon otkaza u Vatrenima, u pet godina trenirao tek egipatskog prvoligaša FC Pyramids i to manje od godinu dana. Od listopada 2020. godine bio je bez angažmana. Dakle, ako dosad i nije bilo jasno, sad je teško sumnjati u to tko, zapravo, viri između redaka kad se priča o “partnerima” pri gradnji novog nogometnog stadiona u Zagrebu.
Ruglo na kraju grada
Problem je u tome što je Maksimir odavno ruglo na kraju grada. Zagrebački potres je pritom učinio potpuno neupotrebljivo cijelu, nekad kultnu istočnu tribinu. Dinamo je, nema sumnje i bez obzira na sve, najpopularniji sportski simbol Zagreba i golema je bruka za grad da mora igrati na stadionu koji se nalazi u takvom stanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga nije teško imati razumijevanja za dvojbe koje Tomaševićeva administracija ima po ovom pitanju. Suradnju Grada u izgradnji novog stadiona – koji pritom ne bi ništa koštao gradsku blagajnu – Zagrepčani bi (o medijima da se ne priča) vjerojatno, glede&unatoč, većinski podržali. Koncesija na zemljište, da se ne lažemo, Zdravku Mamiću i njegovoj ekipi, međutim, bila bi ozbiljna točka gradonačelnikove karijere.
Glasovi se, naime, mogu gubiti i dobivati. Neke druge stvari, u životu i politici se, međutim, mogu izgubiti samo jednom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tomašević se prevario oko Dinama. Gradnja stadiona ključni je test za njegovu vjerodostojnost i dovitljivost
Iz Dinama je nezakonito izvučeno 116 milijuna kuna, a praksa isplata sumnjivih naknada se nastavlja
Nije teško imati razumijevanja za dvojbe koje Tomaševićeva administracija ima po ovom pitanju. Suradnju Grada u izgradnji novog stadiona - koji pritom ne bi ništa koštao gradsku blagajnu - Zagrepčani bi (o medijima da se ne priča) vjerojatno, glede&unatoč, većinski podržali. Ali...
Ako je mislio da će to biti tek rutinska bitka, barem u odnosu na teške ratove s ostalim kosturima iz Bandićevih ormara, baš posljednji dani pokazuju da se Tomislav Tomašević prevario oko Dinama. Akcija stadion, odnosno priča oko izgradnje novog stadiona u Zagrebu umjesto polusrušenog i nevjerojatno skupog rugla koje se krajem devedesetih krenulo graditi ne bi li se udobrovoljilo Vrhovnika Franju Tuđmana, postaje ključni test za političku vjerodostojnost i dovitljivost mladog gradonačelnika dva i po desetljeća kasnije.
Osnovne postavke su odavno jasne – ulazeći u kampanju Tomašević je jasno iskazivao razumijevanje za namjeru uprave Dinama da klub sam sagradi stadion, ali na gradskom zemljištu na kojem bi dobili barem dugotrajnu koncesiju. Tomašević je bio za to, ali ne bez jednog sitnog uvjeta – demokratizacije Dinama.
Model i partneri
Nakon pobjede su se stavovi dodatno približili, gradonačelnik se sastajao s upravom kluba oko izgradnje novog stadiona i priča je sve do praktički neki dan bila na razini na kojoj ju je nedavno u razgovoru za Telegram opisala Tomaševića stranačka kolegica Sandra Benčić.
“Mi nikad nismo govorili o tome da ćemo inzistirati na modelu ‘jedan član – jedan glas’, nego o demokratizaciji kluba. Koji će model biti, dogovaramo s partnerima. Ako Grad daje pravo građenja potrebno je raščistiti sve prijepore. Ne samo zbog stadiona, nego i zbog činjenice da dobivaju i neke javne novce, iz gradskog proračuna”, kazala je Benčić.
Isplate posrednicima idu dalje
Priča o “partnerima” i “modelu demokratizacije”, međutim, danas više ne drži previše vode. Kako je otkrio “Nacional”, i aktualno vodstvo Dinama nastavilo je s neobičnom verzijom prakse isplate posredničkih usluga pri transferu igrača. Cinici će kazati kako se time, doista, radi o “modelu”, kojeg će zagrebačka vlast spomenuti u pokušaju da se objasni koja je to vrsta demokratizacije koja se priprema Dinamu, ali ne o modelu demokratizacije, već o modelu poslovanja za koji je osuđeno bivše vodstvo kluba na čelu s braćom Mamić.
Pravomoćnom presudom je presuđeno da je iz kluba, uglavnom isplatama posrednicima, nezakonito izvučeno 116 milijuna kuna, a postoji i pravomoćna optužnica za još 200 milijuna. Nacional je, pak, sad otkrio da je pri transferu dva igrača iz HNK Šibenik, koji ne igraju bitnu ulogu u Dinamovoj momčadi, isplaćeno 600 tisuća eura na ime managerske agencije iz Mostara, koju vode hercegovački poduzetnici u prijateljskim vezama sa Zdravkom i Zoranom Mamićem.
Slučaj Čačić
Drugi recentni događaj koji priču oko Dinama i novog stadiona čine možda i odsudnom bitkom za političku vjerodostojnost nove gradske vlasti je uslijedio nakon ovotjednog prvenstvenog poraza na Poljudu. Dosadašnji trener Dinama je dobio otkaz, a kao zamjena je, na nezadovoljstvo navijača, doveden Ante Čačić, trener kojeg se i dok je bio izbornik reprezentacije doživljavalo kao produženu ruku Zdravka Mamića.
Čačić je, pak, nakon otkaza u Vatrenima, u pet godina trenirao tek egipatskog prvoligaša FC Pyramids i to manje od godinu dana. Od listopada 2020. godine bio je bez angažmana. Dakle, ako dosad i nije bilo jasno, sad je teško sumnjati u to tko, zapravo, viri između redaka kad se priča o “partnerima” pri gradnji novog nogometnog stadiona u Zagrebu.
Ruglo na kraju grada
Problem je u tome što je Maksimir odavno ruglo na kraju grada. Zagrebački potres je pritom učinio potpuno neupotrebljivo cijelu, nekad kultnu istočnu tribinu. Dinamo je, nema sumnje i bez obzira na sve, najpopularniji sportski simbol Zagreba i golema je bruka za grad da mora igrati na stadionu koji se nalazi u takvom stanju.
Stoga nije teško imati razumijevanja za dvojbe koje Tomaševićeva administracija ima po ovom pitanju. Suradnju Grada u izgradnji novog stadiona – koji pritom ne bi ništa koštao gradsku blagajnu – Zagrepčani bi (o medijima da se ne priča) vjerojatno, glede&unatoč, većinski podržali. Koncesija na zemljište, da se ne lažemo, Zdravku Mamiću i njegovoj ekipi, međutim, bila bi ozbiljna točka gradonačelnikove karijere.
Glasovi se, naime, mogu gubiti i dobivati. Neke druge stvari, u životu i politici se, međutim, mogu izgubiti samo jednom.