Politika & Kriminal

Đurović analizira iz New Yorka: Može li presuda za ubojstvo Georgea Floyda zbilja poraziti rasizam u Americi?

Bez obzira na uvjerljivost dokaza ili snagu slučaja, osuda policajca za ubojstvo crne osobe nevjerojatno je rijetka pojava u ovoj zemlji

Chauvin je tek osmi policajac osuđen za ubojstvo prilikom obavljanja dužnosti od 2005. do danas. Statistika je sramotna: ako i bude optužen – što je vrlo rijedak slučaj – policajac ima tek 45 posto šanse da bude i osuđen. U slučaju ostalih građana, te su šanse 70 posto

Sjedeći na ramenima bliskog prijatelja svoga ubijenoga oca, Gianna Floyd rekla je novinarima, ponosno povišenog glasa: “Tata je promijenio svijet!” Prošlo je otad godinu dana – ljeto kad se Amerika digla na noge protiv rasizma i policijske brutalnosti, jesen kad je odabrala drukčiji politički smjer, i zima kad je preživjela pokušaj rasista da silom preuzmu vlast. Stiglo je proljeće i jednoglasna presuda ubojici Georgea Floyda: policajac Derek Chauvin kriv je za umorstvo oca šestogodišnje Gianne.

Amerika je dosad vidjela stotine sličnih slučajeva koji su završili oslobađanjem policajca; nakon čitanja presude u Minneapolisu, policajcu Chauvinu prišao je sudski policajac, stavio mu ruke iza leđa i u lisicama ga odveo na nekoliko desetljeća u zatvor; dužina njegove kazne bit će određena u lipnju. Je li dakle Giannin tata zbilja promijenio svijet, odnosno Ameriku?

Amerika čeka reformu postupanja policije

“Ovo može biti trenutak značajne promjene”, rekao je po izricanju presude predsjednik Joe Biden koji se nada da će trenutak ponovnog suočenja nacije sa zastrašujućom smrću Georgea Floyda iskoristiti za reformu postupanja policije. Sličan pokušaj prošle godine propao je jer je Amerika već bila u predizbornoj kampanji. Javna katarza kroz suđenje i osudu ubojice natjerala je, čini se, republikance da pokažu nešto političke fleksibilnosti. Ishod pregovora dviju stranaka Biden bi trebao objaviti u govoru o stanju nacije idućeg tjedna.

Jedini crni republikanac u Kongresu, senator Tim Scott, otkrio je da se planira zabrana policijskih zahvata gušenja i pritisaka koji sprečavaju protok krvi u mozak, kao i zabrana nasilnog ulaska policije u stanove bez kucanja, te da se traži način kako ograničiti bjanko imunitet od kaznenog progona za postupanje policajaca.

Sve to odnosilo bi se na federalnu razinu, dakle na FBI i specijalne savezne policajce, ne na one standardne lokalne, kakvima je pripadao Chauvin. No, ako se donesu takva oštra pravila, savezna država može uvjetovati financijske transfere i slične oblike pomoći pojedinim državama te im uskratiti pare ako i sami ne provedu slične reforme. Zakon je već nazvan po Georgeu Floydu i mogao bi biti prihvaćen na godišnjicu njegove smrti, 25. svibnja.

I sama osuda policajca velik je korak

Policijska reforma nužan je preduvjet za temeljitu rekonstrukciju rasnih odnosa, koju Amerika glasno zahtijeva još od prosvjeda prošlog ljeta. U njoj bi se ovo društvo trebalo riješiti prokletstva strukturnog rasizma, stoljećima usađenog u američke institucije.

Strukturni rasizam manifestira se na bezbroj načina – najočitije u okolnostima smrti Georgea Floyda, a sveobuhvatnije u disproporcionalnom broju nebijelih osoba koji bivaju žrtve policijskog nasilja, u šokantnom nesrazmjeru broja bijelaca i nebijelaca u zatvorima itd. U takvom okruženju veliki je korak već i sama osuda policajca koji je nasred ceste svjesno i brutalno usmrtio crnca.

Bez obzira na uvjerljivost dokaza ili snagu slučaja, osuda policajca za ubojstvo crne osobe nevjerojatno je rijetka pojava u ovoj zemlji. Chauvin je tek osmi policajac osuđen za ubojstvo prilikom obavljanja dužnosti od 2005. do danas. Statistika je sramotna: ako i bude optužen – što je vrlo rijedak slučaj – policajac ima tek 45 posto šanse da bude i osuđen. U slučaju ostalih građana, te su šanse 70 posto.

Porastao broj optuženih policajaca za zločine na dužnosti

Masovni prosvjedi zbog niza policijskih ubojstava crnaca i osnivanje pokreta Black Lives Matter doveli su do toga da je broj policajaca optuženih za zločine na dužnosti značajno porastao u posljednjih šest godina. Dogodilo se to nakon niza brutalnih policijskih ubojstava crnaca 2014. i 2015. godine.

Na Staten Islandu ovdje u New Yorku tad je ubijen 43-godišnjeg Eric Garner, u Fergusonu u Missouriju 18-godišnji Michael Brown, u Clevelandu 12-godišnji Tamir Rice, u Baltimoreu 25-godišnji Freddie Gray. Samo je za Graya provedeno suđenje, na kojemu su šestorica policajaca oslobođena; u ostala tri slučaja nitko nije ni optužen, kamoli osuđen.

To je kontekst u kojem treba gledati osudu Chauvina, u kojoj je afroamerička zajednica – i barem jedna crna obitelj – konačno dočekala pravdu. Bez sumnje je to posljedica pritiska pod koji politiku i istražne organe neprestano stavljaju aktivisti Black Lives Matters.

Što je manja policijska uprava, problemi s policijom su veći

Ubojstvo Georgea Floyda u Minneapolisu iznimka je u općem trendu problema s policijom: oni su u pravilu veći što je policijska uprava manja. Veliki gradovi imaju velike policijske uprave i dobro školovane načelnike koji su vrlo često skloni provođenju reformi, a 42 posto policijskih uprava u velikim gradovima vode crni načelnici. No, 90 posto policijskih uprava u Americi ima manje od 50 policajaca, a polovica ih se sastoji od manje od 10 policajaca.

Na nacionalnoj razini, tek je 4 posto načelnika policije koji su crnci. Dodajte tome da se tužitelji u Americi biraju na izborima, pa ih je, očekivano, 95 posto bijelaca. Mnogi od ovih nesrazmjera nisu nužno namjerno usađeni, ali njihova je ukupna posljedica sistem koji generira rasnu diskriminaciju.

Rasno pitanje koje nije bilo riješeno do 1960-ih

Postoji škola mišljenja koja kaže da je posao policije u Americi proizašao iz posla nadglednika robova na plantažama i da je trajni zadatak policije držati nebijelo stanovništvo u pokornosti. Ta teorija vjerojatno ide korak dalje od dokazivog, ali primjeri suvremenog policijskog terora nad crncima svakako joj govore u prilog.

Strukturni rasizam u Americi posljedica je rasnog pitanja koje nije bilo riješeno do 1960-ih. Segregacija se nije nužno očitovala samo u posebnim zahodima za bijelce i crnce, nego je ušla puno dublje, u urbanističku strukturu naselja, što je dovodilo do koncentracije siromaštva u određenim dijelovima grada. Bijela većina na vlasti je tim rasno i ekonomski definiranim zajednicama onda uskraćivala resurse koje su dobivali ostali kvartovi – od vrtića, škola do bolnica i javnih parkova.

Što je Amerika naučila iz ovoga?

Mladi crnci – posebno mladi crni muškarci – odrastali su na cesti, s lošim školama i nikakvim prilikama da nađu dobar posao. Dodajte tome drogu – tad se marihuanu tretiralo kao heroin – i eto preduvjeta da ostatak društva počne percipirati crnce kao patološki neprilagođene. A na one koji su opasni i skloni kriminalu najbolje je poslati policiju – samo desetljeća takve urbane diskriminacije mogu objasniti sistem u kojem je moguće da bijeli policajac mrtav-hladan kleči na vratu crnog građanina 9 minuta i 29 sekundi i uguši ga svojim koljenom na očigled zaprepaštenih građana.

Što je Amerika naučila iz smrti Georgea Floyda? Brutalnost ubojstva mnogima je razlog za skepsu: ne vjeruju da je Chauvin osuđen zato što se promijenio senzibilitet javnosti, nego samo zato što je bilo nemoguće donijeti oslobađajuću presudu u tako bezočnom i zvjerskom ubojstvu snimljenom mobitelom. Da vidimo kako će proći policajac koji ubije crnca bez da je netko to snimio, kažu skeptici.

Još jedan argument za skepsu: Chauvin, koji prezime dijeli s Napoleonovim vojnikom Nicolasom Chauvinom po kojemu je stvoren pojam šovinizam – dakle ovaj američki Chauvin neporecivo je nesimpatična osoba, otprije problematični policajac koji je imao niz prijava, među ostalima i zbog klečanja na vratu osumnjičenika, i koji je bez ikakve empatije, čak i savjesti, ignorirao vapaje umirućeg čovjeka pod svojim koljenom gotovo deset minuta. Nisu svi policajci takve zvijeri, da vidimo kako će proći oni koji imaju makar mrvicu suosjećanja.

Laži u službenom policijskom izvještaju

Nadalje, u Chauvinovom slučaju se srušio “plavi zid”: protiv njega je svjedočio niz drugih policajaca, uključujući načelnika policije u Minneapolisu; to se inače ne događa gotovo nikad. Jedna pouka ovog slučaja: javnost, a posebno mediji, ne mogu više policiju doživljavati kao neovisnu instituciju, nego kao potencijalnu umiješanu stranu. Ne treba mnogo više objašnjenja od policijskog priopćenja o smrti Georgea Floyda. Naslov: “Muškarac umro od medicinskog stanja prilikom policijske intervencije”.

U priopćenju piše da je Floydu “rečeno da izađe iz automobila. Nakon što je izašao, pružio je fizički otpor policajcima. Policajci su primijetili da mu je pozlilo i pozvali hitnu pomoć. Prevezen je u bolnicu gdje je nedugo potom umro.” Laž, laž, laž na laž. Nema spomena da je policajac klečao Floydu na vratu 9:29 minuta, da je ovaj zapomagao i umro na asfaltu pod njegovim koljenom. No, da nije bilo 17-godišnje Darnelle Frazier, koja je snimila incident mobitelom, ovo priopćenje vjerojatno bi bilo Floydov epitaf. Nitko ne bi saznao što se doista dogodilo, a on bi otišao s obrazloženjem da se predozirao.

Ovakav arogantan neobzir prema istini, policijsko priopćenje prepuno laži, također su izvor prezira – ili barem skepse – prema policiji i pravosudnim organima. A upravo je snimka stvarnog događaja presudila da policajac-ubojica završi u zatvoru. To je još jedan razlog za nadu nakon suđenja Floydu. Danas svatko ima mobitel s kamerom i može dokumentirati događaje neovisno od policije – ili usprkos policiji. Pomalo je ironičan put koji smo prošli sa snimkama policijskog nasilja u posljednja tri desetljeća.

Nasilje je danas sve teže zataškati

Rasni neredi u Los Angelesu 1992. počeli su nakon što su policajci oslobođeni unatoč videosnimci na kojoj se vidi kako bešćutno mlate crnca kojeg su zaustavili na cesti, Rodneyja Kinga. Snimka je prikazana i na sudu, ali je obrana uspješno uvjerila porotu da “kamera ne otkriva cijelu priču”, da je bila predaleko i pružila tek dvodimenzionalnu sliku događaja i da bi policajci navodno bolje prošli da su snimani iz drugog kuta. Danas su kamere posvuda, uključujući na samim policajcima, pa je takva obrana nemoguća.

To daje razlog za nadu, ne samo u Americi nego u cijelom svijetu: da je u vrijeme sveprisutnih kamera i društvenih mreža policijsko nasilje sve teže zataškati. I slika ove države možda se mrvicu popravila presudom Chauvinu: svijet je gledao zemlju u kojoj je moguć takav policijski zločin usred bijela dana; ali svijet je gledao i prosvjede prošlog ljeta i suđenje ovog proljeća i predsjednika Bidena koji je u obraćanju naciji poručio maloj Gianni: “Da, tata jest promijenio svijet!”

Veliki crni pisac James Baldwin rekao je svojedobno da je “u američkog crnca usađena mudra želja da se ne razočara od silnog nadanja”. Nada da ubojica Georgea Floyda bude kažnjen nije se morala ispuniti. Presuda je visjela o jednom glasu – bilo koji od 12 članova porote mogao je reći da ga tužitelj nije uvjerio, i Chauvin ne bi bio osuđen, baš kao što nikad nisu osuđeni policajci-ubojice Erica Garnera, Michaela Browna, Tamira Ricea i Freddieja Graya. Jedan glas mogao je sve srušiti – ali tog glasa nije bilo. Tko se nadao tako malom uspjehu, nije se razočarao. I George Floyd doista je nešto promijenio.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu