Prije otprilike dva tjedna, rat u Ukrajini počeo je dramatično silaziti s novinskih naslovnica, u mnogim izdanjima tamo ga danima više i nema. Krenulo je, dakle, uobičajeno navikavanje. I dalje nam je žao, i dalje ne odobravamo, ali, eto, više ne možemo živjeti s tim, vraćamo se zadanostima svojih života i svoje geografije. Znali smo da će se to dogoditi jer se događa uvijek po istom obrascu.
Mediji – koji su u dva mjeseca odradili veliki posao izvještavajući o ruskoj invaziji i ubijanju nezavisnih ruskih medija, prenoseći stravične snimke razaranja ukrajinskih gradova, pokazujući lica prestravljene djece u zbjegovima i tumačeći motive, uzroke i posljedice Putinovog manijakalnog divljanja u tuđoj državi – sada se na najistaknutijim pozicijama bave drugim stvarima.
Eros empatije
O ratu se još piše, ali ta je tema krenula na put prema otraga s koga uglavnom nema povratka. Ista stvar tipski se ponavljala u svakom ratnom sukobu i humanitarnoj krizi, od Afganistana i Sudana, do Etiopije i Jemena. Tko se još sjeća Somalije, gdje 350.000 djece ovoga časa gladuje i čeka ih izvjesna smrt? A što je rat dalje, interes za njega kraće traje. To nije ni humano, ni pravedno, ali je tako.
Ljudski mozak opterećen je vlastitim brigama, eros empatije se troši. I dalje će se pomagati Ukrajincima. Izbjeglicama će domaćini diljem svijeta nastojati olakšati život. Volonteri će skakati od nemila do nedraga. Ali opća javnost pomalo će okrenuti glavu.
Patnja i lokalni sukobi
Posve je sigurno da Putin na to i računa nadajući se da će tako dovesti stvari na zauzetim područjima u stanje vječnog kiseljenja, a s vremenom će se onda pozivati na dosjelost. Ako okupacija potraje, a mogla bi – premda od europskih glavešina čujemo da “nikad neće priznati” ni okupaciju Krima, a kamoli na to da Putin otme i Donbas – osvjedočili smo se već mnogo puta kako to ide.
Digne se larma protiv osvajača, mediji trešte od zgražanja, potpisuju se rezolucije, ljudi šalju humanitarnu pomoć. A onda se svi skupa naviknemo da je tako kako jest i proglasimo se nemoćnima. Pažnja najbrže blijedi kad su sukobi lokalni. Sjetimo se, uostalom, Bosne i Hercegovine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A patnje Tigrajaca?
U oružanom sukobu u etiopskoj pokrajini Tigraj, koji je počeo 2020., strah za goli život raselio je dva milijuna ljudi, a sada nema ni hrane. No nitko od nas zapravo više ne zna reći što se tamo događa i zašto, 99 posto ljudi u svijetu nikad nije čulo za njihov glavni grad Mek’ele, niti za patnje naroda Tigrajaca, Iroba i Kunama koji naseljavaju tu regiju od preko pet milijuna stanovnika. Otamo nema vijesti i oni nikome nisu na oku.
Što se tiče medijske vidljivosti i međunarodne političke akcije, Ukrajina je u mnogo boljem položaju nego, recimo, Tigraj jer je to druga najveća europska država, jer je nekoliko milijuna njihovih izbjeglica već smješteno po europskim gradovima i jer su s druge strane barikade Ruska Federacija i Vladimir Putin, koji za ucjenjivanje ima naftu i plin i nuklearno oružje.
Presudan pritisak medija
Vjerojatno će trebati puno duže vremena da muke ukrajinskog naroda i države prekriju magle pristajanja i slijeganja ramenima jer njihov oslobodilački rat protiv Putinove armade paralelno dira i u mnoge interese Zapada. Ali nemojmo biti djeca. Dugotrajni status quo i njih bi s vremenom prebacio na stranu općeg zaborava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vidjeli smo kako je to išlo s uvertirom nasilničkog odsjecanja ukrajinskog Krima puno godina prije ovoga što se zbiva sada. Svima je bilo žao, europsko vodstvo se solidariziralo sa službenim Kijevom, ali se pomirilo. Pa su pomalo otišli i novinari. Zato je intenzivno medijsko praćenje presudno za ishod Putinove agresije i za to hoće li Ukrajina skončati kao ruski plijen ili neće, dobro je da se toga svuda sjete izdavači i urednici uz jučerašnji dan medija.
Sankcije Europske komisije i SAD-a protiv Rusije su potrebne i korisne, ali konstantni pritisak medija ničim se ne da nadomjestiti. Odgovornost sviju nas tim je veća što su svi opozicijski mediji u Rusiji pozatvarani. Kad ne mogu oni, na nama je da dvostruko ne odustajemo. A čini se da smo već počeli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Eros empatije se potrošio. Javnost je počela okretati glavu od rata u Ukrajini
Sankcije Europske komisije i SAD-a protiv Rusije su potrebne i korisne, ali konstantni pritisak medija ničim se ne da nadomjestiti
Vidjeli smo kako je to išlo s uvertirom nasilničkog odsjecanja ukrajinskog Krima puno godina prije ovoga što se zbiva sada. Svima je bilo žao, europsko vodstvo se solidariziralo sa službenim Kijevom, ali se pomirilo. Pa su pomalo otišli i novinari. Zato je intenzivno medijsko praćenje presudno za ishod Putinove agresije i za to hoće li Ukrajina skončati kao ruski plijen ili neće
Prije otprilike dva tjedna, rat u Ukrajini počeo je dramatično silaziti s novinskih naslovnica, u mnogim izdanjima tamo ga danima više i nema. Krenulo je, dakle, uobičajeno navikavanje. I dalje nam je žao, i dalje ne odobravamo, ali, eto, više ne možemo živjeti s tim, vraćamo se zadanostima svojih života i svoje geografije. Znali smo da će se to dogoditi jer se događa uvijek po istom obrascu.
Mediji – koji su u dva mjeseca odradili veliki posao izvještavajući o ruskoj invaziji i ubijanju nezavisnih ruskih medija, prenoseći stravične snimke razaranja ukrajinskih gradova, pokazujući lica prestravljene djece u zbjegovima i tumačeći motive, uzroke i posljedice Putinovog manijakalnog divljanja u tuđoj državi – sada se na najistaknutijim pozicijama bave drugim stvarima.
Eros empatije
O ratu se još piše, ali ta je tema krenula na put prema otraga s koga uglavnom nema povratka. Ista stvar tipski se ponavljala u svakom ratnom sukobu i humanitarnoj krizi, od Afganistana i Sudana, do Etiopije i Jemena. Tko se još sjeća Somalije, gdje 350.000 djece ovoga časa gladuje i čeka ih izvjesna smrt? A što je rat dalje, interes za njega kraće traje. To nije ni humano, ni pravedno, ali je tako.
Ljudski mozak opterećen je vlastitim brigama, eros empatije se troši. I dalje će se pomagati Ukrajincima. Izbjeglicama će domaćini diljem svijeta nastojati olakšati život. Volonteri će skakati od nemila do nedraga. Ali opća javnost pomalo će okrenuti glavu.
Patnja i lokalni sukobi
Posve je sigurno da Putin na to i računa nadajući se da će tako dovesti stvari na zauzetim područjima u stanje vječnog kiseljenja, a s vremenom će se onda pozivati na dosjelost. Ako okupacija potraje, a mogla bi – premda od europskih glavešina čujemo da “nikad neće priznati” ni okupaciju Krima, a kamoli na to da Putin otme i Donbas – osvjedočili smo se već mnogo puta kako to ide.
Digne se larma protiv osvajača, mediji trešte od zgražanja, potpisuju se rezolucije, ljudi šalju humanitarnu pomoć. A onda se svi skupa naviknemo da je tako kako jest i proglasimo se nemoćnima. Pažnja najbrže blijedi kad su sukobi lokalni. Sjetimo se, uostalom, Bosne i Hercegovine.
A patnje Tigrajaca?
U oružanom sukobu u etiopskoj pokrajini Tigraj, koji je počeo 2020., strah za goli život raselio je dva milijuna ljudi, a sada nema ni hrane. No nitko od nas zapravo više ne zna reći što se tamo događa i zašto, 99 posto ljudi u svijetu nikad nije čulo za njihov glavni grad Mek’ele, niti za patnje naroda Tigrajaca, Iroba i Kunama koji naseljavaju tu regiju od preko pet milijuna stanovnika. Otamo nema vijesti i oni nikome nisu na oku.
Što se tiče medijske vidljivosti i međunarodne političke akcije, Ukrajina je u mnogo boljem položaju nego, recimo, Tigraj jer je to druga najveća europska država, jer je nekoliko milijuna njihovih izbjeglica već smješteno po europskim gradovima i jer su s druge strane barikade Ruska Federacija i Vladimir Putin, koji za ucjenjivanje ima naftu i plin i nuklearno oružje.
Presudan pritisak medija
Vjerojatno će trebati puno duže vremena da muke ukrajinskog naroda i države prekriju magle pristajanja i slijeganja ramenima jer njihov oslobodilački rat protiv Putinove armade paralelno dira i u mnoge interese Zapada. Ali nemojmo biti djeca. Dugotrajni status quo i njih bi s vremenom prebacio na stranu općeg zaborava.
Vidjeli smo kako je to išlo s uvertirom nasilničkog odsjecanja ukrajinskog Krima puno godina prije ovoga što se zbiva sada. Svima je bilo žao, europsko vodstvo se solidariziralo sa službenim Kijevom, ali se pomirilo. Pa su pomalo otišli i novinari. Zato je intenzivno medijsko praćenje presudno za ishod Putinove agresije i za to hoće li Ukrajina skončati kao ruski plijen ili neće, dobro je da se toga svuda sjete izdavači i urednici uz jučerašnji dan medija.
Sankcije Europske komisije i SAD-a protiv Rusije su potrebne i korisne, ali konstantni pritisak medija ničim se ne da nadomjestiti. Odgovornost sviju nas tim je veća što su svi opozicijski mediji u Rusiji pozatvarani. Kad ne mogu oni, na nama je da dvostruko ne odustajemo. A čini se da smo već počeli.