EU smišlja kako privoljeti talentirane i sposobne da ne iseljavaju u bogatije članice. Je li u Hrvatskoj taj plan osuđen na propast?

Slobodan izbor

U lipnju 2013., malo nakon što je postao premijer, dnevnik La Stampa objavio je Lettino otvoreno pismo u kojem se ispričao za pogrešne politike koje su dovele do takve situacije, do odlaska mladih, talentiranih, sposobnih ljudi. Obećao je, među ostalim, da će njegova vlada raditi na tome da stvori uvjete da mladi slobodno biraju žele li otići ili ostati – da ih na tu odluku, dakle, ne prisiljava ekonomska situacija.

Deset godina i pet talijanskih premijera kasnije, Letta se prihvatio drugog zahtjevnog zadatka: Europskom vijeću ovog bi proljeća trebao prezentirati izvješće s idejama za reformu jedinstvenog europskog tržišta. Izvještaj će se baviti ključnim problemima zajedničkog tržišta, poput državnih potpora (činjenica je da bogatije zemlje imaju više novca za potpore što stvara disbalans), ali i pitanja kako pomoći siromašnijim članicama da suzbiju ono što se, grubo, naziva „odljevom mozgova“.

Prilika za ostanak

O tome je Letta ovoga tjedna govorio u intervjuu za europski Politico. „Upotrijebit ću slogan koji će me pratiti kroz ovaj proces, a on glasi: dosad smo imali jedinstveno tržište kao slobodu kretanja. To je bilo u središtu svega. Ali htio bih tome dodati slobodu ostajanja“, kazao je bivši talijanski premijer, aktualizirajući obećanje koje je prije deset godina pokušao dati i mladim Talijanima, o stvaranju prilika da se – ostane.

Letta je danas na čelu Instituta Jacques Delors, think tanka koji nosi ime nedavno preminulog bivšeg predsjednika Europske komisije u vrijeme čijeg je mandata uspostavljeno jedinstveno tržište koje se smatra jednim od najvećih postignuća europske integracije.

No, jedinstveno tržište, koje počiva na četiri slobode – a sloboda kretanja, s otvorenim granicama, jedna je od njih – ima i svoju „tamnu stranu“, piše Politico u najavi intervjua, citirajući dalje Lettu: iako mobilnost pruža prilike, ona istovremeno i slabi pojedine regije koje ostaju bez ljudskog kapitala – to je ta „tamna strana mobilnosti“.

Iskustvo Hrvatske

Prije deset godina Hrvatska je ušla u EU i ubrzo iskusila „tamnu stranu“ jedne od temeljnih sloboda jedinstvenog europskog tržišta: iseljavanje, koje je postojalo i prije pristupanja Uniji, dodatno je pojednostavljeno nakon što su države članice – neke odmah, neke nakon dvije godine – za građane Hrvatske ukinule radne dozvole. Ljudi su iselili u Njemačku, Irsku, Austriju. Odlazili su u potrazi za boljim poslom i boljim plaćama.

Ugledni The Economist je prije nekoliko godina objavio infografiku u kojoj je Hrvatsku smjestio u sam vrh država po „odljevu mozgova“. Kao i druge EU članice, osobito iz istočne i srednje Europe, Hrvatska je suočena i s odlaskom ljudi u ključnim javnim sektorima, poput zdravstva.

Od ulaska u EU otišlo je više od 950 liječnika, izjavio je svojedobno predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić, ilustriravši taj podatak dramatičnom slikom – to je kao da su „dva cijela KBC-a ispražnjena od liječnika“. A to je samo jedna struka.

Problem neravnoteže

Iseljavanje proizvodi socijalnu i ekonomsku neravnotežu unutar zemlje članice, gdje siromašnije regije ostaju bez ljudi, ali i između država članica, gdje vrijedi ista logika. Iz toga proizlaze i političke posljedice.

EU je, u pokušaju vraćanja ravnoteže, osmislila kohezijske fondove kako bi europskim sredstvima financirane investicije pomagale slabije razvijenima da uhvate korak s bogatijima – da se smanje razlike u razvijenosti i poveća ekonomska i socijalna kohezija unutar Unije.

Uložene europske milijarde donijele su određeni pomak. Hrvatska se po BDP-u po stanovniku približila europskom prosjeku – sada je na 73 posto prosjeka EU, dok je u trenutku pristupanja bila na 61 posto europskog prosjeka, mada je i to jedinim dijelom posljedica manjeg broja stanovnika, dakle i iseljavanja. Bivši ministar gospodarstva Davor Filipović zagovarao je tezu da jednom kad se dođe na 80 posto „nema potrebe za migracijama“.

Tko najviše odlazi?

To se, međutim, nije potvrdilo u Italiji koja je na 97 posto EU prosjeka, ali se Talijani i dalje iseljavaju u druge članice. Procjenjuje se da više od deset milijuna Europljana radne dobi živi u nekoj drugoj zemlji članici, a od 2016. naovamo statistika potvrđuje da je među njima najviše Rumunja, zatim Poljaka, dok su Talijani na trećem mjestu. Slijede ih Portugalci; mjereno u BDP-u po stanovniku, Portugal i Poljska blizu su 80 posto EU prosjeka.

U razdoblju od 2018. do 2022. broj državljana EU-a koji žive u nekoj drugoj državi članici povećao se za 19 državljanstava. Najveći porast, pokazuje službena europska statistika, u tom je periodu zabilježen za državljane Luksemburga, Irske, Malte i Hrvatske.

Bez ograničavanja

Ograničavanje iseljavanja, dakako, nije nikakvo rješenje – moglo bi jedino stvoriti nove probleme, jer je sloboda kretanja ljudi, uz slobodu kretanja kapitala i roba te slobodu pružanja usluga, jedan od četiri temeljna stupa jedinstvenog tržišta. Pritom, vrlo visoko kotira u percepciji građana. Rezultati Eurobarometra, objavljeni u prosincu, to potvrđuju.

Slobodu kretanja ljudi, roba i usluga kao najpozitivniji rezultat europske integracije bira 25 posto Europljana, a u većini tzv. novih članica, poput baltičkih država ili Bugarske, postotak je još i veći. Kao, uostalom, i u Hrvatskoj gdje su otvorene granice najkorisnije postignuće EU-a za 30 posto ispitanika, uvjerljivo najviše od svih ponuđenih odgovora poput mira ili solidarnosti među državama članicama ili, pak, ekonomske moći Europske unije.

Kontroverzne ideje

EU je ranije imala inicijative i ideje kako, bez restrikcija, pokušati ublažiti posljedice iseljavanja iz slabije razvijenih u razvijenije članice, a neke od njih bile su krajnje problematične. Na primjer, kada se početkom 2020. razmatrala opcija da se državama s velikim iseljavanjem i padom stanovnika ponudi novčana kompenzacija i da im se, ugrubo, dodijeli 500 eura po iseljenoj osobi. O političkim reperkusijama koje bi takva mjera izazvala ne treba posebno govoriti pa je ideja, očekivano, vrlo brzo nestala s horizonta.

U razgovoru za Politico Letta nije otkrio detalje iz svog izvještaja – kako on zamišlja mjeru koja bi talentirane, sposobne, kvalitetne kadrove potaknula da ne odlaze u jaka gospodarstva poput Njemačke, već ostanu u svojim zemljama.

No, za države poput poput Hrvatske – iz kojih se ne odlazi samo zbog materijalnih uvjeta, nego šireg nezadovoljstva zbog neuređenosti države, nejednakih šansi i percepcije o raširenoj korupciji – prijedlozi bivšeg talijanskog premijera, kakvi god da bili, mogli bi se u konačnici pokazati nedovoljnima.