Bio je to velik dan za Hrvatsku – Europska komisija je odobrila Hrvatskoj 357 milijuna eura za gradnju Pelješkog mosta, koji je nedavno, spektakularnom proslavom – kao što su spektakularna bila i otvaranja skoro svake dionice tog projekta – pušten u promet. No, taj 7. lipnja 2017. godine bio je i još značajniji od 357 milijuna eura za najpoznatiji most u Hrvatskoj.
Radilo se, uostalom, o projektu od još 101,4 milijuna eura, od čega se EK obavezala financirati 85 posto (cca 650 milijuna kuna). I to o projektu koji je, s obzirom na demografske probleme, možda i važniji od mosta kojim se spojio kopneni sjever i jug Hrvatske.
Bez brzog interneta nema ni on-line škole
Radilo se o novcu za izgradnju infrastrukture za brzi internet, s kojom su se trebali spojiti manje urbani krajevi Hrvatske. Naime, telekomunikacijski operateri za takvo spajanje zabačenijih dijelova zemlje nisu imali komercijalnog interesa, zato su tu rupu trebale popuniti država i Europska unija.
Logika je jasna – bez pristupa brzom internetu znatno se smanjuju mogućnosti obrazovanja i poslovanja u krajevima izvan razvijenih sredina, a u kojima je, tad se procjenjivalo, bilo čak milijun građana. Bez dobrog pristupa mreži nema on-line škole, nema mogućnosti za obavljanje većine poslova 21. stoljeća. Ono čega ima je samo još jedan poticaj za iseljavanje iz ionako iseljavanjem najpogođenijih hrvatskih krajeva. U zemlji koja je u deset godina izgubila skoro deset posto stanovništva.
Plenković naglašavao važnost projekta – 2018.
Da bi se obećana sredstva mogla koristiti, Hrvatska je za početak trebala donijeti Nacionalni program razvoja širokopojasne infrastrukture u krajevima u kojima ne postoji dostatan interes za ulaganja . Devet mjeseci kasnije, program je usvojen na sjednici Vlade. Premijer Andrej Plenković i resorni ministar Oleg Butković nisu skrivali zadovoljstvo. ”To je izrazito važan program i za korištenje odgovarajućih financijskih sredstava koje je Hrvatska dobila iz Europske komisije, kao i za dostupnost interneta i novih generacija tehnologija u cijeloj Hrvatskoj”, sumirao je Plenković tad, u travnju 2018. godine.
Otad su prošle još pune četiri i po godine. Prošao je, valjda, najgori dio pandemije, koja je dodatno naglasila potrebu za brzom internetskom vezom. Promijenilo se nekoliko garnitura ministara, održani su europski, parlamentarni, predsjednički i lokalni izbori. Hrvatska je postala druga na svijetu u nogometu i uskoro kreće na novo Svjetsko prvenstvo. Izgrađen je i pušten u promet cijeli Pelješki most.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije zabijena ni prva lopata
Na vratima je uskoro i 2023. godina, ona u kojoj je državna mreža za brzi internet trebala biti dovršena. Iz Odašiljača i veza, tvrtke zadužene za tehničku provedbu projekta su neki dan za Večernji list kazali kako stoje po tom pitanju – otvorene su ponude za usluge upravljanja projektom. Stvari kasne, vele, i zbog niza žalbi.
Ujesen 2022. godine, dakle, više od pet godina nakon što je Hrvatskoj odobreno sufinanciranje velikog, strateškog projekta, ne samo da još nije zakopana prva lopata – nego još nije odabran ni voditelj projekta. Plan je da radovi počnu sredinom 2023., a budu dovršeni 2025. godine. Valjda.
Povezivost na dnu, cijena – na vrhu
U međuvremenu, Hrvatska je i dalje po kriteriju povezivosti pri samom dnu po indeksu gospodarske i društvene digitalizacije Europske unije, 24. od 27 zemalja članica. Zato je po cijeni fiksnog priključka na širokopojasni internet u samom vrhu, kao druga najskuplja (iza Belgije).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, situacija je gotovo identična kao i u vrijeme kad je europski novac za izgradnju ove mreže odobren. Pristup brzom internetu izvan urbanih krajeva imaju i dalje samo rijetki. Ali je zato jako skup. Država je u izgradnji mreže toliko spora da se doima nepomičnom. Ali se zato politika frekventno kune u važnost demografskih mjera, regionalni razvoj, korištenje europskih sredstava, razvoj novih tehnologija i… šta je ono bilo peto? E da, digitalizaciju.
Europa nam 2017. odobrila 650 milijuna kn za izgradnju mreže za brzi internet. Još nismo odabrali voditelja projekta
Istog dana je Hrvatskoj bio odobren novac i za Pelješki most. Koji je gotov
Hrvatska i danas, kao i prije pet godina, ima skoro najskuplji internet u EU, ali je izvan urbanih sredina veza i dalje očajno spora
Bio je to velik dan za Hrvatsku – Europska komisija je odobrila Hrvatskoj 357 milijuna eura za gradnju Pelješkog mosta, koji je nedavno, spektakularnom proslavom – kao što su spektakularna bila i otvaranja skoro svake dionice tog projekta – pušten u promet. No, taj 7. lipnja 2017. godine bio je i još značajniji od 357 milijuna eura za najpoznatiji most u Hrvatskoj.
Radilo se, uostalom, o projektu od još 101,4 milijuna eura, od čega se EK obavezala financirati 85 posto (cca 650 milijuna kuna). I to o projektu koji je, s obzirom na demografske probleme, možda i važniji od mosta kojim se spojio kopneni sjever i jug Hrvatske.
Bez brzog interneta nema ni on-line škole
Radilo se o novcu za izgradnju infrastrukture za brzi internet, s kojom su se trebali spojiti manje urbani krajevi Hrvatske. Naime, telekomunikacijski operateri za takvo spajanje zabačenijih dijelova zemlje nisu imali komercijalnog interesa, zato su tu rupu trebale popuniti država i Europska unija.
Logika je jasna – bez pristupa brzom internetu znatno se smanjuju mogućnosti obrazovanja i poslovanja u krajevima izvan razvijenih sredina, a u kojima je, tad se procjenjivalo, bilo čak milijun građana. Bez dobrog pristupa mreži nema on-line škole, nema mogućnosti za obavljanje većine poslova 21. stoljeća. Ono čega ima je samo još jedan poticaj za iseljavanje iz ionako iseljavanjem najpogođenijih hrvatskih krajeva. U zemlji koja je u deset godina izgubila skoro deset posto stanovništva.
Plenković naglašavao važnost projekta – 2018.
Da bi se obećana sredstva mogla koristiti, Hrvatska je za početak trebala donijeti Nacionalni program razvoja širokopojasne infrastrukture u krajevima u kojima ne postoji dostatan interes za ulaganja . Devet mjeseci kasnije, program je usvojen na sjednici Vlade. Premijer Andrej Plenković i resorni ministar Oleg Butković nisu skrivali zadovoljstvo. ”To je izrazito važan program i za korištenje odgovarajućih financijskih sredstava koje je Hrvatska dobila iz Europske komisije, kao i za dostupnost interneta i novih generacija tehnologija u cijeloj Hrvatskoj”, sumirao je Plenković tad, u travnju 2018. godine.
Otad su prošle još pune četiri i po godine. Prošao je, valjda, najgori dio pandemije, koja je dodatno naglasila potrebu za brzom internetskom vezom. Promijenilo se nekoliko garnitura ministara, održani su europski, parlamentarni, predsjednički i lokalni izbori. Hrvatska je postala druga na svijetu u nogometu i uskoro kreće na novo Svjetsko prvenstvo. Izgrađen je i pušten u promet cijeli Pelješki most.
Nije zabijena ni prva lopata
Na vratima je uskoro i 2023. godina, ona u kojoj je državna mreža za brzi internet trebala biti dovršena. Iz Odašiljača i veza, tvrtke zadužene za tehničku provedbu projekta su neki dan za Večernji list kazali kako stoje po tom pitanju – otvorene su ponude za usluge upravljanja projektom. Stvari kasne, vele, i zbog niza žalbi.
Ujesen 2022. godine, dakle, više od pet godina nakon što je Hrvatskoj odobreno sufinanciranje velikog, strateškog projekta, ne samo da još nije zakopana prva lopata – nego još nije odabran ni voditelj projekta. Plan je da radovi počnu sredinom 2023., a budu dovršeni 2025. godine. Valjda.
Povezivost na dnu, cijena – na vrhu
U međuvremenu, Hrvatska je i dalje po kriteriju povezivosti pri samom dnu po indeksu gospodarske i društvene digitalizacije Europske unije, 24. od 27 zemalja članica. Zato je po cijeni fiksnog priključka na širokopojasni internet u samom vrhu, kao druga najskuplja (iza Belgije).
Ukratko, situacija je gotovo identična kao i u vrijeme kad je europski novac za izgradnju ove mreže odobren. Pristup brzom internetu izvan urbanih krajeva imaju i dalje samo rijetki. Ali je zato jako skup. Država je u izgradnji mreže toliko spora da se doima nepomičnom. Ali se zato politika frekventno kune u važnost demografskih mjera, regionalni razvoj, korištenje europskih sredstava, razvoj novih tehnologija i… šta je ono bilo peto? E da, digitalizaciju.