U ponedjeljak je cijena barela sirove nafte (Brent) bila 94,55 dolara, što je za četvrtinu niža cijena nego u vrijeme početka ruske invazije na Ukrajinu krajem veljače ove godine. Ista cijena od 110 – 120 dolara za barel bila je postignuta i polovinom 2008. te gotovo u kontinuitetu od početka 2011. do lipnja 2014. godine.
U vrijeme kada je cijena sirove nafte bila osjetno viša nego danas, maloprodajna cijena naftnih derivata bila je na europskim, pa tako i hrvatskim benzinskim crpkama znatno niža. Litra Eurosupera 95 bila je u ponedjeljak na hrvatskim pumpama 1,47 eura, a Eurodizela 1,78 eura, a u ljeto 2008. godine kada je barel sirove nafte bio za trećinu skuplji nego danas maloprodajna cijena tih goriva bila je 0,80 – 0,90 eura za litru.
Kretanje tečaja u odnosu na dolar
Najvažniji razlog za taj cjenovni disparitet između cijene sirove nafte i maloprodajnih cijena derivata je kretanje tečaja eura u odnosu na američki dolar. U srpnju 2008. euro je dostigao vrijednost od 1,58 dolara, a budući da je od polovine srpnja ove godine tečaj eura i dolara, uz manje oscilacije, praktički jedan za jedan nije teško izračunati da je maloprodajna cijena benzina u dolarima približno ista onoj iz ljeta 2008. godine.
Cijena Eurodizela je u eurima gotovo dvostruko viša nego sredinom 2008. godine, a u dolarima za otprilike četvrtinu. Ako za ovaj izračun zanemarimo povećanje rafinerijskih i maloprodajnih marži te promjene u trošarinama i uvođenje naknade za biodizel mogu zaključiti da bi u slučaju tečajnoga odnosa eura i dolara iz 2008. godine maloprodajna cijena Eurosupera 95 bila 0,8 – 0,9 eura za litru.
Prema posljednjemu izvješću DZS-a cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju bile su u rujnu više za 12,6 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. U istome razdoblju Euro-zona zabilježila je porast od 10 posto, ali uz ogromne razlike među pojedinim njenim članicama. Tako je najnižu inflaciju na godišnjem nivou imala Francuska, svega 6,2 posto, a najvišu Estonija, čak 24,2 posto.
Europska unija je u situaciji bez presedana
I površan pogled na ključne komponente inflacije daje odgovor zašto se Euro-zona, a time i cijela Europska unija našla u situaciji bez presedana. Cijene energije porasle su od rujna prošle godine do rujna ove godine za 40,8 posto, cijene hrane i pića za 11,8 posto, industrijskih proizvoda za 5,6 posto i usluga za 3,8 posto. U rujnu 2021. godišnja inflacija iznosila je 3,4 posto, a porast cijene energije u odnosu na rujan 2020. bio je 17,6 posto iako je prosječna godišnja cijena sirove nafte (Brent) u 2021. godini bila veća za 68,4 posto od one u 2020.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlog za bitno manje povećanje cijena energenata u tome razdoblju u odnosu na posljednjih dvanaest mjeseci bio je i u tadašnjemu stabilnome tečaju eura (1,16-1,22 dolara za euro) pa se postavlja pitanje zbog čega je zapravo Euro-zona sama sebi pucala u noge kada je dozvolila snažno slabljenje eura u odnosu na dolar i tako dodatno ubrzala inflaciju.
Euro-zona ima svoju središnju banku, ECB, čiji je mandat čuvanje stabilnosti cijena. ECB je od 16. ožujka 2016. pa sve do 27. srpnja ove godine svoju ključnu kamatnu stopu držao na nuli, da bi je u tri koraka podigao na 2 posto. FED, američka središnja banka, započela je podizanje svoje ključne kamatne stope, nakon velike financijske krize, u prosincu 2015. godine te je ista tri godine kasnije bila 2,5 posto.
Najodgovornija je predsjednica ECB-a
Na početku pandemije, u ožujku 2020. godine, FED je ponovo drastično smanjio ključnu kamatnu stopu na 0,25 posto da bi je počevši od ožujka ove godine u pet koraka doveo do 3,25 posto. Razlike između ECB-a i FED-a u kamatnim politikama te u programu kupnje i prodaje državnih obveznica morale su u konačnici imati utjecaj i na tečaj eura i dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon što se od konca 2014. godine punih sedam godina tečaj kretao u rasponu od 1,10-do 1,20 dolara za euro ovoga ljeta njihov se paritet izjednačio. Budući da se cijena sirove nafte određuje u dolarima, da se u američkoj valuti određuje i cijena prirodnog plina koji Europa kupuje preko LNG terminala, ali i manji dio koji se uvozi plinovodima ne treba biti naročit dobar matematičar da bi se izračunao efekt slabljenja eura u odnosu na dolar na cijene energenata.
Najodgovornija osoba za sunovrat eura i galopirajuću inflaciju u Euro-zoni je predsjednica ECB-a Christine Lagarde. Prije nekoliko dana, najavljujući novo povećanje ključnih kamatnih stopa europske središnje banke, optužila je ruskog predsjednika Vladimira Putina da želi poticanjem energetske krize koja je glavni uzrok visoke inflacije izazvati kaos i “uništiti Europe koliko god može”.
Prosječnu inflaciju držati na nivou do 2 posto
Nisu uopće sporne namjere ruskoga vlastodržca, ali je problematično zakašnjelo i nedovoljno činjenje ECB-a u obrani vrijednosti europske valute, a time i dolijevanje benzina na vatru inflacije. Je li tome razlog i politički pritisak pojedinih europskih političara, u prvome redu francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona, koji je u travnju ove godine imao predsjedničke izbore te sigurno nije bio previše sretan s mogućim dizanjem kamatnih stopa javnost može samo nagađati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenica je da Francuska trenutačno ima najnižu inflaciju u Euro-zoni (6,2 posto) i da je francuski predsjednik nedavno javno kritizirao ECB zbog namjere dizanja kamatnih stopa. Pokušao sam pronaći odgovor na pitanje kako ECB može ili treba prilagoditi svoju politiku kamatnih stopa na razlike u stopama inflacije među pojedinim članicama Euro-zone.
Jedini javno dostupni rad na tu temu je iz 2014. godine (Bruegel, European think tank) koji zaključuje da je “krucijalno prosječnu godišnju inflaciju u Euro-zoni držati na nivou do 2 posto te u tom slučaju razlike u inflacijskim stopama među članicama Euro-zone neće dovesti do deflacije u pojedinim državama.
Premijera i guvernera HNB-a to ne brine
Moram još jednom ponoviti da je godišnja inflacija u Euro-zoni u rujnu iznosila 10 posto, a da je njen raspon bio od francuskih 6,2 posto do estonskih 24,2 posto te da je posve nejasno što ECB može učiniti u takvim okolnostima u kojima jedna središnja banka ima za partnere 19 premijera, a od početka naredne godine i Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što o tome misli HNB i guverner Boris Vujčić nije mi poznato, ali po slavljeničkoj atmosferi zbog uvođenja eura očito je da ni premijera ni guvernera previše ne brine kako će to ECB provesti svoj mandat čuvanja stabilnosti cijena na malenome i marginalnome hrvatskom tržištu.
To ne treba previše ni čuditi, taj mandat nije provodio ni HNB pa valjda ne treba ni ECB jer će se prema prevladavajućem mišljenju onih koji o tome govore u javnosti inflacija ispuhati sama od sebe kada na koncu građani prestanu kupovati sve osim najnužnijih potrepština. Da ne bi bilo zabune, ja sam za “još više Europe”, što znači i zajedničku fiskalnu politiku kako ne bi samo monetarna unija na dijelu zajedničkoga tržišta završila kao neuspješan eksperiment i vratila Europu u prvu polovinu prošloga stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europska unija zaigrala se s eurom. Zato sad imamo katastrofu s cijenama benzina
Euro je od početka godine izgubio šestinu svoje vrijednosti u odnosu na dolar
Euro-zona je sama sebi pucala u noge kada je dozvolila snažno slabljenje eura u odnosu na dolar i tako dodatno ubrzala inflaciju
U ponedjeljak je cijena barela sirove nafte (Brent) bila 94,55 dolara, što je za četvrtinu niža cijena nego u vrijeme početka ruske invazije na Ukrajinu krajem veljače ove godine. Ista cijena od 110 – 120 dolara za barel bila je postignuta i polovinom 2008. te gotovo u kontinuitetu od početka 2011. do lipnja 2014. godine.
U vrijeme kada je cijena sirove nafte bila osjetno viša nego danas, maloprodajna cijena naftnih derivata bila je na europskim, pa tako i hrvatskim benzinskim crpkama znatno niža. Litra Eurosupera 95 bila je u ponedjeljak na hrvatskim pumpama 1,47 eura, a Eurodizela 1,78 eura, a u ljeto 2008. godine kada je barel sirove nafte bio za trećinu skuplji nego danas maloprodajna cijena tih goriva bila je 0,80 – 0,90 eura za litru.
Kretanje tečaja u odnosu na dolar
Najvažniji razlog za taj cjenovni disparitet između cijene sirove nafte i maloprodajnih cijena derivata je kretanje tečaja eura u odnosu na američki dolar. U srpnju 2008. euro je dostigao vrijednost od 1,58 dolara, a budući da je od polovine srpnja ove godine tečaj eura i dolara, uz manje oscilacije, praktički jedan za jedan nije teško izračunati da je maloprodajna cijena benzina u dolarima približno ista onoj iz ljeta 2008. godine.
Cijena Eurodizela je u eurima gotovo dvostruko viša nego sredinom 2008. godine, a u dolarima za otprilike četvrtinu. Ako za ovaj izračun zanemarimo povećanje rafinerijskih i maloprodajnih marži te promjene u trošarinama i uvođenje naknade za biodizel mogu zaključiti da bi u slučaju tečajnoga odnosa eura i dolara iz 2008. godine maloprodajna cijena Eurosupera 95 bila 0,8 – 0,9 eura za litru.
Prema posljednjemu izvješću DZS-a cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju bile su u rujnu više za 12,6 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. U istome razdoblju Euro-zona zabilježila je porast od 10 posto, ali uz ogromne razlike među pojedinim njenim članicama. Tako je najnižu inflaciju na godišnjem nivou imala Francuska, svega 6,2 posto, a najvišu Estonija, čak 24,2 posto.
Europska unija je u situaciji bez presedana
I površan pogled na ključne komponente inflacije daje odgovor zašto se Euro-zona, a time i cijela Europska unija našla u situaciji bez presedana. Cijene energije porasle su od rujna prošle godine do rujna ove godine za 40,8 posto, cijene hrane i pića za 11,8 posto, industrijskih proizvoda za 5,6 posto i usluga za 3,8 posto. U rujnu 2021. godišnja inflacija iznosila je 3,4 posto, a porast cijene energije u odnosu na rujan 2020. bio je 17,6 posto iako je prosječna godišnja cijena sirove nafte (Brent) u 2021. godini bila veća za 68,4 posto od one u 2020.
Razlog za bitno manje povećanje cijena energenata u tome razdoblju u odnosu na posljednjih dvanaest mjeseci bio je i u tadašnjemu stabilnome tečaju eura (1,16-1,22 dolara za euro) pa se postavlja pitanje zbog čega je zapravo Euro-zona sama sebi pucala u noge kada je dozvolila snažno slabljenje eura u odnosu na dolar i tako dodatno ubrzala inflaciju.
Euro-zona ima svoju središnju banku, ECB, čiji je mandat čuvanje stabilnosti cijena. ECB je od 16. ožujka 2016. pa sve do 27. srpnja ove godine svoju ključnu kamatnu stopu držao na nuli, da bi je u tri koraka podigao na 2 posto. FED, američka središnja banka, započela je podizanje svoje ključne kamatne stope, nakon velike financijske krize, u prosincu 2015. godine te je ista tri godine kasnije bila 2,5 posto.
Najodgovornija je predsjednica ECB-a
Na početku pandemije, u ožujku 2020. godine, FED je ponovo drastično smanjio ključnu kamatnu stopu na 0,25 posto da bi je počevši od ožujka ove godine u pet koraka doveo do 3,25 posto. Razlike između ECB-a i FED-a u kamatnim politikama te u programu kupnje i prodaje državnih obveznica morale su u konačnici imati utjecaj i na tečaj eura i dolara.
Nakon što se od konca 2014. godine punih sedam godina tečaj kretao u rasponu od 1,10-do 1,20 dolara za euro ovoga ljeta njihov se paritet izjednačio. Budući da se cijena sirove nafte određuje u dolarima, da se u američkoj valuti određuje i cijena prirodnog plina koji Europa kupuje preko LNG terminala, ali i manji dio koji se uvozi plinovodima ne treba biti naročit dobar matematičar da bi se izračunao efekt slabljenja eura u odnosu na dolar na cijene energenata.
Najodgovornija osoba za sunovrat eura i galopirajuću inflaciju u Euro-zoni je predsjednica ECB-a Christine Lagarde. Prije nekoliko dana, najavljujući novo povećanje ključnih kamatnih stopa europske središnje banke, optužila je ruskog predsjednika Vladimira Putina da želi poticanjem energetske krize koja je glavni uzrok visoke inflacije izazvati kaos i “uništiti Europe koliko god može”.
Prosječnu inflaciju držati na nivou do 2 posto
Nisu uopće sporne namjere ruskoga vlastodržca, ali je problematično zakašnjelo i nedovoljno činjenje ECB-a u obrani vrijednosti europske valute, a time i dolijevanje benzina na vatru inflacije. Je li tome razlog i politički pritisak pojedinih europskih političara, u prvome redu francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona, koji je u travnju ove godine imao predsjedničke izbore te sigurno nije bio previše sretan s mogućim dizanjem kamatnih stopa javnost može samo nagađati.
Činjenica je da Francuska trenutačno ima najnižu inflaciju u Euro-zoni (6,2 posto) i da je francuski predsjednik nedavno javno kritizirao ECB zbog namjere dizanja kamatnih stopa. Pokušao sam pronaći odgovor na pitanje kako ECB može ili treba prilagoditi svoju politiku kamatnih stopa na razlike u stopama inflacije među pojedinim članicama Euro-zone.
Jedini javno dostupni rad na tu temu je iz 2014. godine (Bruegel, European think tank) koji zaključuje da je “krucijalno prosječnu godišnju inflaciju u Euro-zoni držati na nivou do 2 posto te u tom slučaju razlike u inflacijskim stopama među članicama Euro-zone neće dovesti do deflacije u pojedinim državama.
Premijera i guvernera HNB-a to ne brine
Moram još jednom ponoviti da je godišnja inflacija u Euro-zoni u rujnu iznosila 10 posto, a da je njen raspon bio od francuskih 6,2 posto do estonskih 24,2 posto te da je posve nejasno što ECB može učiniti u takvim okolnostima u kojima jedna središnja banka ima za partnere 19 premijera, a od početka naredne godine i Andreja Plenkovića.
Što o tome misli HNB i guverner Boris Vujčić nije mi poznato, ali po slavljeničkoj atmosferi zbog uvođenja eura očito je da ni premijera ni guvernera previše ne brine kako će to ECB provesti svoj mandat čuvanja stabilnosti cijena na malenome i marginalnome hrvatskom tržištu.
To ne treba previše ni čuditi, taj mandat nije provodio ni HNB pa valjda ne treba ni ECB jer će se prema prevladavajućem mišljenju onih koji o tome govore u javnosti inflacija ispuhati sama od sebe kada na koncu građani prestanu kupovati sve osim najnužnijih potrepština. Da ne bi bilo zabune, ja sam za “još više Europe”, što znači i zajedničku fiskalnu politiku kako ne bi samo monetarna unija na dijelu zajedničkoga tržišta završila kao neuspješan eksperiment i vratila Europu u prvu polovinu prošloga stoljeća.