Finalna analiza prije izbora: Crkva još od 1990. nije ovako navijala za HDZ. Zašto?
Crkva se pozicionirala kao vodeća konzervativna snaga u državi
“Vlada Kukuriku koalicije zaustavila je demokratski proces, pokušala je uspostaviti kontinuitet s komunističkim sustavom, uvela je nasilje manjine nad većinom, onemogućila je izlazak iz gospodarske krize… Kriva je i za izumiranje mladih…” piše, ukratko prepričano, u jednom listopadskom uvodniku Glasa Koncila, službenog glasila Zagrebačke nadbiskupije.
Ove optužbe Glasa Koncila nadmašuju čak i retoriku većine HDZ-ovih političara posljednjih dana uoči izbora (s iznimkom splitskog župana Ževrnje, koji je na predizbornom mitingu kazao da SDP treba “ne poraziti nego uništiti”). Te su optužbe dovoljan, prilično nepobitan dokaz o crkvenoj opredijeljenosti na ovim parlamentarnim izborima.
Važna uloga Crkve
Ovdje je važno podsjetiti da uvodnici Glasa Koncila gotovo uvijek izražavaju stavove zagrebačkog nadbiskupa.
Katolička crkva izabrala je, kao što to inače čini, podržati Hrvatsku demokratsku zajednicu, ali je ovaj put svoju političku potporu odlučila iskazati na najizravniji i najvehementniji način unatrag 25 godina.
Niti jednom, ali doista niti jednom, još od prvih hrvatskih višestranačkih izbora održanih u proljeće 1990. godine, Crkva nije tako snažno stala uz HDZ. Sama činjenica da se potpora HDZ-u izražava kroz demonizaciju SDP-a ne čini crkvenu podršku glavnoj desnoj stranci manje uočljivom. Naprotiv, takav oblik negativne crkvene kampanje protiv SDP-a (i u korist HDZ-a), cijelu stvar čini još pristranijom, ponešto brutalnijom.
U nekoliko ključnih pitanja Crkva se pozicionirala kao vodeća konzervativna snaga u državi, posebno dok je HDZ bio u procesu osvježavanja i ponovnog sastavljanja. Niz je dubokih razloga za aktivnu ulogu hrvatske Crkve u ovom izbornom procesu, primarno, neprijateljstvo prema liberalnoj lijevoj vlasti koju pritom još smatraju komunističkom
Zašto je Crkva odlučila pokušati srušiti SDP pod svaku cijenu? Ovdje se ne radi o novim artikulacijama crkvene politike, niti o bilo kakvim konkretnim, aktualnim povodima. Ovdje je riječ o politici kontinuiteta, još od prvih dana Milanovićeva dolaska na vlast, koja se (politika) s vremenom učvršćivala zahvaljujući novim povodima.
Podsjetimo, kada je Kukuriku koalicija uvjerljivo pobijedila na parlamentarnim izborima održanim prije četiri godine, Hrvatska demokratska zajednica bila je u procesu očigledne dezintegracije. Katolička crkva, opet kroz Glas Koncila, odlučila je samu sebe proglasiti jedinom stvarnom oporbenom snagom u Hrvatskoj.
Crkva je tu ulogu igrala kontinuirano konzekventno, sve do konsolidacije i jačanja HDZ-a: Crkva je odigrala čvornu ulogu u jačanju pokreta Za obitelj, i u organizaciji referenduma protiv homoseksualnih brakova, koji je, eto, u “nedemokratskoj i komunističkoj Hrvatskoj” kakvom je vidi Glas Koncila, prošao s prilično solidnom prednošću.
Budući da je HDZ ponovno postao relativno moćan, Crkva je napustila Za obitelj (čelnicima te stranke/udruge ni danas, čini se, nije jasno što se dogodilo) kako bi s pomoću Hrvatske demokratske zajednice srušila Socijaldemokratsku partiju. Današnja Crkva ne podnosi SDP iz više očiglednih razloga.
Prvo, konzervativne crkve poput naše gotovo jednaku opasnost vide u liberalizmu i u komunizmu (s obzirom na povijesni krah komunizma, brojni konzervativni svećenici još više zaziru od liberalizma). Milanovićev je SDP stranka izrazito liberalnih obilježja, u kojoj, međutim, velik dio Crkve i dalje vidi sljedbenike komunizma, koliko god to bilo apsurdno.
A liberalni sljedbenici komunizma najtoksičnija su politička pojava, koju konzervativna Crkva uopće može zamisliti, jer oni ujedinjuju liberalne vrijednosti, prema kojima je Crkva prirodno skeptična, sa strahom od političko-ideološkog pokreta koji uistinu jest ratovao protiv Crkve, i to kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini.
Križarski rat
Drugo, u današnjoj hrvatskoj Crkvi, s iznimkom tek pokojeg biskupa, poput Mate Uzinića, nema ljudi spremnih za dijalog, a kamoli za ozbiljnu političku raspravu s neistomišljenicima.
Prije dvadesetak godina neke od značajnih intonacija crkvenom stavu prema društvu i prema politici davali su ljudi poput Živka Kustića, Tomislava Šagija Bunića, Vladimira Stankovića ili Adalberta Rebića.
Rebić je čak, uoči prošlih parlamentarnih izbora, javno kazao kako Crkva nema nikakva razloga da se plaši “crvenih”.
Kustić, Šagi-Bunić, Rebić (i mnogi drugi svećenici starijih godišta) bili su intelektualci s puno političkog iskustva i s puno volje za postizanje društvenih kompromisa. Oni su umrli, a sada Crkvu u javnosti predstavljaju svećenici i laici radikalnih stavova, koji ne žele dijalog nego se zalažu za božju Hrvatsku te prizivaju imaginarnu osvetu:
Imaginarnu zato što se žele politički i društveno osvećivati onim protagonistima hrvatskog javnog života, za koje smatraju da su nasljednici ili nastavljači represivnog komunističkog sustava. Sadašnja se hrvatska Crkva ponaša kao da još živimo u komunizmu i kao da je njena glavna društvena dužnost predvoditi križarski rat protiv lijevo-liberalnih političkih opcija.
Treće, Crkva se u Hrvatskoj osjeća ugroženo. Tijekom devedesetih Hrvatska je izrastala u razmjerno snažnu, konzervativnu nacionalnu državu koja je na bazičnim ikonografskim nivoima afirmirala čitav niz vrijednosti i ciljeva što ih naša Katolička crkva smatra poželjnima: od nazočnosti svećenika na gotovo svakom javnom događaju, pa do potpisivanja Vatikanskih ugovora. Tijekom devedesetih godina Crkva je zaista imala razloga da se osjeća sigurnom.
Prije dvadesetak su godina crkveni stav formirali iskusni intelektualci s puno volje za postizanje važnih kompromisa
Onda je došao Ivica Račan, koji, na opće čuđenje, nije želio ući ni u kakav vrijednosni, ali ni interesni konflikt s Crkvom nego je, naprotiv, njegova parlamentarna većina (na zgražanje većine svojih birača) donijela zakon o zabrani rada nedjeljom.
Unatoč relativno mirnim odnosima između Kaptola i Markova trga, za koje je bio zaslužan i Račanov potpredsjednik Goran Granić (koji je na samom početku mandata Račanova vlade održao trosatni sastanak s nadbiskupom Bozanićem), neki su biskupi žestoko istupali protiv Vlade, osobito u vrijeme demonstracija na splitskoj Rivi.
Dalmatinski biskupi i drugi svećenici osuđivali su socijaldemokratsku Vladu istim riječima koje Crkva koristi i danas. Govorilo se o komunističkom karakteru Vlade te o izdaji nacionalnih interesa. Zoran Milanović, čovjek karakterno mnogo neoprezniji od Ivice Račana, i mnogo čvršći u svojim liberalnim uvjerenjima, nametnuo je ideologiju ljudskih prava kao jednu od glavnih agenda svoje Vlade.
Konzervativna crkva smatra, međutim, zapadnu ideologiju ljudskih prava promašenom, lažnom, štetnom, i suprotnom judeokršćanskom shvaćanju čovjeka i ljudskih prava.
Stoga se svaki potez Milanovićeve vlade, koji je smjerao povećanju prava homoseksulaca, ali i bilo koje manjinske grupe, kao i svaki korak koji je težio sekularizaciji društva, u većem djelu crkve tumačio kao izravni napad na hrvatsko katoličanstvo (premda, naravno, sintagma hrvatsko katoličanstvo, tumačimo li je doslovno, jest paradoksalna).
Crkva je u liberalnim potezima ove Vlade vidjela napad na tradicionalnu kršćansku definiciju obitelji, što je Crkvu učvrstilo u uvjerenju da Vladu treba početi rušiti.
Crkvenoj odluci da se ponaša kao politička stranka (dok je još HDZ bio slab i razjedinjen) svakako je pridonijela i vanjska politika predsjednika Ive Josipovića, koju je Crkva držala proregionalnom, umjesto proeuropskom.
U Crkvi je dominiralo mišljenje kako je Josipović zapravo zagovornik obnove nekakve imaginarne Jugoslavije, jer velik dio hrvatske desnice, osobito one radikalne, nikada nije pravio posebnu razliku između Josipovićeve i Milanovićeve političke opcije, navodna je Josipovićeva regionalna/projugoslavenska orijentacija automatski pripisana i Milanoviću.
Aktivno neprijateljstvo
Sada je Crkva već imala dva snažna motiva/povoda da povede križarski rat protiv Milanovićeve vlade: liberalnu unutarnju politiku i navodno proregionalnu vanjsku politiku.
Treći joj je motiv dao slučaj Perković. U Milanovićevoj obrani hrvatskih zakona, ali prije svega u obrani nacionalne sigurnosti (jer, uistinu, nitko ne izručuje šefove tajne policije, što je, uostalom, javno kazao njemački sudac koji je zahtijevao Perkovićevo izručenje); u Milanovićevim postupcima oko izručenja Josipa Perkovića Crkva je prepoznala obranu komunizma i živi dokaz da Udba i dalje postoji, te da njeno postojanje podržavaju predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Sa slučajem Perković Crkva je definitivno otpisala i osudila Zorana Milanovića. Sve što je došlo kasnije, poput pitanja ćiriličnih natpisa u Vukovaru ili braniteljskog prosvjeda u Savskoj, samo je učvršćivalo hrvatsku katoličku hijerarhiju u aktivnom neprijateljstvu prema hrvatskoj Vladi.
Dokaza za tezu o aktivnom neprijateljstvu vrlo je mnogo: dovoljno je sjetiti se niza ocjena o komunističkom značaju hrvatskih vlasti, što su izrečene u crkvenim medijima ili pak izjava i propovijedi pojedinih visoko rangiranih crkvenih predstavnika, koji su još puno prije određivanja datuma parlamentarnih izbora započeli intenzivnu kampanju protiv lijevo-liberalne koalicije.
Uz tri glavna motiva (liberalizam, navodno projugoslavenstvo i navodni komunizam) za neprijateljski odnos Crkve prema vlastima osobito su zaslužni oni biskupi i svećenici koji više ili manje otvoreno djeluju na rehabilitaciji određenih vrijednosti iz endehazijskog razdoblja.
Ovdje ne možemo preskočiti činjenicu da su dva biskupa, Valentin Pozaić i Vlado Košić, potpisali peticiju kojom se traži uvođenje ustaškog pozdrava Za dom spremni u Hrvatsku vojsku (en passant, nekoliko potpisnika te peticije spadaju među one “intelektualce, umjetnike i kulturne djelatnike” koji su ovih dana potpisali pismo potpore HDZ-u); ne može se preskočiti ni činjenica da pojedini profesori sa zagrebačke Teologije intenzivno, prebrojavajući jasenovačke žrtve, pokušavaju dekriminalizirati NDH, a nije nadomet ponoviti kako je šibenski biskup napisao pjesmu za jedan Thompsonov album.
Budući da znamo što sve sam Thompson govori i pjeva na svojim živim nastupima (gdje Za dom spremni, nažalost, nisu najgrublje izgovorene riječi), i to dovoljno govori o stvarnoj političkoj i ideološkoj orijentaciji dijela hrvatskih svećenika.
Zbog svega iznesenog treba, zapravo, zaključiti kako je crkvena hijerarhija savršeno iskrena prema Zoranu Milanoviću.
Crkva nije naivna: zna da Karamarko nije čovjek koji će oblikovati Hrvatsku baš onako kakvom je oni žele
Hrvatska se Crkva osjeća ugroženo i neugodno u društvenom ozračju kojim dominira liberalizam i u društvu vlasti koja je, makar tehnički, naslijedila bivšu komunističku partiju.
Crkva se uopće ne ponaša prijetvorno nego, naprotiv, aktivno i sustavno reagira na društvenu atmosferu i na vlast koju smatra prijetećom, i to ne samo za interese Crkve nego za interese hrvatskog društva, onakvog kakvim bi ga Katolička crkva željela vidjeti.
I dok je Crkva začuđujuće iskrena prema SDP-u (u svom neprijateljstvu prema SDP-u), lako je pretpostaviti kako nije odveć iskrena prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Unatoč tome što, napadajući Socijaldemokratsku partiju, Crkva vodi najsnažniju dosad zabilježenu kampanju u korist HDZ-a, vrlo je vjerojatno da biskupi i kanonici, župnici i fratri, profesori i angažirani laici, osjećaju stanovite, možda ne baš male rezerve prema HDZ-u.
Te će rezerve javno doći do izražaja tek ako Hrvatska demokratska zajednica pobijedi na izborima.
Crkvi je komfornije kritizirati HDZ u vrijeme dok je HDZ na vlasti, jer se cijela rasprava odvija u svećenicima bliskom kontekstu nacionalne konzervativne države. Tu se, znači, radi o debati, ili čak svađi, između naših i naših. A Crkva je u prošla četvrt stoljeća vrlo često, i katkad vrlo glasno kritizirala HDZ.
Ideološka pitanja
Dva su najeklatantnija slučaja vezana uz zagrebačke nadbiskupe. Bozanićev prethodnik, kardinal Franjo Kuharić , u veljači 1994. godine žestoko je napao predsjednika Tuđmana. Tada je Kuharić optužio Tuđmana za sukrivnju u bošnjačko-hrvatskom ratu.
Drugi se slučaj dogodio četiri godine kasnije, kada je Josip Bozanić progovorio o grijehu struktura, što je sveukupna hrvatska javnost doživjela kao tešku kritiku HDZ-ove vlasti, premda se sintagma grijeh struktura, s crkvenog motrišta, može interpretirati drukčije.
Današnja Crkva ima nekoliko jakih razloga da ne vjeruje HDZ-u. Prije svega, tu je pitanje korumpiranosti HDZ-a, koje nije nestalo s dnevnog reda (privremenim) ukidanjem presude protiv Hrvatske demokratske zajednice, u slučaju Fimi Media.
Zatim, tu je pitanje prošlosti aktualnih HDZ-ovih čelnika: Crkva, jednostavno, neće zaboraviti tko je uhitio Antu Gotovinu ni tko je vodio predsjedničku kampanju Stjepana Mesića, za crkvenu hijerarhiju jednog od najomraženijih hrvatskih političara.
Zatim, tu je riječ o puno još neotvorenih ideoloških sukoba, koji, međutim, sve nestrpljivije čekaju da eksplodiraju u našoj javnosti.
Ovo, prije svega, vrijedi za pobačaj. Za Crkvu je pobačaj potpuno nedopustiv.
Crkva dosad nije pokretala pitanje promjene zakona o pobačaju, jer nije htjela izazivati dodatne problem Franji Tuđmanu, i jer se jedan visoki crkveni dostojanstvenik, nekoliko mjeseci uoči famoznih trećesiječanjskih izbora, načelno dogovorio s Ivicom Račanom da će Kaptol Račanu ostaviti veliki manevarski prostor oko tog pitanja.
Ivo Sanader koristio je, pak, svoje uobičajene metode da ga biskupi ne bi dovodili u neugodne situacije.
No, danas je već laička katolička scena dovoljno glasna da bi iz dana u dan postavljala pitanje promjene zakona o pobačaju, što biskupi više neće moći ignorirati.
Dođe li na vlast, Tomislav Karamarko neće biti kadar formulirati zadovoljavajući odgovor na inicijativu za zabranu pobačaja.
Karamarko i HDZ, osvoje li vlast, moći će Crkvu neko vrijeme pacificirati protukomunističkom retorikom, eventualnim simboličkim lustracijskim potezima ili pronatalitetnim obećanjima.
Ali, Crkva je sve prije nego naivna: svećenici uglavnom vrlo dobro znaju kako Tomislav Karamarko nije čovjek koji će oblikovati Hrvatsku prema njihovim mjerilima, niti misle da je HDZ idealna politička stranka.
Operativno miješanje
Oni sada žestoko navijaju za HDZ, prije svega zato da bi se riješili SDP-a .
Ako se to dogodi, i kada prođe prvih pola godine ili godinu dana apsolutnog suglasja, Crkva će postati stanovita oporba i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (ili, pak, saveznica njenim krajnje desnim grupacijama, prevladaju li u Crkvi glasovi poput Košićeva ili Pozaićeva).
Ostane li, pak, Zoran Milanović na Markovu trgu, pokazat će se kako je Crkva ušla u još jedan, prilično gadan sukob, s velikim dijelom vlastita naroda. Nedavna iskustva uče nas da u takvim situacijama biskupi postaju značajno tiši.
Crkvena je hijerarhija, na čelu s nadbiskupom Josipom Bozanićem, otvoreno podržavala predsjedničku kandidaturu Milana Bandića. Budući da je Josipović pobijedio Bandića, Kaptol je privremeno odustao od otvorenog političkog angažiranja pa se uglavnom nije miješao u prošle parlamentarne izbore.
Dugoročno govoreći, za hrvatsko bi društvo bilo vrlo značajno da se Crkva, napokon, trajno prestane miješati u operativne političke procese.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. studenog 2015.