Svatko tko je temeljitije čitao Novi zavjet, zna da je u Božjim očima sudbina svakog zlostavljanog djeteta neusporedivo važnija od sudbine bilo kojeg nadbiskupa, kardinala, pape pa i same Crkve kao institucije.
Isus je bezbroj puta govorio o tome da je Bog čvrsto i uvijek na strani najslabijih. Zlostavljano dijete nemoćno je, slabo i nezaštićeno. Crkva je velika i moćna. Zašto je onda Katolička Crkva, globalna Katolička Crkva, sve do dolaska Pape Franje sustavno šutjela o seksualnom zlostavljanju djece u Crkvi, i zašto je štitila zlostavljače?
Zato što je Crkvi njena svjetovna moć bila važnija od njene moralne obveze, a svi su poglavari Katoličke Crkve, do Pape Franje, smatrali da će rasvjetljavanje strašnih i masovnih slučajeva pedofilije u Crkvi povijesno kompromitirati i dubinski oslabiti Katoličku Crkvu.
Sramotni zavjet šutnje
Svakom je iskrenom vjerniku jasno da je točno upravo suprotno: jedino ona Crkva, koja iskreno priznaje grijehe svojih svećenika i koja je beskompromisno na strani žrtve, može jačati svoj utjecaj u društvu. Ali, Crkva je prespora institucija koja se mijenja doslovno u stoljetnim ritmovima, i koja, kao takva, nije bila kadra ranije progovoriti o jednom od najgorih zločina koji su se dešavali unutar njenih zidova.
A zašto Katolička Crkva u Hrvatskoj kasni desetak godina za globalnom Katoličkom Crkvom, u suočavanju sa strašnim seksualnim zlostavljanjem djece? Zato što se hrvatska Katolička Crkva panično boji svijeta koji je okružuje.
Sve do nedavnog, uistinu povijesnog istupa riječkog nadbiskupa Uzinića, o slučaju masovnog silovanja djece u riječkoj Nadbiskupiji, u našoj je Crkvi vladao sramotni zavjet šutnje o zločinu crkvene pedofilije u kojem su, zavjetu šutnje, sudjelovali doslovno skoro svi istaknutiji svećenici, kao i mnogi laici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državna Crkva
Taj zavjet šutnje nije uvjetovan samo strahom od gubljenja utjecaja Crkve u društvu. Skandalozni zavjet šutnje određen je i specifičnim položajem Katoličke Crkve u Hrvatskoj unatrag tridesetak godina, ali i zaista neuglednom strukturom crkvene hijerarhije.
Kao što smo već više puta pisali, padom komunizma i Jugoslavije, Katolička Crkva u Hrvatskoj izgubila je svoje prirodno poslanje, koje je uzorno ispunjavala između 1945. i 1989. godine. Crkva je, naglasimo još jednom, u tih 45 godina bila jedina pouzdana braniteljica slobode govora i slobode političke savjesti u Hrvatskoj.
Za vrijeme komunizma Crkva je bila hrabra, pametna i nepotkupljiva. Međutim, u neovisnoj se Hrvatskoj Crkva nije snašla. Prvo je postala odveć nacionalistička, što je pokojni kardinal Franjo Kuharić pokušavao spriječiti, a zatim se, poslije Kuharićeve smrti, pretvorila u svojevrsnu državnu Crkvu, što je suprotno samom pojmu katoličanstva: katoličanstvo je, naravno, univerzalno i nigdje ne smije postojati državna Katolička Crkva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najmračnija neprijateljica
Pretvaranje oporbene i hrabre Crkve u uslužnu, nacionalističku, prodržavnu Crkvu izazvalo je strahovito snažne reakcije liberalne javnosti. U liberalnim je medijima Crkva, još prije više od dvadeset godina, postala jedna od najmračnijih neprijateljica slobodne i demokratske države.
Crkva se nije znala suočiti s takvom vrstom kritike, nego se još više zatvorila u sebe, i u svemu je počela prepoznavati teorije zavjere s ciljem slabljenja i uništenja same Crkve. Takvom su raspoloženju u Crkvi pridonijele i smrti velikih crkvenih javnih intelektualaca, od novinara Živka Kustića, preko “diplomata ” Vladimira Stankovića, do mistika Bonaventure Dude. Njih nije imao tko zamijeniti.
U prvim, najistaknutijim redovima Katoličke Crkve u Hrvatskoj, trenutno ne postoji niti jedan čovjek Kustićeva ili Dudina ranga, osim Antona Šuljića, bivšeg direktora IKA-e, koji se prerijetko pojavljuje u javnosti. Današnju hijerarhiju Katoličke Crkve u Hrvatskoj uglavnom čine ljudi koji iskreno vjeruju da masoni, komunisti, liberali i globalisti žele uništiti i katoličanstvo i hrvatski narod.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Omerta o jezivim zločinima
Njihov strah od svijeta kakvim ga oni vide, dodatno je pridonio omerti o jezivim seksualnim zločinima hrvatskih katoličkih svećenika nad djecom. Crkva se, naprosto, osjeća ugroženo i zatvara se u kornjačin oklop fraza o crkvenim neprijateljima, koji eto, zloupotrebljavaju navodno izdvojene slučajeve seksualnog zlostavljanja da bi uništili Crkvu.
Ne znamo dovoljno o novom zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši. Treba se nadati da je on dovoljno otvoren, moderan i savjestan, da bi krenuo mijenjati dominantnu atmosferu u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i u župama i samostanima. Treba se nadati da herojski istup nadbiskupa Uzinića, klerika kojeg dobar dio crkvene hijerarhije već godinama prezire i javno ismijava, ipak neće ostati usamljen.
Ali, prilično smo sigurni da sadašnje generacije svećenika, časnih sestara i laika koji aktivno sudjeluju u radu Crkve, nisu kadre promijeniti sadašnju, krajnje tužnu sliku o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, kao o politikantskoj, politički a katkad i financijski korumpiranoj instituciji, koja ne želi priznati i čak ni jedan od najtežih mogućih grijeha na cijelom svijetu: silovanje nemoćne djece.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se Crkva u Hrvatskoj toliko boji govoriti o svećenicima pedofilima? Zato što se boji svijeta
Do Uzinićevog istupa, u našoj je Crkvi vladao sramotni zavjet šutnje o zločinu crkvene pedofilije
Sadašnje generacije svećenika, časnih sestara i laika koji aktivno sudjeluju u radu Crkve, nisu kadre promijeniti sadašnju, krajnje tužnu sliku o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, kao o politikantskoj, politički a katkad i financijski korumpiranoj instituciji, koja ne želi priznati i čak ni jedan od najtežih mogućih grijeha: silovanje nemoćne djece
Svatko tko je temeljitije čitao Novi zavjet, zna da je u Božjim očima sudbina svakog zlostavljanog djeteta neusporedivo važnija od sudbine bilo kojeg nadbiskupa, kardinala, pape pa i same Crkve kao institucije.
Isus je bezbroj puta govorio o tome da je Bog čvrsto i uvijek na strani najslabijih. Zlostavljano dijete nemoćno je, slabo i nezaštićeno. Crkva je velika i moćna. Zašto je onda Katolička Crkva, globalna Katolička Crkva, sve do dolaska Pape Franje sustavno šutjela o seksualnom zlostavljanju djece u Crkvi, i zašto je štitila zlostavljače?
Zato što je Crkvi njena svjetovna moć bila važnija od njene moralne obveze, a svi su poglavari Katoličke Crkve, do Pape Franje, smatrali da će rasvjetljavanje strašnih i masovnih slučajeva pedofilije u Crkvi povijesno kompromitirati i dubinski oslabiti Katoličku Crkvu.
Sramotni zavjet šutnje
Svakom je iskrenom vjerniku jasno da je točno upravo suprotno: jedino ona Crkva, koja iskreno priznaje grijehe svojih svećenika i koja je beskompromisno na strani žrtve, može jačati svoj utjecaj u društvu. Ali, Crkva je prespora institucija koja se mijenja doslovno u stoljetnim ritmovima, i koja, kao takva, nije bila kadra ranije progovoriti o jednom od najgorih zločina koji su se dešavali unutar njenih zidova.
A zašto Katolička Crkva u Hrvatskoj kasni desetak godina za globalnom Katoličkom Crkvom, u suočavanju sa strašnim seksualnim zlostavljanjem djece? Zato što se hrvatska Katolička Crkva panično boji svijeta koji je okružuje.
Sve do nedavnog, uistinu povijesnog istupa riječkog nadbiskupa Uzinića, o slučaju masovnog silovanja djece u riječkoj Nadbiskupiji, u našoj je Crkvi vladao sramotni zavjet šutnje o zločinu crkvene pedofilije u kojem su, zavjetu šutnje, sudjelovali doslovno skoro svi istaknutiji svećenici, kao i mnogi laici.
Državna Crkva
Taj zavjet šutnje nije uvjetovan samo strahom od gubljenja utjecaja Crkve u društvu. Skandalozni zavjet šutnje određen je i specifičnim položajem Katoličke Crkve u Hrvatskoj unatrag tridesetak godina, ali i zaista neuglednom strukturom crkvene hijerarhije.
Kao što smo već više puta pisali, padom komunizma i Jugoslavije, Katolička Crkva u Hrvatskoj izgubila je svoje prirodno poslanje, koje je uzorno ispunjavala između 1945. i 1989. godine. Crkva je, naglasimo još jednom, u tih 45 godina bila jedina pouzdana braniteljica slobode govora i slobode političke savjesti u Hrvatskoj.
Za vrijeme komunizma Crkva je bila hrabra, pametna i nepotkupljiva. Međutim, u neovisnoj se Hrvatskoj Crkva nije snašla. Prvo je postala odveć nacionalistička, što je pokojni kardinal Franjo Kuharić pokušavao spriječiti, a zatim se, poslije Kuharićeve smrti, pretvorila u svojevrsnu državnu Crkvu, što je suprotno samom pojmu katoličanstva: katoličanstvo je, naravno, univerzalno i nigdje ne smije postojati državna Katolička Crkva.
Najmračnija neprijateljica
Pretvaranje oporbene i hrabre Crkve u uslužnu, nacionalističku, prodržavnu Crkvu izazvalo je strahovito snažne reakcije liberalne javnosti. U liberalnim je medijima Crkva, još prije više od dvadeset godina, postala jedna od najmračnijih neprijateljica slobodne i demokratske države.
Crkva se nije znala suočiti s takvom vrstom kritike, nego se još više zatvorila u sebe, i u svemu je počela prepoznavati teorije zavjere s ciljem slabljenja i uništenja same Crkve. Takvom su raspoloženju u Crkvi pridonijele i smrti velikih crkvenih javnih intelektualaca, od novinara Živka Kustića, preko “diplomata ” Vladimira Stankovića, do mistika Bonaventure Dude. Njih nije imao tko zamijeniti.
U prvim, najistaknutijim redovima Katoličke Crkve u Hrvatskoj, trenutno ne postoji niti jedan čovjek Kustićeva ili Dudina ranga, osim Antona Šuljića, bivšeg direktora IKA-e, koji se prerijetko pojavljuje u javnosti. Današnju hijerarhiju Katoličke Crkve u Hrvatskoj uglavnom čine ljudi koji iskreno vjeruju da masoni, komunisti, liberali i globalisti žele uništiti i katoličanstvo i hrvatski narod.
Omerta o jezivim zločinima
Njihov strah od svijeta kakvim ga oni vide, dodatno je pridonio omerti o jezivim seksualnim zločinima hrvatskih katoličkih svećenika nad djecom. Crkva se, naprosto, osjeća ugroženo i zatvara se u kornjačin oklop fraza o crkvenim neprijateljima, koji eto, zloupotrebljavaju navodno izdvojene slučajeve seksualnog zlostavljanja da bi uništili Crkvu.
Ne znamo dovoljno o novom zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši. Treba se nadati da je on dovoljno otvoren, moderan i savjestan, da bi krenuo mijenjati dominantnu atmosferu u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i u župama i samostanima. Treba se nadati da herojski istup nadbiskupa Uzinića, klerika kojeg dobar dio crkvene hijerarhije već godinama prezire i javno ismijava, ipak neće ostati usamljen.
Ali, prilično smo sigurni da sadašnje generacije svećenika, časnih sestara i laika koji aktivno sudjeluju u radu Crkve, nisu kadre promijeniti sadašnju, krajnje tužnu sliku o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, kao o politikantskoj, politički a katkad i financijski korumpiranoj instituciji, koja ne želi priznati i čak ni jedan od najtežih mogućih grijeha na cijelom svijetu: silovanje nemoćne djece.