Goran Vojnović: Možda je baš orbanovska jugoistočna Europa ono što Berlin i Bruxelles žele i trebaju
Milanoviću i Kolindi nije bilo od početka jasno što to Europa želi od njih
Godine 2004. Europa se uglavnom čudila koji će joj kurac, to jest penis, deset državica sumnjivog podrijetla i karaktera čija će imena i najbolji đaci zaboravljati već prvi dan nakon pismenog zadatka iz zemljopisa i čiji će političari i birokrati samo praviti gužvu u briselskim restoranima i kafićima, a svojim blebetanjem bespotrebno dužiti sastanke.
Proći će punih deset godina prije nego što će Europljani shvatiti da je širenje Europske unije na neeuropski istok bilo neophodno ne bi li tamo neka Poljska, a ne Njemačka, Orbanova Mađarska, a ne Austrija, i ona mala Slovenija, Slovačka ili što li je već, a ne Italija, graničile na rat i glad, na jad, bijedu i neimaštinu. U isto vrijeme će igrom slučaja i Hrvatska napokon shvatiti zašto je 2013. primljena u izabrano europsko društvo iako joj je tamo mjesto koliko i Hajduku u engleskoj Premijer ligi.
Od obljetnice Oluje napravili ustašku manifestaciju
Zoranu Milanoviću, Kolindi Grabar Kitarović te svim ostalim hrvatskim zvaničnicima, vidi se to sada, nije bilo od početka posve jasno što to Europa želi od njih i zašto ih je prigrlila ko rod rođeni. I njima je, doduše, zvučalo pomalo čudno da kontinent tolerancije, jednakopravnosti i demokracije od njih očekuje jednu urednu i stabilnu ustašku državu. Ali Europa je Europa, mislio je Zoran i kimnuo glavom. Što se mora, nije teško, dodala je Kolinda, pa su se bez razmišljanja prihvatili posla.
Samo za Europu i njenu svijetlu budućnost od proslave dvadesete godišnjice Oluje napravili su Hrvati čestitu ustašku manifestaciju, s Thompsonom u ulozi portparola zvanične politike i sa stotinama tisuća za dom spremnih hrvatskih grla. Pridružila se tom europskom projektu i Katolička crkva, počele su kružiti neke zanimljive peticije i sve je išlo po planu i programu dok prije neki dan nije hrvatskog premijera nazvala Angela Merkel osobno i tako zagrmila na njega da mu se činilo kako njen glas do njega dopire kroz prozor, ravno iz Berlina, a ne iz telefonske slušalice.
‘Ne ustašku, jadan ne bio, nego uskočku državu’
„Pa pobogu, Zorane, crni moj Zorane, ‘bem te gluha da te ‘bem! Ne ustašku, jadan ne bio, nego uskočku državu. Uskočku! Uskoci, Zorane, Uskoci! Oni što brane Europu od Turaka! Uskoke smo mi htjeli, a ne ustaše, budalo! Uskoci da nam budu Hrvati, zato smo vas primili u Europsku uniju. Da zadržavate sve crno i jadno što odozdo navire na nas, da ih držite kod vas dole što dulje možete, da ih što manje i što kasnije dospije do Europe. Uskočka država Hrvatska, to je bio projekt, ludo jedna, a ne neka nova endehazija.“
Šutio je Zoran, jadan, što će, nije htio još više ljutiti Angelu, vidio je on što je ona uradila Grcima i nije htio provocirati, a na vrh jezika mu bilo da joj kaže da bi Ustaška republika Hrvatska u ovim okolnostima bila puno bolje rješenje za nju i za Europu koja strahuje od najezde neeuropljana, da bi bila u tom zadržavanju izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana endehazija puno učinkovitija i da bi Jasenovac i Gradiška stara zadržali sve te jadnike koliko god bi ona poželjela. Ne bi oni vidjeli Europe, htio je reći, ali je šutio naš Zoran, jadan, što će, ne možeš ti Angeli objasniti neke stvari, ne razumije to ona tamo gore, predaleko je on i njegova ustaška, uskočka, ili koja je već Hrvatska za nju.
Što vi donosite Europi?
Hrvatska je tako u proteklih nekoliko dana bila prisiljena shvatiti sve ono što Grčka već godinama bezuspješno odbija shvatiti pa evo opet tvrdoglavo bira Ciprasa i Syrizu, ono što je Orbanu i Mađarskoj jasno da jasnije biti ne može i ono što, u trenutku dok ovo pišem, Angela pokušava objasniti Miri Ceraru, a što će on, tradicionalno pun razumijevanja za sve njemačke želje i potrebe, bez sumnje shvatiti kao veliki kompliment njemu i njegovoj državi.
Kada je 2004. godine Ervin Hladnik Milharčič najvišim političkim predstavnicima novih europskih zemalja jednom za drugim postavljao posve jednostavno pitanje, što njihove zemlje donose Europi odnosno što je njihov doprinos europskoj ideji, oni su zbunjeno blejali u njega ili ga čak izbacivali iz svojih ureda, uvjereni da se radi o podmukloj, antieuropskoj provokaciji slovenskog novinara.
Istočna Europa pretvorila se u uskočke branike Zapada
Potrebni su, eto, bili afganistanski, irački i sirijski ratovi, potrebno je bilo pobiti i prognati milijune ljudi, ne bi li se jedan manji dio tamošnjih žrtava zaputio prema obećanom Sjeveru i ne bi li na taj način istok Europe, kao prije njega jug (žrtve financijske krize, Španjolska, Italija i Grčka, tu ulogu, naime, igraju već dulje vrijeme), konačno shvatio čemu se, jadan, ni kriv ni dužan, našao u europskoj priči.
U samo nekoliko mjeseci istočna se Europa, država za državom, pretvorila u uskočke branike Zapada i već nekoliko tjedana gledamo kako državice poput Hrvatske i Slovenije čine sve što je u njihovoj moći ne bi li tim novim istočnim osvajačima Europe, koji su pješke, goli i bosi, krenuli iz Alepa u Stockholm, što više odužili i otežali put, pa da oni, ako već moraju stići do Budimpešte i Beča, ne stignu i do Berlina, već popadaju negdje oko Bratislave i potpišu tamo bezuvjetnu predaju.
Možda je Angela ipak rekla ustaška, a ne uskočka!
Godinama mi smo se čudili kako u jednoj Europi može biti mjesta za jednog Orbana i za njegovu Sjevernu Madžareju, kako se u jednoj europskoj državi može tolerirati od države sponzorirano ustaštvo, kako se može s fašistom poput Aleksandra Vučića pregovarati o ulasku u Europsku uniju i kako tu istu uniju jedna Syriza brine trostruko više nego Zlatna Zora, a sad polako shvaćamo da je baš takva, orbanovska i zlatnozorska, jugoistočna Europa ono što u Berlinu i Bruxellesu žele i trebaju.
Kao i Zoran Milanović, i tamo svi mudro šute i ne izgovaraju glasno da bi baš jedna uredna i stabilna ustaška država sa svojim rasističkim zakonima i koncentracionim logorima bila najbolji lijek za izbjegličku krizu, ne ljuti im se osjetljivu europsku javnost priznanjem kako su baš za dom spremni momci ono što Europa u ovom trenutku treba. Jebiga, kako stvari stoje, biće da su Zoran i Kolinda ipak dobro razumjeli Angelu i da je ona ipak rekla ustaška, a ne uskočka!
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. rujna 2015.