Gospodin Drljača hit je na društvenim mrežama zbog Dalić, no šteta je zanemariti njegov minuli rad
Nije fer što se baš sada napada medijskog promotora Martine Dalić, čovjek ima znatno impresivniji opus
U kolovozu 2014. godine, Večernji list objavljuje istaknuto žestok napad na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Autor piše kako je njegovo bahato ponašanje “zastrašujuće”; “umislio je da ima robovlasnička prava”; “zar nikom nije čudno da hoda okolo i vrijeđa male ljude”, pita se autor članka, Gojko Drljača. Tijekom godina Drljača je Bandića, osim za ponašanje, napadao za uništavanje Zagrebačkog holdinga, a prilikom uhićenja krajem 2014. godine ističe kako su novinari Večernjaka godinama otkrivali milijunske dubioze g. Bandića.
Nekoliko mjeseci nakon uhićenja, sada u Jutarnjem listu, Drljača više ne piše o sigurnim malverzacijama nego o “navodnom krimenu” zagrebačkog gradonačelnika. Dok je krajem 2014. opsežno hvalio veliko otkriće Večernjeg lista o spornim troškovima predsjedničke kampanje Milana Bandića i najavljivao veliku pobjedu pravde u tom slučaju, nekoliko mjeseci kasnije isti autor smatra da je ispitivanje financija predsjedničke kampanje “preveliko zadiranje u politički i osobni život”.
Krajem 2014. u Večernjem listu isti je autor o istom slučaju napisao: “organi gonjenja napokon su sustigli tragove tih medijskih indicija te se nisu baš pokazali kao brzi goniči, žustri poput dobermana ili brzi poput hrtova, prije su bili kao kratkonogi baseti, ali pokaže li se da je pravda spora, ali temeljita, bit će to još jedna velika pobjeda DORH-a” (napomena: stilske specifičnosti i neuobičajenu sintaksu prenosimo u originalnoj formi).
Polemiziranje s vlastitim tezama
Dok je tada DORH-u zamjerao što nisu bili “žustri poput dobermana”, pet mjeseci kasnije taj će slučaj uzeti kao krunski dokaz za “nedemokratsko i preširoko djelovanje DORH-a”. Dalje, piše autor, slučaj koji je hvalio kao veliko otkriće, zapravo nije pravno zanimljiv, pošto je o spornim financijama kampanje “Bandić zapravo već izvijestio Poreznu upravu i već duže vrijeme de facto nisu tajna”. Hoće li se, pokušava malo relativizirati na kraju, “na isti način češljati prihodi kampanja drugih kandidata?”
Osim polemiziranja s vlastitim tezama u slučaju Bandić, autorov uradak iz ožujka 2015. ostao je zapamćen po jednom od duhovitijih zloupotreba ljudske logike i zdravog razuma. Činjenicu da je Milan Bandić lažirao potvrdu o doniranju svojih umjetničkih djela Zakladi za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti, Drljača je pokušao prikazati kao krajnje pozitivan i human potez. Na ovaj legendarni dio autorova opusa isplati se potrošiti malo vremena.
Lažiranje donacije iz humanih pobuda
“Ako je točno što tvrdi USKOK,” uzima autor zalet uoči poentiranja, “da je krimen u tome što je antidatirao ugovor o prijenosu umjetnina, kakvi su zapravo učinci tog antidatiranja osim što je tim činom Bandić počinio humano djelo?” (napomena, ponovno: stilske specifičnosti i neuobičajenu sintaksu prenosimo u originalnoj formi).
Dakle, kaže autor, time što je Bandić lažirao donaciju koje nije bilo, i prikrivao imovinu za potrebe odgovaranja pred istražiteljima, on je zapravo iz humanih pobuda pomagao Zakladi za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti. Čovjeka kojeg je nekoliko mjeseci prije toga napadao za malverzacije, bahatost i robovlasnički odnos, autor sada naziva humanistom, zanemarujući pritom i najskromnije logičke kriterije.
(U ovom tekstu, kao u gotovo svim svojim tekstovima, autor ističe da čita brojnu svjetsku literaturu i nudi preporuke za čitanje; u ovom slučaju knjigu Divide koju snažno preporučuje svim djelatnicima pravosuđa, čije ponašanje, kaže, pokazuje da je nisu čitali).
Lagani zaokret u slučaju Bože Petrova
U siječnju 2014. godine Večernji list objavljuje euforičan hvalospjev Boži Petrovu i Mostu, naslovljen “Metkovski Most ima šansu postati velika hrvatska priča”, autora Gojka Drljače. U opsežnom divljenju Drljača tako ističe da je ekipa iz Mosta pokazala da “ima kičmu”; napokon je netko, divio se, “pokazao pravi, iskreni, pošteni put”; netko tko nije, “poput Jamba, Keruma ili Bandića i ostalih poluobrazovanih, seljačko-živopisnih i rastrošnih likova”, a posebno podcrtava njihovu sposobnost političkog i ekonomskog upravljanja.
Krajem 2015., sada u Jutarnjem listu, Drljača za Petrova piše kako je “golobradi provincijski političarčić sa snoviđenjima uzvišenog proročanskog samoposlanstva”. Članak je naslovljen nešto drugačije od prethodnog, “Vladu nam sastavlja opasna truba, političko-ekonomski analfabet Božo Petrov”, a cijenjeni autor ne razmatra razloge koji su poništili euforične ocjene političko-ekonomskih sposobnosti Bože Petrova.
(Autor, prirodno, ističe svjetske knjige koje je čitao, u ovom slučaju Kako nacije propadaju: Porijeklo moći, prosperiteta i siromaštva, autori Daren Acemoglu i James Robinson).
Neuobičajeno žestok napad na Mamića
U studenom 2010. godine Večernji list objavljuje neuobičajeno žestok napad na tadašnjeg izvršnog dopredsjednika Dinama Zdravka Mamića; “jedini cilj je punjenje blagajne i džepova Mamićeva sina”; “pod krinkom vrhunskog europskog sporta dobiva golem novac od Zagreba, njegovih institucija i tvrtki”; “zagrebački gradonačelnik usred krize Mamiću šalje masne avanse”, i tako dalje.
Autor članka Gojko Drljača godinama je napadao Mamića za život na grbači poreznih obveznika; za neprirodno partnerstvo s Gradom Zagrebom i Milanom Bandićem; za sportsko upropaštavanje Dinama; za fokus na profitu privatne agencije, a ne sportskim rezultatima; u naletu Pikettyijevskog populizma Mamića je napao i radi “povećanja razlike u primanjima” Dinamovih nogometaša i običnih radnika koji ogorčeni odlaze s utakmica.
U kolovozu prošle godine, isti autor, sada u Jutarnjem listu, o istom slučaju piše sljedeće: “Mamić nije pravomoćno osuđen za krimene vezane uz njegove sportsko-menadžerske aktivnosti, ali se njegova krivnja pretežito uzima kao nepatvorena faktografija”. Iako je godinama Mamićevu krivnju uzimao kao nepatvorenu faktografiju i upozoravao na punjenje privatnih džepova, uzimanje od Grada i tako dalje, autor ovdje zauzima ponešto drugačiju poziciju.
Nesretni pokušaji na temu obrazovanja
Osim polemiziranja s vlastitim tezama u slučaju Mamić, autorov uradak iz kolovoza 2017. ostao je zapamćen po jednom od duhovitijih zloupotreba ljudske logike i zdravog razuma. Pisanje o Mamiću i istraživanje mogućeg kriminala u Dinamu autor je sveo na problematičan odnos društva prema bivšem izvršnom dopredsjedniku Dinama. Dalje, piše, priča o lošem utjecaju Zdravka Mamića na domaći sport “izgubila je svaki smisao dok se ne pronađu krivci za zadnji napad”.
Za stvaranje negativne atmosfere, koja je dovela do napada za Mamića, proziva navijačke skupine i “kvazikomentare” – nije jasno je li u ovu zadnju skupinu uključio nekadašnjeg autora Večernjeg lista, Gojka Drljaču.
Osim u slučajevima poput Bandića, Mamića ili Mosta, autor s argumentacijom nije imao sreće ni drugim područjima poput obrazovanja. Jednom prilikom napisao je da razotkriva važnu predrasudu o hrvatskom školstvom sustavu: “Iako većina građana smatra da su učenici u našim školama preopterećeni s previše nastave, zapravo hrvatski učitelji na njih troše najmanje sati u EU” (napomena, ponovno: stilske specifičnosti i neuobičajenu sintaksu prenosimo u originalnoj formi).
Pokušajmo ovu logičku nastranost primijeniti na nekom drugom primjeru, recimo: Iako većina građana smatra da su poduzetnici preopterećeni s previše poreza, zapravo hrvatski poreznici na njih troše najmanje sati u EU. Mijenja li broj radnih sati poreznika činjenicu da su poduzetnici opterećeni s previše davanja, odnosno mijenja li broj radnih sati nastavnika činjenicu da učenike zatrpavamo nepotrebnim gradivom? Dapače, korelacija, ako je ima, vjerojatno je obrnuta od one koju autor nesretno pokušava artikulirati.
Autor je u slučaju Dalić vrlo konzistentan
No, osim povremenog zadirkivanja i negativnih komentara po društvenim mrežama radi gornjih primjera, autor se istinski etablirao tek nedavno, posljednjim dijelom svog opusa, onog o bivšoj potpredsjednici Vlade Martini Dalić. Ne sasvim opravdano, rekli bismo, budući da je u pisanju o Martini Dalić barem konzistentan, najmanje 5 ili 6 godina.
S gospođom Dalić autor je odradio znatan broj važnijih intervjua: za razgovor u Večernjem listu odabrala ga je tijekom previranja unutar Karamarkova HDZ-a o ekonomskoj politici; zatim, nakon previranja unutar HDZ-a, kada je tu stranku napustila; zatim kada je 2016. najavljivala niz reformi i ambicioznu agendu; i na kraju, kada se našla na medijskom udaru radi afere s mailovima.
U argumentaciji koja ide od toga da se gospođu Dalić napada jer je žena do ne sasvim jasnih teza temeljenim na majmunima, evoluciji i teoriji ravne Zemlje – “mi smo sedmi majmun koji iracionalno žali za hrđavijim kavezom u kojem su ga tukli žešće nego u ovom s bananom izazovom” – autor je dao sve od sebe da obrani bivšu potpredsjednicu i njeno djelovanje.
Dosadašnje iskustvo kazuje nam to pozicija vjerojatno nije van utjecaja zuba vremena, no premijer Plenković ne bi trebao iskazivati zadovoljstvo ako ga se euforično počne hvaliti za hrabar i državnički potez u ovom slučaju. (u člancima o Martini Dalić, autor preporučuje The Myth of the Rational Voter, Bryan Caplan, kao i Thinking, Fast and Slow, Daniel Kahneman).