Gotovac je umro prije 15 godina, a još nemamo relevantnih ocjena djela
Gotovac se još u vrijeme komunizma javno deklarirao kao vjernik
Dana 7. prosinca 2015. godine navršit će se petnaest godina od smrti Vlade Gotovca. To je povod za podsjećanje na jednu od najpoznatijih žrtava progona posljednjeg razdoblja jugoslavenskog komunizma, pjesnika i esejista, urednika Hrvatskog tjednika, jednog od osnivača HSLS-a, predsjednika Matice hrvatske, na velikog govornika i na jedinog predsjedničkog kandidata na kojeg je tijekom kampanje u demokratskoj Hrvatskoj izvršen atentat.
Velikom broju ljudi prva asocijacija na spomen Gotovčeva imena bit će njegov poznati govor ispred zgrade zapovjedništva Pete vojne oblasti JNA u Zagrebu 30. kolovoza 1991. godine. Gotovac je ondje – govorničkom sposobnošću kakva se rijetko viđa – strahove, zebnje i gnjev okupljenog mnoštva uobličio u poruku koja je moćnim generalima najavila da su gubitnici, a apel za pravdom, istinom i ljubavlju barem na trenutak pretvorila u osjećaj pobjede mnogo prije negoli je pobjeda stvarno izvojevana.
Političko nesnalaženje
Činjenica da se uz njegovo ime – i onda kad se govori o politici – redovito spominje da je on pjesnik, zapravo ukazuje na to da ljudi ili ne znaju što bi o Gotovcu rekli, ili izbjegavaju otvoreno izreći nepovoljan politički sud. Spominjanje njegova pjesništva, a da gotovo nitko nikad ne izrekne nijedan Gotovčev stih, izgleda kao prizivanje sveobjašnjavajućeg uzroka njegovih političkih nesnalaženja i stradanja kako u komunizmu, tako i u demokratskoj Hrvatskoj.
Opravdanje zločina
Neizrečena poruka takvog pristupa svodi se na to da Gotovac, da se držao pjesništva i da se nije pokušavao baviti politikom, ne bi stradao. Ako bi bila prihvaćena bez daljnjeg objašnjenja, ta bi poruka mogla biti shvaćena kao alibi za one koji su pjesnika zalutalog u politiku dvaput strpali u zatvor dostojan sovjetskog gulaga, ali i za one kojima je atentat na Gotovca u Puli 1997. godine bio samo potvrda za to da se on gurao tamo gdje mu nije bilo mjesto, naime, kandidirao se za dužnost predsjednika Republike u vrijeme kad je to mjesto bilo rezervirano samo za Franju Tuđmana.
Takvim olakim prihvaćanjem pjesničkog habitusa žrtve kao opravdanja zločina učinjenih protiv nje kao da se izbjegava problematiziranje karaktera režima u ime kojih su zločini počinjeni.
Greške u biografiji
Mahanje pjesništvom kao objašnjenjem Gotovčeve političke kalvarije ujedno prikriva neznanje o činjenicama važnim za njegovu biografiju. I u najambicioznije pisanim rijetkim pokušajima prikaza njegova života nailazimo na elementarne pogreške kojima opravdanje ne može biti nikakva licentia poetica.
Tako se u dvojezičnom hrvatsko-talijanskom zborniku radova sa skupa o Gotovcu održanog 2009. godine u Rimu navodi da mu je otac bio austrougarski žandar. No 1930. godine, kada je Gotovac rođen, otac mu nije mogao biti austrougarski nego jugoslavenski žandar. Na istom mjestu se govori i o djelovanju Gotovca i drugih pripadnika njegova naraštaja u časopisu Krugovi. U tom kontekstu je, između ostalog, napisano da “u to doba književna vrijednost krugovaša nije bila priznata od aktualnih kritičara, jer su se književnom elitom smatrali praksisovci (okupljeni oko časopisa Praxis)”.
Prešutno odobravanje
Praksisovci nikad nisu bili književna elita nego skupina filozofa i sociologa. Okupili su se oko filozofskog časopisa Praxis koji je počeo izlaziti 1964. godine, dakle šest godina nakon što su bili ugašeni Krugovi koji su izlazili od 1952. do 1958. godine. Činjenica da praksisovcima ne služi na čast što su prešućivali ili odobravali Gotovčevo utamničenje sedamdesetih i osamdesetih godina nikako ne može poslužiti kao opravdanje za iznošenje neistina o kulturnom životu Hrvatske pedesetih godina.
U zapisima o njegovu životu samo se uzgred, kao nevažna, spominje činjenica da je od 1955. godine pa do kraja 1971. radio kao novinar i urednik na Radioteleviziji Zagreb. Radeći taj posao Gotovac je bio znatno poznatiji širokoj javnosti nego kao pjesnik i esejist. Da bi netko mogao doći na tako utjecajan položaj u okolnostima jednostranačke diktature, bilo je potrebno da se za njega zauzme netko važan i utjecajan.
Prestižan posao
Kako je Gotovac sredinom pedesetih dospio na televiziju, pitanje je na koje kroničari njegova života tek trebaju dati odgovor. U već spomenutom zborniku o Gotovcu napisano je da ga je rad “spasio od gladi i ekonomskih problema, namećući mu svakodnevne brige”. Neopravdano projicirajući ono što je Gotovca zadesilo sedamdesetih i osamdesetih godina i na vrijeme kad on nije bio proganjan, autorica tih riječi govori kao da nije bila riječ o prestižnom i dobro plaćenom poslu i kao da ga Gotovac nije s veseljem i uspjehom obavljao.
Imena sudaca, tužitelja i zatvorskih upravitelja odgovornih za kazneni progon Vlade Gotovca i za šikaniranje kojemu je bio izložen za vrijeme služenja kazne uglavnom su poznata jer ih je spominjao sam Gotovac, a nalaze se i u knjizi dokumenata Politički procesi Vlade Gotovca.
Demijurg sudbine
No, za povjesničare naše novije povijesti još uvijek je otvorena zadaća utvrđivanja stvarnih političkih naredbodavaca Gotovčeva progona.
Nema dvojbe da je Josip Broz Tito bio veliki demijurg Gotovčeve sudbine. Unatoč brojnim apelima iz inozemstva i učestalim pokušajima Predraga Matvejevića da ishodi Gotovčevo puštanje na slobodu, Tito ga nije oslobodio. Očito, mislio je da Gotovac ne spada u istu kategoriju s Franjom Tuđmanom čijim istražiteljima je Tito poručio da mu ne pakuju. No, Gotovac je u zatvoru bio i poslije Titove smrti kamo su ga strpali neki drugi ljudi.
Povjesničari bi trebali utvrditi istinitost glasina da je Gotovčev najneumorniji progonitelj bio Josip Vrhovec kojega je Gotovac navodno javno ismijao na nekom skupu u vrijeme Hrvatskog proljeća. Prema tim glasinama upravo je Vrhovec inzistirao na njegovu progonu, a izravnim političkim pritiskom onemogućavao je svaku inicijativu za Gotovčevim oslobađanjem iz zatvora.
Neuspješan političar
Devedesetih godina Gotovac je političar. Već 1992. godine razmišljao je o mogućoj predsjedničkoj kandidaturi, ali se kandidirao tek 1997. godine. U studenome 1997., nakon poraza na izborima za predsjednika Republike, Gotovac je na izvanrednom saboru HSLS-a smijenjen s položaja predsjednika stranke na koji je bio izabran u veljači 1996.
Zanimljivo bi bilo istražiti kako se dogodilo da članice i članovi stranke kojoj je on bio jedan od osnivača Gotovcu okrenu leđa i opredijele se za Dražena Budišu, drugog karizmatičnog lidera koji ipak nije bio član Inicijativnog odbora za osnivanje HSLS-a u siječnju 1989. godine. Očito je da je i stranačko članstvo Gotovca ocijenilo kao neuspješnog političara.
Možda najzanimljiviju zadaću za povjesničare predstavlja odnos Katoličke crkve prema Gotovcu. U cijelom svom opusu Gotovac aktualizira temu vječnosti i apsoluta tako da se ta dva pojma tumače kao sinonimi za pojam Bog. Gotovac se još u vrijeme komunizma javno deklarirao kao vjernik.
Premalo se zna
No to mu ni na koji način nije pribavilo simpatije Katoličke crkve.
U jednom razgovoru objavljenom 1999. godine Gotovac, tada predsjednik LS-a, kaže: “Primjerice, župnik u Zadvarju u Dalmaciji, u propovijedi me nazvao sotonom. U Prološcu na Veliku Gospu svećenik je u propovijedi nas liberale nazvao sotonama, dodavši da samo luđaci mogu glasovati za našu stranku.” Logično je pretpostaviti da su upravo takve propovijedi pomiješane s HDZ-ovim agitpropom i odgovarajućom količinom alkohola nadahnule Gotovčeva atentatora 1997. godine. Zanimljivo je da su i komunistička i crkvena vlast upravo u Gotovcu prepoznale svaka svog Savonarolu.
Premda je Gotovac svima poznat, o njemu se kao o važnoj ličnosti hrvatske kulture i politike druge polovice 20. stoljeća ipak premalo zna. Ni petnaest godina nakon smrti još nema relevantne biografije i cjelovite ocjene njegova javnog djelovanja. Svrha je ovoga članka potaknuti da se to stanje promijeni.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. prosinca 2015.