Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gura se teza da su pohlepni privatnici krivi što ljudi idu u Irsku. Evo zašto je to duboko nastrano

Porezi na plaće ekstremni su, radi čega privatnici nemaju puno prostora za povećanja

ZADNJA IZMJENA: lis. 22, 2018

Posljednjih dana dnevnim novinama dominira teza, da su za masovno iseljavanje ljudi odgovorne privatne kompanije koje radnicima daju mizerne plaće. Da su plaće veće, a poduzetnici manje pohlepni, pišu Večernji i Jutarnji, sve bi bilo OK. “Šteta da u selu nije ostalo nikog, tko bi vidio da poslodavci odjednom imaju za povišice”, sprdaju se u vikend izdanjima. Postoje najmanje tri ili četiri ozbiljna problema s ovom banalizacijom iseljavanja i rada u Hrvatskoj.

Prvo i najvažnije, problem plaća uistinu jest problem pohlepe, ali ne poduzetničke. Hrvatske plaće brutalno se oporezuju. Ako dogovorite prosječnu zagrebačku plaću, oko 7300 kuna u neto iznosu, vašu tvrtku to će koštati gotovo 13 tisuća kuna – 75 posto više od onog što ste dogovorili. Kroz poreze, prireze, doprinose i naknade, država će poslodavcima uzeti nešto manje od kune za svaku kunu koju vi dobijete.

Ako radi dobrih rezultata i uvećanog zalaganja zaradite bonus, recimo 1500 kuna bonusa, vaša plaća i stimulacija poslodavca će stajati gotovo 18 tisuća kuna – odnosno, 81 posto više od onog što ćete vi dobiti. A ako nakon nekoliko godina napredujete i dođete do zbilja dobre plaće, recimo 13 tisuća kuna neto, vašeg poslodavca to će koštati još 90 posto, 24 i pol tisuće kuna.

Grozni sudovi i još gora javna uprava

Na to još idu nameti koji nisu direktno vezani za vašu plaću, ali utječu na opstanak svake tvrtke – turističke zajednice, slivne vode, spomenička renta, Hrvatske šume i tako dalje. Prije bilo kakvog razgovora o navodnoj škrtosti i pohlepi hrvatskih kompanija, obrtnika i poduzetnika, valjalo bi razgovarati o pohlepi i neutaživosti države. Jedina moguća mjera koja bi rezultirala širokim povećanjem plaća jest smanjenje poreznog udara.

Drugo, ekstremni porezi nisu jedini problem. Na nedavnim top listama, hrvatska javna uprava po učinkovitosti je jednaka bankrotiranoj Venezueli, a hrvatski sudovi prošli su tek neznatno manje grozno. Sve to poskupljuje poslovanje, tjera investitore i povećava rizike. Dodatno, česte promjene zakona i propisa, poput ljetnog pokušaja Vladinog nasrtaja na male poduzetnike, povećavaju nesigurnost i troškove, posebno za manje subjekte kojima takve promjene predstavljaju egzistencijalne probleme.

Treće, na sasvim načelnoj i zdravorazumskoj razini, uvrnuto je od slobodnih kompanija tražiti da na medijski ili politički diktat mijenjaju vlastito poslovanje. Nekadašnji SDP-ov frontmen za ekonomiju Branko Grčić isticao se takvim nasiljem nad logikom: “Mi smo sve napravili”, govorio je Grčić usred recesije o potezima tadašnje vlasti, “a sada je red na privatnicima na naprave svoje”.

Privatnici kao zlobni feudalni urotnici

Na stranu što njegova Vlada za poduzetništvo i izlazak iz krize nije napravila gotovo ništa – ideja da će privatne kompanije odjednom povećati plaće ili zapošljavati određenu vrstu radnika ili riješiti problem iseljavanja, naprosto je nastrana. Suočene s poreznim stopama od 90 posto, sporim sudovima i nesigurnim propisima, pravo je čudo što mogu bilo koga zaposliti.

Zamišljati privatnike kao skupinu feudalnih urotnika – slobodnih zidara ili članova Trilaterale – koji dogovorno oštećuju i tjeraju vlastite zaposlenike, a zatim se, suočeni s naredbom političara, ipak upristoje, u ozbiljnom je sukobu sa zdravom pameti. S iznimkom istinskih prevaranta, koje uistinu treba najoštrije kažnjavati i procesuirati, ljudi koji odluče pokretati i razvijati posao u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje, ne rade to s idejom eksploatacije, već da stvore novu vrijednost, ponude dobru uslugu ili proizvod, i nešto zarade.

Radnici iz Hrvatske odlaze radi brutalnih poreza, duboke korupcije, sporih sudova, gušenja osobnih sloboda i opće erozije pozitivnih vrijednosti; bilo bi, naravno, puno jednostavnije da možemo tvrtkama narediti da plaćaju više i posluju s gubitkom, no u tom slučaju vjerojatno ne bismo živjeli u sustavu, u kojem bi ljudima uopće bilo dozvoljeno iseljavati se.