Ima ih 17,7 posto. Po posljednjem istraživanju javnog mnijenja u prošloj godini (Crobarometar), toliko visok postotak ljudi planira izaći na izbore, ali još ne zna kome će dati glas.
Bilo ih je 17,7 posto. Toliko visok postotak ljudi dao je svoj glas Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci, drugoj političkoj snazi u Hrvatskoj na parlamentarnim izborima 1992. godine.
HSLS postoji i danas. Spomenuta anketa iz prosinca ih procjenjuje na 0,2 posto, a u Saboru su isključivo zahvaljujući nastupu na listi HDZ-a. Sve ono što se događalo u međuvremenu, zapravo, kronika je tragedija cijelog jednog političkog spektra, a zatim i pokreta koji se, pod lozinkom “treći put”, u već premnogo epizoda pokušao prodati građanima.
Liberali gori od pravaša
Prvo centar, pozicija koju je 1992. tako moćno zapasao HSLS Dražena Budiše, uz nešto manje jasnu i snažnu (6,7 posto) prateću ulogu Hrvatske narodne stranke, koja je i onda, a pogotovo u kasnijim godinama, bile vezana uz liberalne ideje o uređenju društva.
U Hrvatskoj postoji mantra o tome kako ima “milijun” pravaških stranaka, koje se ne mogu ujediniti zbog svojih lidera i stoga su karikaturalno nemoćne. Ta teza nije netočna, ali blijedi pred onim što se događalo i događa strankama političkog centra.
‘Nešto drugačije’
U posljednjih četvrt stoljeća one su se raspadale i rađale u ogromnom broju iteracija, iz HSLS-a se prvo izdvojila Liberalna stranka, pa Libra, iz HNS-a Glas i Reformisti; s vremenom je nastao Fokus, nedavno i Centar, a o brzogorećim pokušajima na temeljima liberalizma bi se dalo napisati zaseban feljton. Primjerice, samo je Dalija Orešković u svom niti dvogodišnjem putu prema prvim parlamentarnim izborima prošla kroz dvije takve stranke, Start i Stranka s imenom i prezimenom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Magnetska privlačnost političkog centra za svaki wannabe politički start-up nije neobična. Većina hrvatskih birača će se opisati kao udaljeni od političkih ekstrema na lijevom i desnom spektru, a razočaranja u HDZ-ove i povremene SDP-ove koalicijske vlasti ukazuju da postoji političko tržište za “nečim drugačijem”.
Meteorski put ‘trećih puteva’
Tu, osim centra, ali i uz centar, dolazi narativ o “trećem putu”. Onom koji targetira baš birače razočarane HDZ-om i SDP-om i koji najavljuje novu, često nadideološku revoluciju. Jer, kao, “ljude ne zanima ideologija, nego kako bolje živjeti”. Što je jasno, pitanje na koje odgovor daje upravo ideologija (kome dati i kako prikupiti državni novac, primjerice, nulto je ideološko pitanje), ali ta činjenica se ne da upakirati u prikladnu PR biračku ješku.
“Treći putevi”, stoga, često zasvijetle meteorski, ali još češće završavaju u jarcima povijesne zbiljnosti i rubrikama “ostali” u anketama, što zbog vlastite neuvjerljivosti, što, jednostavno, zbog razbuktale konkurencije upravo na tom dijelu političke ponude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puljkova priča
Nešto slično upravo se zbiva danas, u predigri za sljedeće parlamentarne izbore. Po terenu se pokušavaju složiti najmanje tri “trećeputaške” i uglavnom centrističke kombinacije, koje se nadaju nakon izbora imati značajan, ako ne i ključni glas u domaćoj politici.
Jedna priča je ona koju pokušava izgurati Centar, stranka splitskog gradonačelnika Ivice Puljka. Oni svoj prvo uspjeh (2021.), pa golemi uspjeh (2022.) u najvećem gradu Dalmacije pokušavaju preslikati na cijelu državu i okupiti uglavnom nezavisne i u svojim profesijama uspješne građane koji će promijeniti način na koji funkcionira politika u Hrvatskoj.
Vanđelić i Jelić
Drugu gura Damir Vanđelić, poznati hrvatski menadžer i bivši šef Fonda za obnovu Zagreba. Svoj politički kapital koji temelji na uspješnoj karijeri i odbijenici Andreju Plenkoviću na ponudu da bude HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, pokušava preslikati na cijelu državu i okupiti uglavnom nezavisne i u svojim profesijama uspješne građane koji će promijeniti način na koji funkcionira politika u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treću ekipu, pak, slaže šibensko-kninski župan Marko Jelić, koji je prvo detronizirao HDZ u dotadašnjoj tvrđavi te stranke, Kninu (2017.), a zatim i u dotad jednako snažnoj utvrdi, Šibensko-kninskoj županiji (2021. godine). On oko sebe pokušava okupiti uglavnom nezavisne čelnike jedinica lokalne samouprave, te njihov i svoj politički uspjeh preslikati na cijelu državu, i okupiti uglavnom nezavisne i u svojim profesijama uspješne građane koji će promijeniti način na koji funkcionira politika u Hrvatskoj.
Produžna iz matematike
Stvar je jasna i onima koji su se ljeti znojili na produžnoj nastavi iz matematike. Za sve njih (a vjerojatno će biti i još sličnih pokreta!) nema i neće biti dovoljno kriški hrvatske političke torte. Najviše što bi neka od ovih inicijativa mogla izvući je da im se dogodi što i Mostu 2015. godine (oni su se u međuvremenu pozicionirali negdje između desnog centra i konzervativne desnice, pa više nisu dio ove priče).
Da jednu od njih birači u zadnji tren prepoznaju kao najistaknutije nositelje “nečeg novog” u politici i iza te inicijative se krenu masovnije grupirati u posljednjih mjesec-dva izborne kampanje. Jedan od ovih “trećih puteva” tako bi ipak uspio politički preživjeti, možda i dobiti značajnu ulogu na političkoj sceni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zid čeka
No, kako je jasno i onima koji su se ljeti znojili na produžnoj nastavi iz matematike, solidno je velika i vjerojatnost da sve ove inicijative dožive potpunu havariju. Da ostanu s pogrešnog ruba (nacionalne) političke relevantnosti.
A onda će i njihove priče o promjeni načina na koji funkcionira politika u Hrvatskoj ostati tek još jedna fusnotica u opsežnom poglavlju političkih projekata koji su se frontalno sudarili sa zidom. Zidu kojem se, jasno, nije dogodilo ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gužva na centru: Puljak, Vanđelić, nezavisni - zasebno grade svoje političke platforme pred izbore. Imaju li ikakve šanse?
Problemčić s ovoliko sličnih inicijativa je jasan i onima koji su se znojili na produžnoj nastavi iz matematike
Magnetska privlačnost političkog centra za svaki wannabe politički start-up nije neobična. Većina hrvatskih birača će se opisati kao udaljeni od političkih ekstrema na lijevom i desnom spektru, a razočaranja u HDZ-ove i povremene SDP-ove koalicijske vlasti ukazuju da postoji političko tržište za "nečim drugačijem"
Ima ih 17,7 posto. Po posljednjem istraživanju javnog mnijenja u prošloj godini (Crobarometar), toliko visok postotak ljudi planira izaći na izbore, ali još ne zna kome će dati glas.
Bilo ih je 17,7 posto. Toliko visok postotak ljudi dao je svoj glas Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci, drugoj političkoj snazi u Hrvatskoj na parlamentarnim izborima 1992. godine.
HSLS postoji i danas. Spomenuta anketa iz prosinca ih procjenjuje na 0,2 posto, a u Saboru su isključivo zahvaljujući nastupu na listi HDZ-a. Sve ono što se događalo u međuvremenu, zapravo, kronika je tragedija cijelog jednog političkog spektra, a zatim i pokreta koji se, pod lozinkom “treći put”, u već premnogo epizoda pokušao prodati građanima.
Liberali gori od pravaša
Prvo centar, pozicija koju je 1992. tako moćno zapasao HSLS Dražena Budiše, uz nešto manje jasnu i snažnu (6,7 posto) prateću ulogu Hrvatske narodne stranke, koja je i onda, a pogotovo u kasnijim godinama, bile vezana uz liberalne ideje o uređenju društva.
U Hrvatskoj postoji mantra o tome kako ima “milijun” pravaških stranaka, koje se ne mogu ujediniti zbog svojih lidera i stoga su karikaturalno nemoćne. Ta teza nije netočna, ali blijedi pred onim što se događalo i događa strankama političkog centra.
‘Nešto drugačije’
U posljednjih četvrt stoljeća one su se raspadale i rađale u ogromnom broju iteracija, iz HSLS-a se prvo izdvojila Liberalna stranka, pa Libra, iz HNS-a Glas i Reformisti; s vremenom je nastao Fokus, nedavno i Centar, a o brzogorećim pokušajima na temeljima liberalizma bi se dalo napisati zaseban feljton. Primjerice, samo je Dalija Orešković u svom niti dvogodišnjem putu prema prvim parlamentarnim izborima prošla kroz dvije takve stranke, Start i Stranka s imenom i prezimenom.
Magnetska privlačnost političkog centra za svaki wannabe politički start-up nije neobična. Većina hrvatskih birača će se opisati kao udaljeni od političkih ekstrema na lijevom i desnom spektru, a razočaranja u HDZ-ove i povremene SDP-ove koalicijske vlasti ukazuju da postoji političko tržište za “nečim drugačijem”.
Meteorski put ‘trećih puteva’
Tu, osim centra, ali i uz centar, dolazi narativ o “trećem putu”. Onom koji targetira baš birače razočarane HDZ-om i SDP-om i koji najavljuje novu, često nadideološku revoluciju. Jer, kao, “ljude ne zanima ideologija, nego kako bolje živjeti”. Što je jasno, pitanje na koje odgovor daje upravo ideologija (kome dati i kako prikupiti državni novac, primjerice, nulto je ideološko pitanje), ali ta činjenica se ne da upakirati u prikladnu PR biračku ješku.
“Treći putevi”, stoga, često zasvijetle meteorski, ali još češće završavaju u jarcima povijesne zbiljnosti i rubrikama “ostali” u anketama, što zbog vlastite neuvjerljivosti, što, jednostavno, zbog razbuktale konkurencije upravo na tom dijelu političke ponude.
Puljkova priča
Nešto slično upravo se zbiva danas, u predigri za sljedeće parlamentarne izbore. Po terenu se pokušavaju složiti najmanje tri “trećeputaške” i uglavnom centrističke kombinacije, koje se nadaju nakon izbora imati značajan, ako ne i ključni glas u domaćoj politici.
Jedna priča je ona koju pokušava izgurati Centar, stranka splitskog gradonačelnika Ivice Puljka. Oni svoj prvo uspjeh (2021.), pa golemi uspjeh (2022.) u najvećem gradu Dalmacije pokušavaju preslikati na cijelu državu i okupiti uglavnom nezavisne i u svojim profesijama uspješne građane koji će promijeniti način na koji funkcionira politika u Hrvatskoj.
Vanđelić i Jelić
Drugu gura Damir Vanđelić, poznati hrvatski menadžer i bivši šef Fonda za obnovu Zagreba. Svoj politički kapital koji temelji na uspješnoj karijeri i odbijenici Andreju Plenkoviću na ponudu da bude HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, pokušava preslikati na cijelu državu i okupiti uglavnom nezavisne i u svojim profesijama uspješne građane koji će promijeniti način na koji funkcionira politika u Hrvatskoj.
Treću ekipu, pak, slaže šibensko-kninski župan Marko Jelić, koji je prvo detronizirao HDZ u dotadašnjoj tvrđavi te stranke, Kninu (2017.), a zatim i u dotad jednako snažnoj utvrdi, Šibensko-kninskoj županiji (2021. godine). On oko sebe pokušava okupiti uglavnom nezavisne čelnike jedinica lokalne samouprave, te njihov i svoj politički uspjeh preslikati na cijelu državu, i okupiti uglavnom nezavisne i u svojim profesijama uspješne građane koji će promijeniti način na koji funkcionira politika u Hrvatskoj.
Produžna iz matematike
Stvar je jasna i onima koji su se ljeti znojili na produžnoj nastavi iz matematike. Za sve njih (a vjerojatno će biti i još sličnih pokreta!) nema i neće biti dovoljno kriški hrvatske političke torte. Najviše što bi neka od ovih inicijativa mogla izvući je da im se dogodi što i Mostu 2015. godine (oni su se u međuvremenu pozicionirali negdje između desnog centra i konzervativne desnice, pa više nisu dio ove priče).
Da jednu od njih birači u zadnji tren prepoznaju kao najistaknutije nositelje “nečeg novog” u politici i iza te inicijative se krenu masovnije grupirati u posljednjih mjesec-dva izborne kampanje. Jedan od ovih “trećih puteva” tako bi ipak uspio politički preživjeti, možda i dobiti značajnu ulogu na političkoj sceni.
Zid čeka
No, kako je jasno i onima koji su se ljeti znojili na produžnoj nastavi iz matematike, solidno je velika i vjerojatnost da sve ove inicijative dožive potpunu havariju. Da ostanu s pogrešnog ruba (nacionalne) političke relevantnosti.
A onda će i njihove priče o promjeni načina na koji funkcionira politika u Hrvatskoj ostati tek još jedna fusnotica u opsežnom poglavlju političkih projekata koji su se frontalno sudarili sa zidom. Zidu kojem se, jasno, nije dogodilo ništa.