Hoće li ukrajinska kriza, koju se uspoređuje s kubanskom iz 1962., završiti ratom ili dogovorom?
Ovo bi mogao biti ključni tjedan za rješavanje ukrajinske krize
Napetosti oko Ukrajine ušle su u novi, potencijalno odlučujući tjedan. Kriza, koja je počela gomilanjem ruskih snaga uz granicu s Ukrajinom – sada je ih, prema američkim izvorima, stacionirano oko 130 tisuća – pretvorila se u nadmetanje u hladnoratovskom stilu. Na jednoj strani SAD koje tvrde da je ruski napad na Ukrajinu moguć u vrlo kratkom vremenu. S druge strane Rusija koja oštro negira takve planove i optužuje Washington za propagandnu kampanju.
„Ovo je naša kubanska kriza“, izjavio je nedavno jedan britanski zastupnik, podsjećajući na najopasniju epizodu u međunarodnim odnosima iz ranih desetljeća Hladnog rata kada je svijet bio na rubu sukoba SAD-a i Sovjetskog Saveza. Aktualna zbivanja u i oko Ukrajine smatraju se jednom od najozbiljnijih sigurnosnih kriza na tlu Europe od završetka Hladnog rata.
Hoće li doista biti rata?
Strah od ruskog napada i mogućeg oružanog sukoba pojačan je posljednjih dana, nakon što su ugledni svjetski mediji, pozivajući se na obavještajne izvore, objavili da su američki dužnosnici upozorili saveznike na „vrlo izrazitu mogućnost“ ruske invazije u narednih nekoliko dana. Posebno se pritom spominjala ova srijeda, 16. veljače, kao potencijalni datum početka kopnene invazije, ali i naglašavalo da Putin nije donio nikakvu konačnu odluku.
Javno, međutim, visoki američki dužnosnici su odbili potvrditi taj podatak, ali su i dalje uvjereni da postoji realna opasnost od ruskog napada. „Ne možemo savršeno predvidjeti koji dan, ali sad već neko vrijeme govorimo da bi velika vojna akcija Rusije u Ukrajini mogla početi bilo koji dan – što uključuje i ovaj tjedan, prije kraja Olimpijskih igara“, kazao je za CNN savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan.
Nesvakidašnja „najava“ napada
Informacije s obavještajnog brifinga, na koji su se pozvali mediji poput Politica i Der Spiegela, bile su prilično detaljne, s opisanim pravcima mogućeg napada, zadaćama pojedinih postrojbi, upozorenjem na kibernetičke napade i slično. Nije uobičajeno da takve detaljne informacije izlaze u javnost, pa se logično nametnulo pitanje koja je svrha nesvakidašnjih „preventivnih“ najava iz obavještajne zajednice.
Prema nekim tumačenjima, moguće je da na ovaj način američki dužnosnici nastoje osujetiti eventualne planove Moskve (treba pritom ponoviti da Rusija niječe da takvi planovi postoje, a ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u subotu je poručio da se radi o “propagandnoj kampanji” kojoj je cilj provocirati). Savjetnik Bijele kuće Sullivan tvrdi da SAD puštaju obavještajne podatke „kako bi spriječili rat“ i uskratili Rusiji element iznenađenja.
Što Rusija može izgubiti?
Osim evidentnih posljedica koje bi eventualni sukob imao za Ukrajinu i sigurnosnu situaciju u regiji, u procjenjivanju sljedećih koraka u obzir treba uzeti i ekonomsku računicu – ako bi Rusija eskalirala situaciju, koliko bi cijenu za to platila. SAD i Europska unija najavljuju brz i odlučan odgovor, koji bi, po svemu sudeći, stigao u obliku dosad najtežih sankcija.
Ruska strana umanjuje važnost sankcija, iako bi ih eventualni sukob praćen sankcijama izgledno ekonomski i financijski pogodio. U kojoj mjeri, ovisilo bi o vrsti sankcija i mogućnosti da Rusija nadoknadi izgubljeno na drugim tržištima. Jedna od opcija koju se spominje je blokiranje plinovoda Sjeverni tok 2, kojim bi se dopremao ruski plin u Njemačku, i koji je za Moskvu važan i u strateškom pogledu zbog dodatnog oslanjanja na ruske energetske rezerve.
No, upravo se na tom projektu pokazuje koliko je za EU osjetljivo pitanje odnosa s Rusijom, čak i u ovako napetom trenutku. Tijekom nedavnog boravka u Washingtonu, na opetovana pitanja novinara o tom projektu u kontekstu mogućih sankcija Rusiji, njemački kancelar Olaf Scholz izbjegavao je izrijekom spomenuti Sjeverni tok 2.
Što će biti s cijenama?
Strah od eskalacije već je utjecao na cijene energenata i to u trenutku kada se europske vlade suočavaju s energetskom krizom i pokušavaju ublažiti financijski udar na građane i gospodarstvo. Cijene prirodnog plina i struje skočile su deset posto, izvještava Bloomberg, podsjećajući da je Rusija glavni izvor prirodnog plina za Europu, a oko trećine izvoza ide preko ukrajinskih plinovoda.
U razgovoru za Telegram, pak, zastupnik Tonino Picula, koji je nedavno boravio u Ukrajini, procijenio je malo vjerojatnim da bi Rusija, kao protumjeru, prekinula isporuku plina europskim državama. „Nitko od nas nema doma rusku peglu ili rusku perilicu, ne vozimo ruski auto, niti ljetujemo u Rusiji. Rusija svoj državni proračun puni prvenstveno izvozom fosilnih goriva”, slikovito je objasnio. No, uz energente, sve se više piše i o cijenama hrane u svijetu jer se mnoge regije oslanjaju na uvoz žitarica iz Ukrajine.
Ukrajina već osjeća posljedice
Višetjedni fokus svjetske javnosti na rastuće tenzije oko Ukrajine, rezultirao je, sasvim očekivano, konkretnim posljedicama za tu zemlju. Iako se, kako nam je ispričao Picula, život odvija relativno normalno, investitori su u nekoliko mjeseci iz Ukrajine „povukli oko 12 milijardi dolara“. Aviokompanije su, pak, posljednjih dana, uslijed upozorenja iz američkih izvora, počele izbjegavati ukrajinski zračni prostor.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i ovog je vikenda pokušao umiriti javnost, i domaću i svjetsku, te apelirao da se ne širi panika. Panika je „najbolji prijatelj naših neprijatelja“, kazao je, dodavši da informacije o potencijalnom napadu izazivaju paniku i ne pomažu. Slično je govorio i krajem siječnja kada je ustvrdio da najveća opasnost za Ukrajinu destabilizacija stanja unutar zemlje.
Je li ipak izgledniji dogovor?
Preko vikenda su telefonski razgovarali američki predsjednik Joe Biden i Putin, zasad bez konkretnog napretka. Putin će razmotriti ideje koje mu je Biden iznio u jednosatnom razgovoru, ali u Kremlju i dalje smatraju da ti prijedlozi ne rješavaju njihove ključne zahtjeve. Rusija, među ostalim, traži odustajanje NATO-a od širenja na istok te jamstva da Ukrajina neće postati članica NATO-a.
U tom se kontekstu u posljednje vrijeme spominje sporazum iz Minska koji je sklopljen 2015. godine kako bi se okončao sukob na istoku Ukrajine, u dvjema oblastima koje su tada zauzeli proruski separatisti. Moskva smatra da bi puna provedba sporazuma dala tim oblastima status kojim bi dobile veto i na vanjskopolitičke odluke, što bi u praksi značilo i na članstvo u NATO-u. Ukrajinska strana se s tim tumačenjem ne slaže.
Interpretacije zapada, predvođenog SAD-om, i Rusije o tome što se događa – ili ne događa – u i oko Ukrajine i dalje su, očito, dijametralno suprotne. Rusija vrlo oštro demantira tvrdnje o mogućoj invaziji. Iz Moskve tvrde da je riječ o „histeriji“ zapada i da su navodi o mogućem napadu apsurdni. U takvim se okolnostima nastavljaju vrlo intenzivni diplomatski kontakti kako bi se jedna od najintenzivnijih sigurnosnih kriza nakon Hladnog rata riješila za stolom, a ne na terenu.