Hoće li za SDP biti pogubno to što imaju tri kandidata na izborima za šefa stranke?
HDZ-u više ništa ne stoji na putu da ostvari svoj politički san - apsolutnu vlast u zemlji
Nakon što je Mirela Ahmetović službeno objavila kandidaturu za predsjednicu SDP-a, a očekuje se da će to slijedećih dana učiniti i Krapinsko zagorski župan Željko Kolar, posve je izvjesno da je Socijaldemokratska partija Hrvatske krenula putem kojem nema povratka. Umjesto da izbori 26. rujna ujedine duboko podijeljenu stranku, oni će ju, s tri kandidata za predsjednika (tu je još i Peđa Grbin) neizbježno raskoliti.
Uvijek je, dakako, poželjno imati na unutarstranačkim izborima više kandidata jer je to dokaz demokratskih odnosa, političke, idejne i kadrovske raznolikosti i bogatstva. No, u specifičnoj situaciji u kojoj se nalazi SDP, to je pogubno za budućnost stranke. Naime, nakon što je Grbin objavio da će se kandidirati za predsjednika SDP-a, mnogi su povjerovali kako bi on mogao vratiti izgubljeno jedinstvo stranke.
No, Grbin je “pogriješio” onog trenutka kad je najavio preispitivanje odgovornost svih onih koji su odgovorni za izborni debakl SDP-a. I još gore. Da će zatražiti odlazak sa saborskih dužnosti onih koji su skrivili poraz, a unatoč toga su si bezobzirno međusobno podijelili najunosnije saborske fotelje. Gubitničkoj ekipi oko v.d. predsjednika stranke Zlatka Komadine nije međutim ni na kraj pameti dobrovoljno se odreći vlasti. Stoga su odlučili pod svaku cijenu očuvati svoje pozicije pa su u igru ubacili Mirelu Ahmetović, SDP-ovu načelnicu općine Omišalj, kao svog jockera koji bi trebao spriječiti izbor Grbina.
Komadinin jocker
Ahmetović je poznata široj javnosti kao ustrajan borac protiv gradnje LNG terminala na Krku. Međutim za Komadinu je bilo najvažnije da ona nije dio kompromitiranog vodstva SDP-a koje je upropastilo stranku, kako bi ju mogao predstaviti kao novu snagu SDP-a. Dobro zamišljenu priču međutim upropastila je sama Ahmetović svojim intervjuom u tjedniku Nacional 29. veljače ove godine. Tu je zapravo do kraja razotkrila pozadinu svoje kandidature.
Naime, Ahmetović je izjavila sljedeće:” Ako uopće postoje tabori u SDP-u onda ću uvijek biti u taboru Komadine. Prije 10 godina pristupila sam SDP-u upravo poštujući njegovu osobnost, rad, kao i njegove uspjehe. Komadina je imao odlične rezultate na svim dosadašnjim izborima. Kada se glasovalo na unutarstranačkim izborima uvijek sam zaokruživala njegovo ime.” Svoje stajalište zaključila je konstatacijom kako “vjeruje da bi on bio najbolji kandidat za predsjednika SDP-a.”
Što se pak tiče Davora Bernardića Ahmetović je istakla “ kako je on legitimno izabran za predsjednika stranke s velikom prednošću. On je opravdao funkciju koju obnaša. Besmisleno je pitati me podržavam ili ne predsjednika SDP-a. Ne razumijem zašto se mediji uopće toliko bave je li on zaslužuje biti budućim premijerom ili ne. To će ocijeniti građani.”
Borba za fotelje
Samo nekoliko mjeseci kasnije birači su ocijenili Bernardića najgorom mogućom ocjenom, u svojoj izbornoj jedini izgubio je uvjerljivo ne samo od Andreja Plenkovića nego i od lidera stranke Možemo Tomislava Tomaševića. Time su glasači SDP-a ujedno pokazali što misle o Komadini koji je instalirao Bernardića da mjesto predsjednika stranke.
Poslije tako jasno definiranih političkih stajališta te priznanja da pripada klanu Zlatka Komadine, posve je jasno da će Mirela Ahmetović, bude li izabrana za predsjednicu SDP-a, morati sačuvati svoje političke idole.
Ali i, jednako važno, sve njihove poslušnike koji su im asistirali u dramatičnom srozavanju ugleda SDP-a. Pri tomu nisu zaboravili osigurati si udobne saborske funkcije za koje su dodatno financijski nagrađeni.
Foteljaši u vrhu stranke
Pa se tako glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas, koji je na izborima dobio jedva 132 preferencijalna glasa, dao izabrati za predsjednika važnog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te člana Odbora za poljoprivredu, a Erik Fabijanić, predsjednik Glavnog odbora SDP-a, postao je predsjednik atraktivnog Odbora za međuparlamentarnu suradnju te član Odbora za mirovinski sustav. Valja napomenuti da uz te funkcije, uz financijsku nadoknadu, ide i službeni automobil.
Politički tajnik SDP-a Davorko Vidović imenovan je u ni više ni manje nego u čak četiri saborska odbora. Za njihov izbor glasovali su saborski zastupnici SDP-a koje su Bernardić i Komadina progurali na izborne liste iako je riječ o potpunim političkim anonimusima.
Tako je, primjerice, neki Zvane Brumić jedva dobio 223 glasa, Romana Nikolić 318, Andreja Marić 400, Katica Glamuzina 446…
Ahmetović neće reformirati stranku
I da Ahmetović sama nije priznala kako pripada sljedbi Zlatka Komadine, to se lako zaključilo nakon objave njene kandidature. Poput svog uzora bila je činovnički dosadna, neinventivna, bez ikakvih novih ideja i naznaka u kojem bi smjeru vodila SDP. No za razliku od Komadine, otvoreno je stala napadati Grbina i tako pokazati zašto se kandidirala za predsjednicu. Njen blijedi, razočaravajući istupi pokazali su da SDP pod njenim vodstvom nema nikakve šanse preobraziti se u modernu, europsku, socijaldemokratsku partiju, već će još dublje zaglibiti u blatu klijentelizma, karijerizma i poslušnosti.
Uz jednu napomenu. Ahmetović je bez sumnje dobra načelnica, ambiciozna je, agresivna, obrazovana, diplomirala je na Ekonomskom fakultetu i radila je u Erste & Steiermarkische banci, no to ipak nije ni izdaleka dovoljno da bi vodila za sada najjača oporbena stranka. Za to su prije svega potrebne su vizije i ideje, sposobnost javnog komuniciranja, a toga, sudeći po prvim nastupima Ahmetović te dosadašnjem djelovanju Zlatka Komadine, niti jedno od njih nema.
Pitanje je stoga bili u takvom društvu željeli ostati političari poput Peđe Grbina, Biljane Borzan, Siniše Hajdaš Dončića, Tonina Picule, Miše Krstičevića, Ranka Ostojića… Bilo bi, naime, besmisleno nastaviti raditi s ljudima koji su ih podcjenjivali, šikanirali i maltretirali. Osim toga pobjednička ekipa predvođena Komadinom sasvim bi se sigurno obračunala sa svima onima koji bi mogli biti remetilački faktor i smetnja njihovoj vladavini u stranci. Zbog toga će većini tih relativno mladih političara, koji će sasvim sigurno željeti nastaviti političkim djelovanjem, jedini izlaz biti izlazak iz takvog SDP-a te osnivanje vlastite stranke.
Ništa bolje ne donosi ni pobjeda Grbina
No, jednaki rasplet slijedi ako pobjedi Peđa Grbin. Jasno je da nitko od sadašnjeg vodstva neće moći sačuvati svoje pozicije i oni u novoj stranci više neće imati što tražiti. Stoga će gubitnici, za početak, najvjerojatnije u Saboru osnovati svoj klub koji bi mogao biti zametak nove stranke.
I da paradoks bude veći Komadinin klub mogao bi imati gotovo dvadesetak zastupnika, jer će u njemu biti svi oni koji su zahvalni Bernardiću što ih je kao politički potpuno bezlične likove, stavio na izborne liste. Dakle taj bi klub eventualno mogao imati više zastupnika od Grbinovog SDP-a.
No Komadinin klub postao bi druga po snazi stranka u Saboru pa bi svi njihovi čelnici mogli sačuvati svoje pozicije u Saboru. A to im je jedini i najvažniji cilj. Za novi SDP tada bi bila jedina šansa da Bernardićevi saborski igrači, ako pobjedi Grbin, oportunistički okrenu leđa svom dobrotvoru te se priklone pobjedničkoj struji. Što, dakako, ne bi bilo nikakvo čudo.
Kolar je potkapacitiran
Eventualna kandidatura Željka Kolara, Krapinsko-zagorskog župana neće utjecati na rasplet situacije u SDP-u. Za razliku od Grbina i Ahmetović, koji imaju dovoljno stručnog znanja, Kolar je što se toga tiče ozbiljno potkapacitiran i za župana, a kamoli za čelnika političke stranke.
Mogući raspad SDP-a međutim ne predstavlja posebno iznenađenje jer je ta stranka već dugo bez pravog političkog identiteta i idejne supstance. Gubiti ga je počela za vrijeme Zorana Milanovića koji je stranku pokušao odmaknuti od ljevice te učiniti otvorenijom za liberalne ideje.
No to je završilo u neslavnom porazu čak i od HDZ-a koji je vodio Tomislav Karamarko. Za Bernardićeve vlasti SDP je definitivno ostao bez bilo kakvog političkog i idejnog identiteta pa nije čudno da je spao na manje od desetak tisuća članova.
‘Karijere su ponovno ispred ideja’
Dugogodišnji član SDP-a Mladen Pejnović, koji je u Milanovićevoj vladi bio na čelu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, upozorio je kako u SDP-u nikada nije bilo ozbiljne analize uzroka izbornih neuspjeha.
“Kod Ivice Račana možda je to bilo s nekim smislom budući da je to bio novi početak. No, kod Milanovića i Bernardića posrijedi je nešto drugo. Oni naprosto nisu bili sposobni podnijeti takvu analizu. Obojica su radije dali ostavke nego li da se suoče s kritičkom analizom svoga rada. Članovi vodstva SDP-a prihvaćali su njihov bijeg jer su u novim izborima vidjeli svoju novu karijerističku šansu. Pa su se tako razvijale šalabahter metode izbora ili slični načini vlastite promocije. Ista praksa upravo se nastavlja i to može imati strašne posljedice za SDP. Pokazuje se da su karijere ponovno ispred ideja.”
HDZ grabi ka apsolutnoj vlasti
Zbog toga se u SDP-u ne vode idejne i političke bitke, jer to malo koga zanima. Na djelu je jedino grabež za funkcijama. Zbog toga su male šanse da SDP izbjegne sudbinu nekad velikih i utjecajnih
stranaka kao što su bili HSS, HSLS ili HNS. Sve te stranke, nakon raskola, više ne predstavljaju nikakav politički čimbenik u društvu.
I sve bi to bio problem članstva SDP-a da ta stranka od stjecanja nezavisnosti nije bila vodeća oporba u državi. I kao takva korektiv samovolji HDZ-a. Socijaldemokratska stranka održavala je neku društvenu ravnotežu, nije dopustila da HDZ do kraja pretvori Hrvatsku u svoje leno. Odlaskom SDP-a s političke scene te će ravnoteže nestati. Domovinski pokret se raspada, Most je nebitna stranka, a pokret Možemo tek se treba potvrditi kao ozbiljnija politička snaga.
Zbog toga više ništa ne stoji na putu da HDZ ostvari svoj politički san – apsolutnu vlast u zemlji. To će pak do kraja razmahati klijentelizam, nepotizam, političku podobnost, ali i korupciju i kriminal. U tom slučaju pitanje je samo vremena kad će se Hrvatska pretvoriti u hibridnu demokraciju, kakve su već uspostavljene u Poljskoj i Mađarskoj.