“Dobro, a tko vam uopće daje zadatke”, pitam jutros tog ludog momka iz moje obitelji koji je nekidan sjeo u svoj auto s prijateljima iz planinarskog društva i otišao u Petrinju pomagati očajnom narodu. Sad tamo i spava. Vere se po krovovima. On se zove Igor. Ima 41 godinu.
Pa javili smo se vatrogascima, kaže, to nam se učinilo najpametnijim. I sad nas oni šalju tamo gdje sami ne mogu doprijeti da srušimo neki zid ili da bacimo dimnjak na zemlju. Ne brini. Kako da se ne brinem, jedan isti takav kao vi jučer je pao s krova i poginuo. Imaš dijete. Ma bit će sve okej, smiruje me, osjećao bih se baš kao govno da sada sjedim u Zagrebu.
I ne možeš tu ništa, Igor je do daljnjega u Petrinji. Premda stvarno ima i svojih briga, ne trebaju mu tuđe. Prije Badnjaka izgorio mu je kompletan stan u Vlaškoj, buknule instalacije oštećene još u zagrebačkom potresu. Požar je gasilo 45 vatrogasaca. Majka jedva ostala živa. Nisu spasili doslovno ništa osim glave na ramenu. A i firma mu je potpuno ciknula zbog pandemije, odlična firma. I opet eno ga tamo. Skida dimnjake da ne padnu na glavu djeci i starcima koje ne poznaje.
Što Igor radi na tuđim krovovima?
Igorove dvije ruke i dobro srce samo su mala kaplja u moru građana, civila, amatera koji su na svoju ruku pojurili u bijedna sela za koja nikad nisu čuli kad je priroda podivljala da ih sravni sa zemljom. A Hrvatska vlada tek danas osniva krizni stožer za potres da bi koordinirali aktivnosti sviju koji već danima pomažu. Od potresa je prošlo tjedan dana. Dobro su se sjetili.
Čovjek koji ima svoju državu očekivao bi da će Plenković, Medved, Božinović i Banožić skočiti isti taj dan, na izvanrednoj sjednici Vlade, organizirati krizu i reći točno tko što radi, čije je što nadležnost, koji je hodogram, kome se tko treba javiti i tko donosi odluke. Da će, naime, uspostaviti sustav, uzeti uzde u ruke.
Ali ne. Pa policija i vojska sve ovo vrijeme rade što misle da treba. Vatrogasci i gorska služba spašavanja ono što na licu mjesta vide da je najhitnije. Crveni križ skuplja hranu i džempere, odvozi i dijeli. Bad Blue Boysi trče po kućama i nose vodu. Dobre udruge ulaze u dvorišta s dekama, ulošcima i grijalicama. Tvrtke šalju kućice i namještaj. Ugostitelji su došli kuhati topla jela. Vlasnik splitskog škvera Debeljak iz auta dijeli novac onima koje sretne. Gradonačelnica Supetra organizira gradnju kuće jednoj obitelji. A u kraj na koji se stuštio ovaj užas prispjele su stotine i stotine ljudi iz svih dijelova Hrvatske da se postradalima bilo kako nađu pri ruci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ispravne jedinke, neispravan kod
Svi iz vlasti tvrde pred kamerama da nema kaosa i da je sve pod kontrolom, ne mogu ni reći drugo a da i na sebe ne upru prstom. Ali kaos je to. Najpoštenije rečeno. Ta divna, ogromna, privatna ljudska solidarnost s tuđom patnjom je jedno. A država je nešto sasvim drugo. Treba joj tjedan dana da mrdne repom, a sada kad su ovlastili Medveda, proći će još tjedana dok kako-tako ne sastave neke organizacijsku i zapovjednu mreža.
Dok razmijene telefone, mailove, odluke i slože lanac i imena na nižim razinama. Javljaju mi ljudi da se u Petrinji zatvara vrtić i da će 10 teta dobiti otkaz. Ne znam je li to patka jer su se žene uspaničile, ali ako nije, velika je to sramota. Preko stranih ambasada dolaze nakrcani šleperi, a nitko im ne zna reći kamo da voze to što su donijeli.
Pa ne bi sami – ovako naslijepo i ne znajući kome da se jave – jurcali na radne akcije u Glinu, Petrinju i sela bogu iza nogu toliki frizeri, informatičari, KV mesari i nastavnici solfeggia, dobri ljudi koji se nikad nisu popeli ni na ljestve u podrumu, a kamoli na krov, da građanstvo nije tako bolno svjesno kako stvari stoje u ovom ”sustavu” koji se u svakoj krizi tek mora zasebno uspostavljati. Ljudi su krenuli pomoći upravo zato što, srećom, dobro poznaju svoju državu. Državu s tako puno ispravnih jedinki koje koči neispravan kod.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo vlast i treba napadati
Čitam danas tekst u kome se odlučno poziva sve da u ovom jadu i čemeru ne šire ”kritizerstvo i defetizam”. U redu je samo ”konstruktivna kritika”, a da sve uvijek može biti bolje, pa jasno da može. Imaš dojam da je nekom blesavom greškom otisnut davni proglas iz komunizma. Sa zasjedanja CK SKH u kockici. Samo konstruktivno. Ne napadajući vlast i poredak nego samo pojedine neželjene pogreške i zalome koji se eventualno mogu dogoditi ljudskom nepažnjom, dekoncentracijom ili nemarom.
Ali upravo vlast i Vladu ovdje moraš i smiješ napadati, u tome je jedini svemirski smisao ovih tragedija koje su zaredale kao u kakvom jeftinom filmu katastrofe. Pa nećeš valjda udariti po Igoru koji riskira svoj život penjući se po crjepovima raspadnutih kuća jer tako ima dojam da čini nešto ispravno.
Pa kako to da su prijateljske europske države poslale u Hrvatsku 217 kontejnera za stanovanje, preko tisuću šatora, skoro šest tisuća kreveta i 3685 vreća za spavanje, a u Vladinim Robnim zalihama nije pronađena nijedna vreće za spavanje, nijedna grijalica, šator i peć na drva? Čemu nam služe Robne zalihe i zakon koji nalaže da se sve što je izdano mora nadomjestiti u točno određenom roku? Sjećamo se kako je jednom iz njih već bila čudesno ”nestala” sva pšenica, sada neka nam objasne zašto nema vreća za spavanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li i ova obnova biti lopovska?
Želimo, dakle, sustav u koga ćemo se moći pouzdati. Ne takav koji za zagrebački potres mora donositi poseban zakon jer, kako vidimo, može biti i drugih potresa. Poplava. Suša. Požara. Božje matere. A onda se taj novi sustav unutar sustava devet mjeseci premišlja prije nego će raspisati pišljivi natječaj za već unaprijed poznatog pobjednika Vanđelića u modrom odijelu, koji će navodno sve izvanredno organizirati. Kada? I kako? Kad će se popraviti te zgrade? Kad će točno ljudi doma?
I gdje će se, samo detaljčić, iz ovog novog potresa odvoziti onaj silni raspadnuti građevinski materijal, oni cijeli kvartovi i gradovi kojih više nema? Hoće li se iz europskog novca kupiti ljudima po banijskim selima pokrepala stoka i poljoprivredna mehanizacija bez koje su ostali, a od koje žive, bijedno, ali nekako, tamo gdje nemaju ni struje, ni ceste? Gdje će djeca u školu kad su škole ili neupotrebljive, ili traže velike radove? Kako će se obnavljati privatne kuće? I kojim će pečatom država garantirati da ova obnova opet neće biti lopovska, kao ona poslije rata, nakon koje se sve što je izgrađeno javnim sredstvima sada raspalo kao trula tikva? Iako je država kao investitor bila po zakonu dužna osigurati nadzor. I sad: pojeo vuk magare.
I evo završavam tik prije ”odlučujuće” sjednice Vlade, tako svejedno, prije ili poslije. Ministri daju ohrabrujuće izjave. Namještaju se mikrofoni. Dajte nam, pobogu, sustav u koga ćemo vjerovati. Samo zato nam trebate i vi i država.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvati izvrsno poznaju svoju državu, eto zato je toliko dobronamjernih amatera u Glini i Petrinji
Čovjek koji ima državu mislio bi da će vlast skočiti isti dan, a ne tjedan dana kasnije
Svi iz vrhovne vlasti tvrde da nema kaosa i da je sve pod kontrolom, ne mogu ni reći ništa drugo a da i na sebe ne upru prstom. Ali kaos, nego što. Ta divna, ogromna, privatna ljudska solidarnost s tuđom patnjom je jedno. A država se opet nije pokazala. Treba joj tjedan dana da mrdne repom, a sada kad su ovlastili Medveda, proći će još tjedana dok se kako-tako ne sastavi organizacijska i zapovjedna mreža. Dok razmijene telefone, mailove i slože lanac i imena na nižim razinama. Želimo konačno sustav u koga ćemo se moći pouzdati. Samo zato nam trebate i vi i država.
“Dobro, a tko vam uopće daje zadatke”, pitam jutros tog ludog momka iz moje obitelji koji je nekidan sjeo u svoj auto s prijateljima iz planinarskog društva i otišao u Petrinju pomagati očajnom narodu. Sad tamo i spava. Vere se po krovovima. On se zove Igor. Ima 41 godinu.
Pa javili smo se vatrogascima, kaže, to nam se učinilo najpametnijim. I sad nas oni šalju tamo gdje sami ne mogu doprijeti da srušimo neki zid ili da bacimo dimnjak na zemlju. Ne brini. Kako da se ne brinem, jedan isti takav kao vi jučer je pao s krova i poginuo. Imaš dijete. Ma bit će sve okej, smiruje me, osjećao bih se baš kao govno da sada sjedim u Zagrebu.
I ne možeš tu ništa, Igor je do daljnjega u Petrinji. Premda stvarno ima i svojih briga, ne trebaju mu tuđe. Prije Badnjaka izgorio mu je kompletan stan u Vlaškoj, buknule instalacije oštećene još u zagrebačkom potresu. Požar je gasilo 45 vatrogasaca. Majka jedva ostala živa. Nisu spasili doslovno ništa osim glave na ramenu. A i firma mu je potpuno ciknula zbog pandemije, odlična firma. I opet eno ga tamo. Skida dimnjake da ne padnu na glavu djeci i starcima koje ne poznaje.
Što Igor radi na tuđim krovovima?
Igorove dvije ruke i dobro srce samo su mala kaplja u moru građana, civila, amatera koji su na svoju ruku pojurili u bijedna sela za koja nikad nisu čuli kad je priroda podivljala da ih sravni sa zemljom. A Hrvatska vlada tek danas osniva krizni stožer za potres da bi koordinirali aktivnosti sviju koji već danima pomažu. Od potresa je prošlo tjedan dana. Dobro su se sjetili.
Čovjek koji ima svoju državu očekivao bi da će Plenković, Medved, Božinović i Banožić skočiti isti taj dan, na izvanrednoj sjednici Vlade, organizirati krizu i reći točno tko što radi, čije je što nadležnost, koji je hodogram, kome se tko treba javiti i tko donosi odluke. Da će, naime, uspostaviti sustav, uzeti uzde u ruke.
Ali ne. Pa policija i vojska sve ovo vrijeme rade što misle da treba. Vatrogasci i gorska služba spašavanja ono što na licu mjesta vide da je najhitnije. Crveni križ skuplja hranu i džempere, odvozi i dijeli. Bad Blue Boysi trče po kućama i nose vodu. Dobre udruge ulaze u dvorišta s dekama, ulošcima i grijalicama. Tvrtke šalju kućice i namještaj. Ugostitelji su došli kuhati topla jela. Vlasnik splitskog škvera Debeljak iz auta dijeli novac onima koje sretne. Gradonačelnica Supetra organizira gradnju kuće jednoj obitelji. A u kraj na koji se stuštio ovaj užas prispjele su stotine i stotine ljudi iz svih dijelova Hrvatske da se postradalima bilo kako nađu pri ruci.
Ispravne jedinke, neispravan kod
Svi iz vlasti tvrde pred kamerama da nema kaosa i da je sve pod kontrolom, ne mogu ni reći drugo a da i na sebe ne upru prstom. Ali kaos je to. Najpoštenije rečeno. Ta divna, ogromna, privatna ljudska solidarnost s tuđom patnjom je jedno. A država je nešto sasvim drugo. Treba joj tjedan dana da mrdne repom, a sada kad su ovlastili Medveda, proći će još tjedana dok kako-tako ne sastave neke organizacijsku i zapovjednu mreža.
Dok razmijene telefone, mailove, odluke i slože lanac i imena na nižim razinama. Javljaju mi ljudi da se u Petrinji zatvara vrtić i da će 10 teta dobiti otkaz. Ne znam je li to patka jer su se žene uspaničile, ali ako nije, velika je to sramota. Preko stranih ambasada dolaze nakrcani šleperi, a nitko im ne zna reći kamo da voze to što su donijeli.
Pa ne bi sami – ovako naslijepo i ne znajući kome da se jave – jurcali na radne akcije u Glinu, Petrinju i sela bogu iza nogu toliki frizeri, informatičari, KV mesari i nastavnici solfeggia, dobri ljudi koji se nikad nisu popeli ni na ljestve u podrumu, a kamoli na krov, da građanstvo nije tako bolno svjesno kako stvari stoje u ovom ”sustavu” koji se u svakoj krizi tek mora zasebno uspostavljati. Ljudi su krenuli pomoći upravo zato što, srećom, dobro poznaju svoju državu. Državu s tako puno ispravnih jedinki koje koči neispravan kod.
Samo vlast i treba napadati
Čitam danas tekst u kome se odlučno poziva sve da u ovom jadu i čemeru ne šire ”kritizerstvo i defetizam”. U redu je samo ”konstruktivna kritika”, a da sve uvijek može biti bolje, pa jasno da može. Imaš dojam da je nekom blesavom greškom otisnut davni proglas iz komunizma. Sa zasjedanja CK SKH u kockici. Samo konstruktivno. Ne napadajući vlast i poredak nego samo pojedine neželjene pogreške i zalome koji se eventualno mogu dogoditi ljudskom nepažnjom, dekoncentracijom ili nemarom.
Ali upravo vlast i Vladu ovdje moraš i smiješ napadati, u tome je jedini svemirski smisao ovih tragedija koje su zaredale kao u kakvom jeftinom filmu katastrofe. Pa nećeš valjda udariti po Igoru koji riskira svoj život penjući se po crjepovima raspadnutih kuća jer tako ima dojam da čini nešto ispravno.
Pa kako to da su prijateljske europske države poslale u Hrvatsku 217 kontejnera za stanovanje, preko tisuću šatora, skoro šest tisuća kreveta i 3685 vreća za spavanje, a u Vladinim Robnim zalihama nije pronađena nijedna vreće za spavanje, nijedna grijalica, šator i peć na drva? Čemu nam služe Robne zalihe i zakon koji nalaže da se sve što je izdano mora nadomjestiti u točno određenom roku? Sjećamo se kako je jednom iz njih već bila čudesno ”nestala” sva pšenica, sada neka nam objasne zašto nema vreća za spavanje.
Hoće li i ova obnova biti lopovska?
Želimo, dakle, sustav u koga ćemo se moći pouzdati. Ne takav koji za zagrebački potres mora donositi poseban zakon jer, kako vidimo, može biti i drugih potresa. Poplava. Suša. Požara. Božje matere. A onda se taj novi sustav unutar sustava devet mjeseci premišlja prije nego će raspisati pišljivi natječaj za već unaprijed poznatog pobjednika Vanđelića u modrom odijelu, koji će navodno sve izvanredno organizirati. Kada? I kako? Kad će se popraviti te zgrade? Kad će točno ljudi doma?
I gdje će se, samo detaljčić, iz ovog novog potresa odvoziti onaj silni raspadnuti građevinski materijal, oni cijeli kvartovi i gradovi kojih više nema? Hoće li se iz europskog novca kupiti ljudima po banijskim selima pokrepala stoka i poljoprivredna mehanizacija bez koje su ostali, a od koje žive, bijedno, ali nekako, tamo gdje nemaju ni struje, ni ceste? Gdje će djeca u školu kad su škole ili neupotrebljive, ili traže velike radove? Kako će se obnavljati privatne kuće? I kojim će pečatom država garantirati da ova obnova opet neće biti lopovska, kao ona poslije rata, nakon koje se sve što je izgrađeno javnim sredstvima sada raspalo kao trula tikva? Iako je država kao investitor bila po zakonu dužna osigurati nadzor. I sad: pojeo vuk magare.
I evo završavam tik prije ”odlučujuće” sjednice Vlade, tako svejedno, prije ili poslije. Ministri daju ohrabrujuće izjave. Namještaju se mikrofoni. Dajte nam, pobogu, sustav u koga ćemo vjerovati. Samo zato nam trebate i vi i država.