Politika & Kriminal

Hrvatski vojnici mjesecima su silovali i mučili ženu, sud joj daje 50.000 kuna odštete. Vaso Brkić za tekst dobije 40.000

Donosimo svjedočenje gospođe iz Siska koju su 1992. u logoru Kerestinec uporno silovali, spajali na struju, mlatili

“Hrvatska vojska uhitila me 1992. u Sisku. Odveli su me u ratni logor Kerestinec. Tri i pol mjeseca sustavno su me psihički, fizički i seksualno zlostavljali pripadnici HV-a”, opisala je na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu Siščanka koja je tužbom od Republike Hrvatske tražila sto tisuća kuna odštete zbog pakla koji je proživjela u Kerestincu. Međutim, nepravomoćnom presudom objavljenom prije nekoliko dana dosuđeno joj je tek pola traženog iznosa – 50 tisuća kuna. Sud je ocijenio da je to pravedna naknada za ono što je proživjela.

Možda se sjećate kako je ovaj isti sud dosudio potpredsjedniku Sabora Milijanu Brkiću 40 tisuća odštete, dakle svega nešto malo manje, jer ga se u medijima povezivalo s aferom elitne prostitucije. Čovjek koji je također bio zatočen u Kerestincu ranije je nepravomoćnom presudom dobio 354 tisuće kuna odštete.

Osuda za zločin u logoru Kerestinec

Zbog zločina počinjenih u logoru u Kerestincu još 2017. pravomoćno su osuđeni Stjepan Klarić, zapovjednik Konačišta ratnih zarobljenika koje se prvotno nalazilo u Zagrebu u Gajevoj ulici 30a, a zatim u vojarni Kerestinec, te nekoliko njegovih podređenih – Dražen Pavlović, Viktor Ivančin, Željko Živec i Goran Štrukelj. Klarić je dobio osam godina zatvora, dok su ostali kažnjeni s godinom i pol do pet godina.

Svi su proglašeni krivima zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, te civilnog stanovništva. Od prosinca 1991. do 25. svibnja 1992., Klarić i njegovi ljudi zlostavljali su tamo zatočene ljude, među kojima je bila i ova Siščanka.

Iskaz žene zlostavljane u Kerestincu

“Mene i supruga odveli su 21. siječnja 1992. iz našeg doma u Sisku. Po nas su došla dva vojnika odjevena u uniforme Hrvatske vojske. Rekli su nam da su dobili nalog da nas moraju dovesti. Bila je kasna noć. Padao je snijeg. Suprug se taman vratio iz druge smjene u Željezari.

Odveli su nas do vrtića gdje su nas čekali drugi vojnici. Oni su nas odveli na ispitivanje. Mislim da je bilo oko dva ujutro.

‘Mučili su i mene i mog supruga’

Ispitivali su me o mom odlasku u Bosnu. Otamo sam se, koliko se sjećam, vratila šest dana ranije. Bila sam u posjetu svekrvi. Sin mi je za to vrijeme bio u redovnoj vojsci, JNA, u Makedoniji, a kći je bila kod svekrve u Bosni gdje je namjeravala nastaviti školovanje. Muž nije išao sa mnom u Bosnu jer je morao raditi.

Nakon ispitivanja te večeri, supruga su vojnici pustili kući. Prije toga su ga pretukli. Čula sam njegove jauke jer su nas ispitivali u odvojenim prostorijama. Mene te noći nisu tukli.

Oboje smo jutro dočekali na sudu. Suprug je otišao kući, a mene su odvezli do Željezare gdje je bilo vojno skladište. Tamo sam, zajedno s drugim ljudima koje nisam poznavala bila idućih osam dana.

Spavanje na šatorskim krilima na podu

U prostoru nije bilo grijanja, po podu su bila postavljena šatorska krila na kojima smo spavali. Nismo dobivali nikakve informacije. Nisam znala zašto sam tamo i do kada će me držati. Tada nas još nitko nije zlostavljao.

Osam dana kasnije po nas je došao autobus. Nitko nam nije rekao kamo nas voze. Tek u autobusu smo doznali da idemo u logor Kerestinec. Čim smo došli počeli su nas tući i šamarati. Ne znam koliko je to trajalo jer sam se od straha onesvijestila. Dovezli su doktora koji je rekao da sam živa, ali da mi je tlak jako nizak. Ipak, nisu mi pružili nikakvu liječničku pomoć. Samo sam dobila vode.

Prženje strujom po cijelom tijelu

Zatim su me odveli u neku sobu u kojoj je bio još najmanje deset žena. Nismo imale ležajeve, spavale smo na prostirkama na podu. Imale smo samo postavljene kante za obavljanje nužde. Prostorija se zaključavala.

Svaku večer su me vojnici odvodili u drugu prostoriju. Posjeli bi me na stolicu, pokopčali po meni struju i tako me pržili. Još uvijek imam ožiljke po rukama, nogama i po vratu. Tukli su me, šamarali i silovali. Svi su imali uniforme Hrvatske vojske.

Kako bi nas dodatno zastrašili znali su nas odvoditi u jednu sobu i postrojavati pred prozor iza kojeg su stajali ljudi u crnim odijelima sa crnim kapama s prorezima za oči. Oni nam nisu ništa radili. Samo su nas povlačili za robu.

Silovanje, uvrede, prijetnje, plesanje…

Kad su dolazili po mene prozvali bi moje ime. Ušla bih u hodnik gdje su mi stavljali vreću na glavu. Odvodili su me u druge prostorije. Stalno su me vrijeđali. Govorili su da mi j… mater četničku, da sam najbolja za seks… Stalno su me silovali. Po dvojica ili trojica istu večer. Morala sam bradavice prislanjati na nož, a oni su prijetili da će ih odrezati.

Sve su nas prisiljavali na strašne stvari. Znali su mi stavljati pištolj u usta, oštricu noža pod vrat. Stalno su prijetili da ću završiti u crnim vrećama. Znali su tjerati muškarce da se skidaju goli do pasa, a žene od pasa na dolje, pa obratno. Tjerali su nas da plešemo na muziku koju bi puštali. Nismo dobivali nikakve lijekove. Dobivali smo po dva obroka na dan. Jedanput u osam do deset dana bi se mogli tuširati. Puštali su ledenu vodu. Skupilo bi se po njih šest-sedam i gledali su nas gole.

Razmjena u Bosni i povratak u Hrvatsku

Cijelo vrijeme sam morala nositi istu odjeću. Svaku su večer dolazili po mene. Stavljali su mi vreću na glavu da ne vidim kuda idem. Znala sam se znojiti od straha čim sam čula vojnike da noću idu po hodniku. Nisam mogla spavati. Ne mogu ni danas.

Stalno sam povraćala nakon što su me pržili strujom. Prijetili su da će dovesti i mog muža. On je bio pripadnik Hrvatske vojske. Poginuo je, a njegove kosti pronađene su tek nedavno, nakon 20 godina. Ja sam iz logora izašla na razmjenu 27. ožujka 1992. godine.

Odvezli su nas u Bosnu gdje su nas držali još osam dana. Nisam imala dokumente, pa se nisam mogla vratiti suprugu u Hrvatsku iako sam to tražila. Uspjela sam doći tek prije 15 godina. U moju kuću su se već bili uselili neki drugi ljudi, pa sam se morala boriti da mi ju vrate. I dalje stalno pijem terapiju za živce, a stalno osjećam bol u prsima i želucu”, svjedočila je na sudu.

Je li sto tisuća kuna odštete previše?

Prema presudi, odšteta od sto tisuća kuna koliko je tržila za proživljeno zlostavljanje bila je previsoka. Sud kaže da apsolutno ima pravo na naknadu štete i to prema Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, ali joj je dosuđeno samo 50 tisuća. Objašnjeno je da su takvi uobičajeni kriteriji za ovakve vrste štete.

Nije dobila ni pravo na kamate na iznos odštete od 1992., već od trenutka kada je donijeta presuda, dakle od veljače ove godine.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu