Milka Planinc nesporni je simbol rušenja Hrvatskog proljeća, najvažnijeg i jedinog šireg prodemokratskog pokreta u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do 1988. godine, kad su se počele osnivati i nekomunističke političke stranke. Milka Planinc bila je prva osoba hrvatske Komunističke partije u vrijeme dok su službe državne sigurnosti uhapsile preko 2000 ljudi, od kojih su mnogi osuđeni na zatvorske kazne.
Suučesnica najmasovnijeg političkog progona
Neusporedivo više ljudi izgubilo je posao zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, ili su morali nastaviti raditi anonimno, ako se radilo o protagonistima javnog života. Milka Planinc vjerojatno nije naredila da se bilo koga pošalje u zatvor, ili da se bilo koga izbaci s posla ili fakulteta. Progone je naredio Tito, a operativno su ih provodile sigurnosne službe, uz lojalnu potporu pravosuđa, koje je u ono doba bilo čak gore nego danas, i uz snažnu podršku dijela medija , koji su se doista ponašali staljinistički.
Ali, gospođa Planinc, kao formalno najmoćnija političarka u Hrvatskoj poslije sloma Hrvatskog proljeća, ostaje ne samo simbol represije koja je slijedila, nego i suučesnica najmasovnijeg političkog progona u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća.
Prijedlog je nevjerojatno politički štetan
To je, naprosto, čvrsta povijesna činjenica, koju se ne može opravdavati ondašnjim političkim prilikama. Prijedlog Gradske četvrti Gornji grad, gdje Možemo! ima većinu, da se jedna ulica u Zagrebu imenuje po Milki Planinc, utoliko je upravo nevjerojatno politički štetan za samo Možemo!.
O etičkim konotacijama tog prijedloga da ne govorimo: pripadnici Možemo! koji misle da Milka Planinc treba dobiti ulicu u Zagrebu prešutno su odobrili ili zanemarili brutalne političke progone koji su se dogodili dok je Milka Planinc vodila hrvatsku Komunističku partiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Padaju nam napamet četiri moguća objašnjenja za tu odluku gornjogradskog Možemo, koju bismo, želimo li biti sasvim blagi, mogli nazvati idiotskom.
Četiri moguća objašnjenja
Prvo, ljudi iz gornjogradskog Možemo! ne poznaju hrvatsku političku povijest. Drugo, ljudi iz gornjogradskog Možemo! smatraju da su politički progoni poslije pada Hrvatskog proljeća bili opravdani: ako je tako, to znači da ljudi iz gornjogradskog Možemo! ne vjeruju u slobodu govora, političkog udruživanja, u elementarna ljudska i politička prava.
Treće, ljudi iz gornjogradskog Možemo vjeruju u slobodu govora, političkog udruživanja i u elementarna ljudska i politička prava jedino kad sve to vrijedi za njih i njihove sumišljenike.. I četvrto, ljudi iz gornjogradskog Možemo! zapravo su tajni agenti Andreja Plenkovića i Hrvatske demokratske zajednice, kojima je krajnji cilj demontirati Možemo!.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Niti jedan prethodni potez Možemo! ne može toliko kompromitirati tu stranku kao prijedlog o imenovanju zagrebačke ulice ili trga po Milki Planinc, ženi za čije je vladavine, ponovimo, preko dvije tisuće ljudi završilo u zatvorima zbog svojih političkih opredjeljenja. Ulica u Zagrebu nazvana po Milki Planinc imala bi slično značenje kao ulica u Pragu nazvana po Gustavu Husaku.
Politički ignoranti ili politički amateri
Ne znamo, naravno, koje je objašnjenje točno. Nadamo se da u Možemo ne postoje utjecajniji Plenkovićevi spavači i diverzanti, jer bi to obezvrijedilo sve one silne glasove koje je Možemo! osvojilo u Zagrebu. Nadamo se, također, da nesretnici iz Možemo! na Gornjem gradu nisu zagovornici političkih progona.
Preostaje, znači, opcija da se radi o političkim ignorantima, ili o onim zelotskim političarima amaterima, koji vjeruju da jedna pravila vrijede za njih a druga za njihove ideološke protivnike (takvo što tipično je za nerazvijene demokracije, poput hrvatske).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potencijalno opasan bedasti ispad pojedinih skupina
Tomislav Tomašević iznimno je promišljeno reagirao kad je odbio raspravu o povratku Titova imena na najljepši zagrebački trg. Sasvim je jasno da Trg maršala Tita nije trebalo preimenovati, zato što su Titove zasluge-mislimo na otpor Staljinu , kontinuiranu borbu protiv srpskog nacionalizma, i konfederativni Ustav SFRJ iz 1974. godine- ipak veće od njegovih velikih zločina i pogrešaka.
Međutim, povratak Titova trga dodatno bi potaknuo ionako goleme ideološke podjele u Zagrebu i Hrvatskoj, što nije u interesu ni jedne racionalne vlasti. No, Tomislav Tomašević, prilično je očigledno, ne može kontrolirati različite grupe političkih egzibicionista i ignoranata koji su se okupili u Možemo! i oko Možemo!. Hrvatskoj je u strateškom interesu da Tomašević u Zagrebu uspije i da s vremenom postane nacionalni lider lijevo liberalne hrvatske opozicije, a kasnije i vlasti.
Tomislav Tomašević jedini je nekompromitirani hrvatski političar borac protiv korupcije, koji, usput, zna ponešto i o upravljanju političkim procesima. Ne zna dovoljno, ali zna ponešto. Bila bi golema šteta da pojedine skupine unutar Možemo! bedastim ispadima, poput ulice za Milku Planinc, ugroze njegovu političku karijeru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imenovanje ulice po Milki Planinc najbedastiji je prijedlog dosad izašao iz Možemo!. I štetan je za Tomaševića
Zanemaruju li namjerno brutalne političke progone koji su se u njeno vrijeme događali? Ili su naprosto ignoranti?
Gospođa Planinc, kao formalno najmoćnija političarka u Hrvatskoj poslije sloma Hrvatskog proljeća, ostaje ne samo simbol represije koja je slijedila, nego i suučesnica najmasovnijeg političkog progona u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća
Milka Planinc postala je čelnica Komunističke partije Hrvatske 14. prosinca 1971. godine, dakle neposredno nakon što je u Karađorđevu srušeno Hrvatsko proljeće. Gospođa Planinc na tom je položaju, koji se službeno zvao Sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, naslijedila smijenjenu Savku Dabčević Kučar, jednu od predvodnica Hrvatskog proljeća, na čije je mitinge dolazilo preko 50 tisuća ljudi.
Milka Planinc nesporni je simbol rušenja Hrvatskog proljeća, najvažnijeg i jedinog šireg prodemokratskog pokreta u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do 1988. godine, kad su se počele osnivati i nekomunističke političke stranke. Milka Planinc bila je prva osoba hrvatske Komunističke partije u vrijeme dok su službe državne sigurnosti uhapsile preko 2000 ljudi, od kojih su mnogi osuđeni na zatvorske kazne.
Suučesnica najmasovnijeg političkog progona
Neusporedivo više ljudi izgubilo je posao zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, ili su morali nastaviti raditi anonimno, ako se radilo o protagonistima javnog života. Milka Planinc vjerojatno nije naredila da se bilo koga pošalje u zatvor, ili da se bilo koga izbaci s posla ili fakulteta. Progone je naredio Tito, a operativno su ih provodile sigurnosne službe, uz lojalnu potporu pravosuđa, koje je u ono doba bilo čak gore nego danas, i uz snažnu podršku dijela medija , koji su se doista ponašali staljinistički.
Ali, gospođa Planinc, kao formalno najmoćnija političarka u Hrvatskoj poslije sloma Hrvatskog proljeća, ostaje ne samo simbol represije koja je slijedila, nego i suučesnica najmasovnijeg političkog progona u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća.
Prijedlog je nevjerojatno politički štetan
To je, naprosto, čvrsta povijesna činjenica, koju se ne može opravdavati ondašnjim političkim prilikama. Prijedlog Gradske četvrti Gornji grad, gdje Možemo! ima većinu, da se jedna ulica u Zagrebu imenuje po Milki Planinc, utoliko je upravo nevjerojatno politički štetan za samo Možemo!.
O etičkim konotacijama tog prijedloga da ne govorimo: pripadnici Možemo! koji misle da Milka Planinc treba dobiti ulicu u Zagrebu prešutno su odobrili ili zanemarili brutalne političke progone koji su se dogodili dok je Milka Planinc vodila hrvatsku Komunističku partiju.
Padaju nam napamet četiri moguća objašnjenja za tu odluku gornjogradskog Možemo, koju bismo, želimo li biti sasvim blagi, mogli nazvati idiotskom.
Četiri moguća objašnjenja
Prvo, ljudi iz gornjogradskog Možemo! ne poznaju hrvatsku političku povijest. Drugo, ljudi iz gornjogradskog Možemo! smatraju da su politički progoni poslije pada Hrvatskog proljeća bili opravdani: ako je tako, to znači da ljudi iz gornjogradskog Možemo! ne vjeruju u slobodu govora, političkog udruživanja, u elementarna ljudska i politička prava.
Treće, ljudi iz gornjogradskog Možemo vjeruju u slobodu govora, političkog udruživanja i u elementarna ljudska i politička prava jedino kad sve to vrijedi za njih i njihove sumišljenike.. I četvrto, ljudi iz gornjogradskog Možemo! zapravo su tajni agenti Andreja Plenkovića i Hrvatske demokratske zajednice, kojima je krajnji cilj demontirati Možemo!.
Niti jedan prethodni potez Možemo! ne može toliko kompromitirati tu stranku kao prijedlog o imenovanju zagrebačke ulice ili trga po Milki Planinc, ženi za čije je vladavine, ponovimo, preko dvije tisuće ljudi završilo u zatvorima zbog svojih političkih opredjeljenja. Ulica u Zagrebu nazvana po Milki Planinc imala bi slično značenje kao ulica u Pragu nazvana po Gustavu Husaku.
Politički ignoranti ili politički amateri
Ne znamo, naravno, koje je objašnjenje točno. Nadamo se da u Možemo ne postoje utjecajniji Plenkovićevi spavači i diverzanti, jer bi to obezvrijedilo sve one silne glasove koje je Možemo! osvojilo u Zagrebu. Nadamo se, također, da nesretnici iz Možemo! na Gornjem gradu nisu zagovornici političkih progona.
Preostaje, znači, opcija da se radi o političkim ignorantima, ili o onim zelotskim političarima amaterima, koji vjeruju da jedna pravila vrijede za njih a druga za njihove ideološke protivnike (takvo što tipično je za nerazvijene demokracije, poput hrvatske).
Potencijalno opasan bedasti ispad pojedinih skupina
Tomislav Tomašević iznimno je promišljeno reagirao kad je odbio raspravu o povratku Titova imena na najljepši zagrebački trg. Sasvim je jasno da Trg maršala Tita nije trebalo preimenovati, zato što su Titove zasluge-mislimo na otpor Staljinu , kontinuiranu borbu protiv srpskog nacionalizma, i konfederativni Ustav SFRJ iz 1974. godine- ipak veće od njegovih velikih zločina i pogrešaka.
Međutim, povratak Titova trga dodatno bi potaknuo ionako goleme ideološke podjele u Zagrebu i Hrvatskoj, što nije u interesu ni jedne racionalne vlasti. No, Tomislav Tomašević, prilično je očigledno, ne može kontrolirati različite grupe političkih egzibicionista i ignoranata koji su se okupili u Možemo! i oko Možemo!. Hrvatskoj je u strateškom interesu da Tomašević u Zagrebu uspije i da s vremenom postane nacionalni lider lijevo liberalne hrvatske opozicije, a kasnije i vlasti.
Tomislav Tomašević jedini je nekompromitirani hrvatski političar borac protiv korupcije, koji, usput, zna ponešto i o upravljanju političkim procesima. Ne zna dovoljno, ali zna ponešto. Bila bi golema šteta da pojedine skupine unutar Možemo! bedastim ispadima, poput ulice za Milku Planinc, ugroze njegovu političku karijeru.