Istanbulska konvencija danas stupa na snagu u Hrvatskoj. Što ona, zapravo, donosi?
Izdvajamo najbitnije stvari o Konvenciji čije je usvajanje podijelilo društvo
Istanbulska konvencija danas u Hrvatskoj stupa na snagu. Nakon silnih prijepora i odugovlačenja oko ratifikacije ovog dokumenta Vijeća Europe, punim imenom Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Hrvatska je Konvenciju ratificirala u travnju, a od danas postaje 31. država koja će je primjenjivati.
Put do primjene Konvencije u Hrvatskoj je trajao prilično dugo. U Hrvatskoj je Istanbulska konvencija potpisana još u siječnju 2013. godine, u mandatu SDP-ove Vlade. Međutim, SDP-ova Vlada nije ju ratificirala. Učinila je to na kraju Plenkovićeva vlada, a ratifikacija Istanbulske napravila je i ozbiljan kaos u HDZ-u u kojem se neki zastupnici otvoreno suprotstavili svom šefu.
O značenju Istanbulske konvencije pisali smo i ranije, a sada podsjećamo na to što bi njezina primjena trebala donijeti Hrvatskoj.
1. O kakvom se dokumentu radi?
Zakonom o potvrđivanju Istanbulske konvencije, punim nazivom Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Hrvatska je zapravo u svoje zakonodavstvo ugradila ovaj dokument čija je temeljna zadaća, kako iz njenog naziva proizlazi, zaštita žena od svih oblika nasilja, sprečavanje progon i uklanjanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Ovo je prvi pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilne pobačaje. To zapravo znači da države koje je ratificiraju, po prvi put, imaju obvezu unijeti ta teška kaznena djela u svoje pravne postupke. Većina navedenih djela već je dio našeg kaznenog i prekršajnog zakonodavstva.
Konvencija sadrži i definiciju roda. Prema članku 3. Istanbulske konvencije rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. To bi značilo da se svaka osoba može razvijati u skladu s vlastitim interesima, sposobnostima i osobinama ličnosti, bez podjela društvenih uloga na one za djevojčice i dječake, odnosno žene i muškarce.
2. Financijska pomoć žrtvama
Osim već spomenutog, Istanbulska konvencija prvi put podrazumijeva i financijsku pomoć žrtvama. “Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi žrtvama osigurale pristup uslugama koje olakšavaju njihov oporavak od nasilja. Te bi mjere trebale uključivati, prema potrebi, usluge kao što su pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje i pomoć u pronalaženju zaposlenja”, propisano je.
Bitan segment koji donosi Istanbulska konvencija je to što će država morati preuzeti obvezu godišnjeg financiranja adekvatnog broja skloništa za žene. To dosad nije bilo slučaj. Osim toga, u provedbu Konvencije bit će uključena i javna tijela i nevladine organizacije i udruge civilnog društva.
3. Tko će kod nas provoditi Konvenciju?
Glavni koordinator provedbe Istanbulske konvencije kod nas je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kojem je na čelu ministrica Nada Murganić. To ministarstvo je i izradilo prijelog zakona o potvrđivanju ove konvencije koji je potvrđen u Saboru u travnju.
U slučaju nezadovoljstva bilo kojim aspektom provedbe Konvencije, između ostaloga i u financijskom smislu, udruge i organizacije će se moći žaliti tijelu GREVIO.
4. Grevio, tijelo koje će nadzirati provedbu
GREVIO je tijelo koje prati provođenje Konvencije. Sastoji se od 10 do 15 osoba koje moraju biti istaknute u području zaštite ljudskih prava, zaštite žena od nasilja, a ne smiju biti članovi političkih stranaka. U odredbama Konvencije ističe se kako GREVIO može primiti informacije o provedbi Konvencije od nevladinih organizacija i civilnog društva, kao i od nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava.
Drugim riječima, u slučaju da pripadnici civilnog društva nisu zadovoljni provođenjem Konvencije, mogu se žaliti. GREVIO će na godišnjoj razini dobijati dva izvješća o provedbi Konvencije. Jedno od državnih tijela i jedno od udruga civilnog društva.
5. Što država mora napraviti?
Država koja ratificira Konvenciju dužna je prikupljati podatke i pružati podršku istraživanjima u području svih oblika nasilja kojima se Konvencija bavi. Takvi podaci su javni. Osim toga, država je dužna poduzeti mjere za promicanje programa i aktivnosti za osnaživanje žena i prevenciju nasilja, putem različitih kampanji, informiranja javnosti. Takve kampanje poduzimat će se i za iskorjenjivanje rodnih stereotipa.
Istanbulska konvencija podrazumijeva i aktivaciju države u terapijskim programima, dakle, država je dužna poduzeti potrebne mjere za uspostavljanje ili pružanje potpore putem terapije počiniteljima kako bi ih se spriječilo od ponovnog delikta.
Država je dužna osigurati i određeni oblik pravne pomoći žrtvama kako bi one dobile informacije i pristup regionalnim i međunarodnim mehanizmima pritužbi, a osigurat će im i telefonske linije za pomoć koje će biti besplatne i stalno dostupne. Osobe koje rade sa žrtvama ili počiniteljima moraju biti stručnjaci, a njihovo usavršavanje također organizira država. Konvencija podrazumijeva i suradnju države s privatnim sektorom i medijima na način da će država poticati privatni sektor, sektor informacijske i komunikacijske tehnologije te medije, uz dužno poštovanje slobode izražavanja i njihove neovisnosti, na sudjelovanje u izradi i provedbi politika te donošenju smjernica za sprečavanje nasilja nad ženama.
6. Što je bilo sporno ultrakonzervativcima?
Među onima koji su se gorljivo zalagali da ne dođe do ratifikacije Istanbulske konvencije su udruge U ime obitelji i Vigilare. Problematično im je ono što nazivaju “rodna ideologija”, misleći pod time na uvođenje pojma roda. Zajedno s još nekim udrugama i inicijativama s desnog društvenog spektra, tipa GROZD i ostale udruge bliske dijelu Katoličke crkve organizirali su peticiju protiv ratifikacije ove Konvencije.
Ni nakon što je dokument ratificiran, nisu odustali pa su pokrenuli prikupljanje potpis za referendum kojim bi Hrvatska odustala od primjene Istanbulske konvencije. Potpisi koje su prikupili sada su u fazi provjere kod Ministarstva uprave, a da bi do referenduma došlo moraju imati 10 posto od ukupnog broja birača, odnosno 374.740 potpisa.
7. Više od pet i pol godina od potpisivanja do primjene
Istanbulska konvencija donesena je 2011. u Istanbulu i Turska je jedna od prvih zemalja koja ju je potpisala. Na snagu je stupila 1. kolovoza 2014. Potpisalo ju je ukupno 45 zemalja i Europska unija. Od članica Vijeća Europe nisu je potpisale samo Rusija, Armenija i Azerbejdžan. U Hrvatskoj je Istanbulska konvencija potpisana tijekom mandata SDP-ove Vlade još u siječnju 2013. godine. Međutim, tek je u travnju ove godine potvrđena u Saboru.
Tekst zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije je od sredine 2017. bio u saborskoj proceduri, a Konvencija je izglasana u travnju ove godine. Za ratifikaciju je bilo 110 zastupnika, dva su bila suzdržana, a 30 ih je bilo protiv.
8. Mi smo dodali i interpretativnu izjavu
Vlada je u svom prijedlogu uz tekst konvencije dodala i interpetativnu izjavu. Dakle, dodatak uz tekst Konvencije kojim se pobliže pojašnjava doseg i odredbe ugovora koji se prihvaća. U našoj izjavi stoji da Konvencija ne sadrži preuzimanje nikakvih obveza koje bi uvodile nešto što bi se kosilo s pravnim poretkom, da se ne uvodi rodna ideologija u hrvatski pravni sustav kao ni promjena definicije braka. Uglavnom, sve ono što je izazivalo prijepore u desnim redovima.