Da je priča o gradnji i obnovi stadiona i sportskih objekata po Hrvatskoj zasad tek lijepa želja, prilično je očito. Još je očitije kako se njeno predstavljanje neobično prikladno poklopilo s potrebom da se u javnosti prekrije afera Ina (koja afera?), a uspjeh nogometne reprezentacije u Kataru podcrtao je navodnu nužnost takvog zahvata.
Uz sav strah da ulaganja u stadione, ako se doista dogode i po bilo kojem modelu, ne pretvore u dramatičan uteg za državni i lokalne proračune u kakav se pretvorio dobar dio rukometnih arena u pet-projectu bivše inačice HDZ-a, nije lako argumentirati da je tako nešto domaćem sportu – nepotrebno. Pogotovo hrvatskom nogometu, čuvenom u svijetu, a čija se domaća liga često igra na objektima koji djeluju kako da su projektirani (i zadnji put održavani) negdje oko Svjetskog prvenstva u Urugvaju. Onog prvog, koje se održalo 1930. godine.
Stadioni, kažete?
Je li, međutim, nužno, pa ako hoćete i ukusno ulaziti u takve projekte dok je obnova od potresa u Zagrebu i na Baniji, evo već treću godinu, zapela uglavnom u fazi – pripreme? Stvar je toliko zaglavila da se njenoj, kako je rekao, nestvarnoj sporosti, čudi i sam premijer Andrej Plenković, a ljudi u kontejnerima na Banovine provode treću zimu. Stadioni, kažete?
Pa… da. Investiranje u sportske objekte, ako se uopće u stvarnosti ikad dogodi, ne bi trebalo ni po čemu ometati obnovu, ako se ona ikad uopće u stvarnosti pomakne s ove, “nestvarno spore” točke.
Para ima
Novci za obnovu, naime, nisu problem. Financije jednostavno nisu razlog zbog čega u Zagrebu nije obnovljena još niti jedna kuća, a na Baniji ih je izgrađeno tek šest (ali još nisu spojene na komunalnu infrastrukturu, pa se ne mogu koristiti).
Samo je, recimo, ove godine, povučeno skoro 650 milijuna kuna manje od planiranog iz Fonda solidarnosti Europske unije. A samo to je preko tri puta više od svote koju Vlada planira uložiti u stadione u 2024. i 2025. godini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beskrajne procedure
Obnova prije svega kasni zbog tromosti administracije. Beskrajni papiri, procedure, natječaji koji padaju, pa se ponovno raspisuju – sve to oteže preko razumnih granica boravak unesrećenih ljudi u tuđim stanovima ili državnim kontejnerima.
Drugi razlog je politika – i to baš Vlade koju vodi baš Plenković. Sam zakon o obnovi je donesen tek šest mjeseci nakon zagrebačkog potresa. U njemu je bilo toliko slijepih ulica da je morao biti mijenjan dva puta, zadnji put krajem prošle godine.
Pitanje prioriteta
Kasnilo se s donošenjem podzakonskih akata, bez kojih se procedure koje su dio obnove nisu mogle provoditi. U međuvremenu su cijene u građevini toliko rasle da su državni limiti postali smiješni, pa se na državne natječaje nitko nije htio javiti…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svo to nestvarno nesnalaženje politike jasno pokazuje da obnova u niti jednom trenutku nije bila ključni prioritet vlasti. Što se vidi i ovih dana dok se slavi “godina isporuke”, s Pelješkim mostom, Schengenom i eurom, a premijer najavljuje da će obnova Zagreba i Banovine biti jedan od prioriteta njegove Vlade. Za 2023. godinu.
Jasmin Klarić: ‘Gradnja stadiona ne bi ugrozila obnovu. Ugrožava je samo nesposobnost Vlade’
Novca ima. Financije nisu razlog zašto je obnova od potresa tako nestvarno spora
Uz sav strah da ulaganja u stadione, ako se doista dogode i po bilo kojem modelu, ne pretvore u dramatičan uteg za državni i lokalne proračune u kakav se pretvorio dobar dio rukometnih arena u pet-projectu bivše inačice HDZ-a, nije lako argumentirati da je tako nešto domaćem sportu - nepotrebno
Da je priča o gradnji i obnovi stadiona i sportskih objekata po Hrvatskoj zasad tek lijepa želja, prilično je očito. Još je očitije kako se njeno predstavljanje neobično prikladno poklopilo s potrebom da se u javnosti prekrije afera Ina (koja afera?), a uspjeh nogometne reprezentacije u Kataru podcrtao je navodnu nužnost takvog zahvata.
Uz sav strah da ulaganja u stadione, ako se doista dogode i po bilo kojem modelu, ne pretvore u dramatičan uteg za državni i lokalne proračune u kakav se pretvorio dobar dio rukometnih arena u pet-projectu bivše inačice HDZ-a, nije lako argumentirati da je tako nešto domaćem sportu – nepotrebno. Pogotovo hrvatskom nogometu, čuvenom u svijetu, a čija se domaća liga često igra na objektima koji djeluju kako da su projektirani (i zadnji put održavani) negdje oko Svjetskog prvenstva u Urugvaju. Onog prvog, koje se održalo 1930. godine.
Stadioni, kažete?
Je li, međutim, nužno, pa ako hoćete i ukusno ulaziti u takve projekte dok je obnova od potresa u Zagrebu i na Baniji, evo već treću godinu, zapela uglavnom u fazi – pripreme? Stvar je toliko zaglavila da se njenoj, kako je rekao, nestvarnoj sporosti, čudi i sam premijer Andrej Plenković, a ljudi u kontejnerima na Banovine provode treću zimu. Stadioni, kažete?
Pa… da. Investiranje u sportske objekte, ako se uopće u stvarnosti ikad dogodi, ne bi trebalo ni po čemu ometati obnovu, ako se ona ikad uopće u stvarnosti pomakne s ove, “nestvarno spore” točke.
Para ima
Novci za obnovu, naime, nisu problem. Financije jednostavno nisu razlog zbog čega u Zagrebu nije obnovljena još niti jedna kuća, a na Baniji ih je izgrađeno tek šest (ali još nisu spojene na komunalnu infrastrukturu, pa se ne mogu koristiti).
Samo je, recimo, ove godine, povučeno skoro 650 milijuna kuna manje od planiranog iz Fonda solidarnosti Europske unije. A samo to je preko tri puta više od svote koju Vlada planira uložiti u stadione u 2024. i 2025. godini.
Beskrajne procedure
Obnova prije svega kasni zbog tromosti administracije. Beskrajni papiri, procedure, natječaji koji padaju, pa se ponovno raspisuju – sve to oteže preko razumnih granica boravak unesrećenih ljudi u tuđim stanovima ili državnim kontejnerima.
Drugi razlog je politika – i to baš Vlade koju vodi baš Plenković. Sam zakon o obnovi je donesen tek šest mjeseci nakon zagrebačkog potresa. U njemu je bilo toliko slijepih ulica da je morao biti mijenjan dva puta, zadnji put krajem prošle godine.
Pitanje prioriteta
Kasnilo se s donošenjem podzakonskih akata, bez kojih se procedure koje su dio obnove nisu mogle provoditi. U međuvremenu su cijene u građevini toliko rasle da su državni limiti postali smiješni, pa se na državne natječaje nitko nije htio javiti…
Svo to nestvarno nesnalaženje politike jasno pokazuje da obnova u niti jednom trenutku nije bila ključni prioritet vlasti. Što se vidi i ovih dana dok se slavi “godina isporuke”, s Pelješkim mostom, Schengenom i eurom, a premijer najavljuje da će obnova Zagreba i Banovine biti jedan od prioriteta njegove Vlade. Za 2023. godinu.