Javljaju mi se liječnici koji bi razotkrili korupciju u zdravstvu, ali se boje istupiti javno. Ta šutnja razara hrvatsko društvo

Daleko ćemo tako dogurati. Zapravo već jesmo, samo u potpuno pogrešnom pravcu

FOTO: Grgur Zucko/PIXSELL

Ljudi šute i bave se samo svojim uskim životima, što vide, ne vide, što čuju, komentiraju samo u svoja četiri zida, što znaju, puštaju niz vodu. To je loše i strašno. Kupuješ, jedeš, ideš na Jarun trčati sa slušalicama u ušima, vodiš djecu u školu, voziš se na posao, gledaš televiziju i svake četiri godine glasaš. Može li se na tom eskapizmu osnivati iole zdrava zajednica?

Dok liječnici prijete štrajkom tražeći od ministra Beroša da ispuni niz njihovih zahtjeva koji se tiču cijene i organizacije rada u zdravstvu, javljaju mi se neki liječnici. Jedni jer smatraju da u liječničkoj pobuni ima vrlo dubioznih pa i koruptivnih elemenata, drugi jer tvrde da treba potpuno presložiti zdravstvo tako da se razdvoji rad u javnim ustanovama i rad u privatnima jer je to glavni uzrok svih problema u toj djelatnosti i za njih same i za pacijente.

To je sve zanimljivo i bilo bi dobro da se i takva mišljenja čuju dok se frontovski raspravlja o liječenju, liječnicima, bolnicama i novcu. No, nijedan od doktora koji su mi se sami javili i koje ne poznajem nije spreman istupiti pod svojim imenom. Oni bi anonimno, to jest da se sastanemo pa da onda ja, u njihovo ime, kažem to što oni žele.

Na to objašnjavam da mi novinari svoje stavove možemo uvijek objaviti u kolumnama i komentarima, ali da su uvidi osoba koje rade u određenim strukama, u ovom slučaju u zdravstvu, posebno vrijedni i da je najbolje kad ih oni sami javno obrazlažu i zagovaraju. Ali ništa od toga. Neće. Ne mogu. Imali bi problema, a to im ne treba. Nadaju se da razumijem. Pošalju smajlić. Liječnici, međutim nisu nikakva iznimka.

Potreba za anonimnošću

Ista je stvar sa svima drugima koji bi htjeli da se nešto s njihovog aspekta problematizira u medijima. Od sto ljudi koji nas kontaktiraju, bit će ih eventualno troje koji žele nešto reći pod svojim imenom i prezimenom. To je standard. Tolika potreba za anonimnošću znak je da s ovim društvom nešto temeljno ne valja.

Sustav koji zovemo demokracijom trebao bi podrazumijevati da pojedinci mogu i smiju slobodno javno govoriti, kritizirati, upirati prstom i predlagati. Kod nas je to bogatstvo ubijeno u korijenu. Drugi poremećaj koji spada pod istu kapu je potpuno zatvaranje golemog broja građana za bilo kakvo sudioništvo u bilo čemu što i sami smatraju da je od opće važnosti, što je bitno za određene struke ili za standarde koji se pretaču u zakone.

Ljudi šute i bave se samo svojim uskim životima, što vide, ne vide, što čuju, komentiraju samo u svoja četiri zida, što znaju, puštaju niz vodu. To je loše i strašno. Kupuješ, jedeš, ideš na Jarun trčati sa slušalicama u ušima, vodiš djecu u školu, voziš se na posao, gledaš televiziju i svake četiri godine glasaš. Može li se na tom eskapizmu osnivati iole zdrava zajednica?

Slučaj župnika u Sotinu

Pa ne. Sigurno da ne. Ovih dana, kroz jezivu priču o dugogodišnjem seksualnom zlostavljanju djevojčica u Sotinu, za koje je napisana optužnica protiv seoskog župnika, otvorili su se izvori među lokalnim stanovništvom, doduše opet anonimni. Više osoba iz tog kraja sada kaže novinarima da su za nastranosti župnika Rajčevca svo vrijeme svi znali. Ali ta strašna tajna, strašna da ne može biti strašnija, ipak nikad nije otišla dalje od povjerljivog šaputanja među poznanicima.

Obitelj jedne jedine žrtve povjerila se biskupu Đuri Hraniću, i to tek mnogo godina poslije. A mještani koji su ”sve znali” smatrali su da ih se ne tiče što se događa u sakristiji, da to nisu njihovi posli, da nije njihovo da se petljaju i da oni, hvala Bogu, imaju samo sinove. Župnik im se možda gadio, ali svejedno su ga išli slušati na misu i nosili su mu bebe na krštenje. Da su progovorili, možda bi neke djevojčice bile na vrijeme spašene, ali nisu, šutjeli su. Zašto ljudi šute, jedno je od najvažnijih pitanja u Hrvatskoj.

‘Javna tajna’

Šuti se iako se zna da načelnik općine potkrada proračun, a poslije se, kao i u Sotinu, odjednom otkrije da je to bila javna tajna. Kad susjed mlati ženu koja vrišti, začepe se uši. Nastavnici neće protiv ravnateljice koja vozi školski auto 24 sata. Liječnici neće protiv profesora koji prima mito. Državni službenici protiv šefa koga nikad nema na poslu. Nitko neće protiv nikoga osim kad stisne sud, onda izmile pokajnici.

Tako je valjda jer mnogi imaju osjećaj da, orilo-gorilo, ionako ne mogu ništa promijeniti i da će, ako se upletu, bat udariti samo po njihovoj glavi. Proradit će politička veza. Policija će okrenuti glavu. Biskupi će dići prijeteći prst i optužiti te da radiš protiv Boga. Zataškat će se, zamutiti i iskriviti. A ti ćeš onda vidjeti kako se s rogatima bosti.

Jer ćeš dobiti otkaz. Neće ti dati zemlju u zakup. Maltretirat će ti dijete u školi. U crkvi će te zaobilaziti kao da si gubav. Neće ti objaviti članak u stručnom časopisu. Nećeš dobiti specijalizaciju, ni napredovanje na županijski sud. Gurnut će te u zadnju prostoriju u firmi i oduzeti ti sve zadatke da te prikažu neradnikom.

Prokletstvo male države

To je prokletstvo male države u kojoj nemaš kamo pobjeći od silnika i nasilnika niti će te gdje uzeti u zaštitu jer je princip političke i koruptivne ovisnosti ono što ovdje kači i kvači. Dok se to u Hrvatskoj ne zatre, gromka će šutnja zvoniti svim bregovima, dolovima i gradovima kao opijelo našoj budućnosti i kao poziv mladima da bježe odavde glavom bez obzira čim dobiju papir da su nešto završili.

A hoće li se paradigma promijeniti, to ne možemo reći jer obrat nije ni na vidiku. Pogledaj zviždače, ono malo što ih ima pa ćeš vidjeti. Zato su se toliki naši građani sklonili u društvenu anonimnost i u privatnost svoga doma.

Jedino u svojoj fotelji, kod zatvorenih prozora, smiju reći što misle premda to što oni misle najčešće ”svi znaju”. A ako se ipak – da ne bi pukli na živce – ponekad odluče nazvati novinare, mogu im ponuditi samo izvor koji nema imena i svoju riječ kojoj se mora sakriti identitet i utoliko je svatko u startu može diskvalificirati kao naklapanje. Daleko ćemo tako dogurati. Zapravo već jesmo, samo u potpuno pogrešnom pravcu.