Kako je Grad Zagreb nezakonito prodao vrijednu imovinu ugledne židovske obitelji koja se 20 godina bori za povrat

Bogata povijest zgrade u središtu Zagreba

Iz njih proizlazi da je još u studenom 1998. godine Ljerka Dajč (kako je nekada pisano prezime obitelji Deutsch), pokrenula sudski postupak protiv Grada Zagreba i obitelji Brzić koja je od njega kupila stan u Ilici 148. Naime, taj stan prodan je Brzićima dok još nije do kraja bio riješen proces povrata imovine – kuće i dvorišta u Ilici 148 – za što je Ljerka Dajč također podnijela zahtjev. Na to je imala pravo prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Međutim, kao mnogi slučajevi povrata imovine o kojima je Telegram do sada već pisao, i ovaj nije protekao glatko.

Riječ je o stanu u zgradi u širem središtu Zagreba, gotovo na križanju Ilice i Ulice Republike Austrije. Radi se o projektu arhitekta Lubynskog čije ime je i istaknuto na njezinom pročelju. Prema dostupnim informacijama izgrađena je između 1909. i 1910. godine kada je Lubynski bio glavni projektant Građevnoga poduzetništva Müller i Lubynski. Do prvog svjetskog rata bio je jedan od najplodnijih zagrebačkih arhitekata među čijim su projektima i dvorišno krilo evangeličke crkve u Gundulićevoj ulici, zgrada Eisner u Petrinjskoj 50-52, stambene zgrade Schumacher na Svačićevom trgu 8 i Huth-Zorac u Masarykovoj 11/3…

Stambenu zgradu u Ilici 146-148a te Palmotićevoj 80 i Mrazovićevoj 5 gradio je za tadašnju Hipotekarnu banku za promet nekretninama. Njegova zgrada tadašnje Kraljevske sveučilišne knjižnice na Marulićevom trgu 21, u kojoj se danas nalazi Hrvatski državni arhiv, po mišljenju stručnjaka najvrsniji je primjer kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj. Između dvaju svjetskih ratova njegov je atelijer prerastao u veliki projektni biro u kojem su djelovali mnogi mladi arhitekti. U to vrijeme biro je dosegnuo vrhunac na poslovnoj zgradi tvrtke Shell u Gajevoj ulici 5 s Marićevim prolazom u prizemlju.

Kako je Ljerka Dajč sa suprugom preživjela rat

U njegovom građevinskom djelu u Ilici 148 – kući s dvorištem – koje spada u najznačajnije gradnje koje su početkom 19. stoljeća dale dopinos izgledu Ilice i zagrebačkog trgovačkog središta, svoj dom je imala i obitelj Ljerke Deutsch. Njezin otac bio je veletrgovac tekstilom Lujo Gruenberg, a majka Irena Gruenberg, rođena Singer. Dućan obitelji Gruenberg, smješten upravo u Ilici, bio je poznat kao sastajalište pobožnih židova. Ljerka Deutsch sa se 18 godina udala za dr. Samuela Deutscha, sina zagrebačkog graditelja i trgovca drvom Julija Deutscha. Neko vrijeme sa suprugom, koji je bio liječnik, provela je u Bosni i to u sklopu akcije suzbijanja endemskog sifilisa, što će se na kraju pokazati ključnim da oboje spase svoje živote pred fašističkim progonom.

Kako je u jednom od svojih sjećanja zapisao sam Samuel Deutsch, već prvih mjeseci uspostave NDH, ministarstvo zdravstva, na čelu s ministrom dr. Ivanom Petrićem organiziralo je slanje židovskih liječnika u BiH,

“Nama se činilo čudno da se započinje jedna takva akcija. Međutim, ubrzo smo saznali u čemu je stvar. Jedan od najboljih suvremenih poznavatelja problema, dermatovenerolog i higijeničar dr. Ante Vuletić, tada na radu u Higijenskom zavodu u Zagrebu, došao je na ideju da se organizira takva akcija, ne bi li se na taj način spasili ne samo životi židovskih liječnika u NDH, nego i njihove obitelji”, pisao je dr. Deutsch.

Sudski spor zbog ostavštine obitelji Deutsch

U Drugom svjetskom ratu Ljerka Deutsch izgubila je čak 57 članova svoje obitelji, objavilo je Glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj. Nedugo nakon povratka u Zagreb zatražila je naseljavanje u Izraelu, to joj je odbijeno jer joj je muž u to vrijeme bio zaposlen u ondašnjoj vojnoj bolnici. Ona je posao dobila u Zavodu za socijalnu osiguranje. Imala je sinove, Ivicu rođenog 1948. i Dania, rođenog 1959. Upravo je on nakon majčine smrti 2007. godine preuzeo sudski postupak za raskid ugovora s kupcima njihovog stana u Ilici 148.

Već na samom početku procesa potvrđeno je da je Grad Zagreb još 29. travnja 1998. godine stan Ljerke Dajč u Ilici 148 jednostavno prodao. Kupila ga je, kako je stajalo u ugovoru, Slava Brzić. Iako je gradsku nekretninu mogla dobiti samo ona osoba koja je na osnovu ranijeg najma ostvarila stanarsko pravo, te nije imala drugi stambeni prostor, ubrzo će se utvrditi da je gospođa Brzić već imala nekretnine u svom vlasništvu. Sasvim konkretno radilo se o dijelu kuće i dvorišta u Hrebinečkoj ulici u Zagrebu, te hotelu u Biogradu na moru. Upravo u tom hotelu njegova vlasnica je, stoji u sudskim spisima, živjela godinama.

Međutim, prema ugovoru s Gradom Zagrebom, Slava Brzić je imala potrebu za stambenim prostorom, jer je njezina nekretnina u Hrebinečkoj ulici bila iznajmljena izvjesnoj Ani Matijević. Zato je u najam dobila stan u Ilici 148, te ga kasnije na osnovu stanarskog prava iz Zakona o najmu stanova i otkupila. Kada joj je stigla tužba Ljerke Dajč podsjetila je kako konfiscirani stan još uvijek nije službeno vraćen židovskoj obitelji, odnosno da nije gotov postupak povrata oduzete imovine. Tvrdila je i da vlasništvo nad hotelom u Biogradu na moru nije sasvim jasno, dok je u stanu u Hrebinečkoj ulici živio zaštićeni najmoprimac. I njezini nasljednici, koji su se uključili u proces nakon njezine smrti, potvrdili su to.

Čiji je potpis na dokumentu o najmu stana?

Doista, sud je utvrdio da je u Hrebinečkoj ulici, u stanu u vlasništvu Brzićevih, živjela Ana Matijević i to još od 1953. Od tada je, naime, na toj adresi imala prijavljeno prebivalište. Međutim, još 1996. godine zatražila je smještaj u Domu umirovljenika, što joj je u srpnju 1998. godine i odobreno. Bio je 17. srpnja kada je Ana Matijević smještena u Dom umirovljenika. To znači da je stan Brzićevih od tada bio prazan, te su u njemu mogli živjeti.

Slava Brzić je svojoj kćeri Olgi 18. rujna 1997. godine darovala upravo taj stan. Iduće godine u travnju, obitelj Brzić kupuje od Grada Zagreba stan obitelji Deutsch, nekretninu od 107 kvadrata u Ilici 148, gdje je pak Slava Brzić imala prijavljeno prebivalište još od 1957. U srpnju 1999. godine, Gradski ured za imovinsko pravne poslove Ljerki Dajč vraća pojedine dijelove u zgradi u Ilici 148, no ne i stan koji su kupili Brzićevi.

U nastavku sudskog procesa tada dolazi do zanimljivog trenutka. Naime, po nalogu suda vještačeni su potpisi Ane Matijević na ugovorima o najmu stana Slave Brzić u Hrebinečkoj, što je bio razlog zbog kojeg obitelj nije mogla tamo živjeti. Iznimno je zanimljivo da je grafologinja Ljerka Zdunić utvrdila kako se na spornom ugovoru o najmu od 1. kolovoza 1997. vrlo vjerojatno ne nalazi potpis gospođe Matijević. Taj detalj, sud na kraju nije uzeo kao ključan za donošenje odluke, iako je produbio sumnju u cijeli ovaj slučaj.

Sudski iskaz nasljednika Ljerke Dajč

Dani Deutch, sin gospođe Ljerke, koji je neko vrijeme bio predsjednik Cedek-a, Udruge za povrat židovske imovine, te je, kako je sam pisao u glasilu židovske zajednice, bio upoznat sa svim mogućim problemima tog povrata, morao je o majčinoj ostavštini svjedočiti na sudu. Prisjetio se kako je Slavu Brzić znao viđati u Ilici 148, ali samo zimi. Nije, međutim, znao je li njegova majka ikome prijavila da ta gospođa zapravo ne živi u stanu koji im je oduzet, niti da li je tražila da joj se oduzme stanarsko pravo.

Na kraju je sud i odbacio taj razlog iz Deutscheve tužbe kao mogući motiv za raskidanje kupoprodajnog ugovora s Gradom Zagrebom. Nije u obzir uzeta ni činjenica što je Slava Brzić imala u vlasništvu nekretninu u Biogradu na moru, jer vlasništvo kuće ili stana u nekom drugom gradu nije bilo zapreka za sklapanje ugovora s Gradom Zagrebom za kupnju stana iz Fonda za oduzetu imovinu.

Međutim, sud je utvrdio da u Hrebinečkoj ulici osim stana u prizemlju u kojem je kao zaštićeni najmoprimac živjela Ana Matijević, postoji i stan u tavanskom prostoru. Tako je Slava Brzić u trenutku sklapanja ugovora s Gradom Zagrebom imala u vlasništvu stan u kojem je, po ocjeni suda, mogla živjeti, a od 17. kolovoza 1998., nakon što je Ana Matijević otišla u Dom, mogla je useliti i u stan u prizemlju.

“Kako je u postupku utvrđeno da je u trenutku sklapanja spornog ugovora o kupoprodaji, 29. travnja 1998., Slava Brzić bila suvlasnica useljive nekretnine, kupoprodajni ugovor s Gradom Zagrebom proglašava se ništavnim prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo”, navedeno je u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu koju je u međuvremenu potvrdio i viši sud. No, obitelj Brzić podnijela je zahtjev za revizijom, pa ovaj slučaj još uvijek čeka rasplet.