Kako je moguće da na dan pokolja obitelji Zec Milanović izgovori ovo: ‘Bilo je i groznijih priča’
Ima li doista društvo danas, 30 godina kasnije, ispravan stav prema ovom slučaju?
“Obitelj je bila pozvana u Vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas direktno pitam – što još treba?”, replicirao je danas predsjednik Zoran Milanović novinaru koji ga je pitao ima li Hrvatska 30 godina od pokolja obitelji Zec ispravan stav prema tom slučaju.
I nije stao na tome. Na zamolbu da dodatno pojasni svoj stav, izjavio je sljedeće: “Gledajte, grozna priča, ali ja u ratu znam groznijih priča iza kojih stoje neki drugi ljudi, druga strana. Što je s 50 staraca u Promini kod Drniša kraj Oklaja koji su 1993. ubijani jedan za drugim, na pragu, nakon akcije Maslenica iz čiste osvete paravojske srpske krajine? Pupovca tamo nisam vidio, ali sam ja bio u Gruborama, a i u Jasenovac idem svake godine”.
Svoje izlaganje na 30. obljetnicu zvjerskog ubojstva čiji počinitelji nikada nisu kažnjeni završio je s: “Hoćemo sljedećih 40 godina upirati jedni u druge prstom?”.
Priznanja ubojica imala oznaku: ‘Državna tajna’
Na novinarsko pitanje ima li Hrvatska ispravan stav prema ovom slučaju, ranije danas odgovarao je i Anto Nobilo, odvjetnik preživjelih članova. Počinitelji ovog zločina odavno su poznati, ali nikada nisu kažnjeni za ono što su učinili obitelji Zec, detaljizirao je jutros na N1. “Očito je postojala politička zaštita onih koji su to učinili, merčepovaca. Ni pravosuđe se u slučaju Aleksandre Zec nije proslavilo. Jedina je svijetla točka bila vlada Ive Sanadera koja je preživjelim članovima obitelji isplatila odštetu”, kazao je Nobilo.
“Nakon što sam vidio prilog na televiziji, uspostavio sam kontakt s obitelji i napravio tužbu prema državi. Tražio sam odštetu, ali se DORH tome protivio. Nakon toga su mediji počeli pisati… Tad je Nacional objavio slike mrtve Aleksandre i njene mame, a Sanader me tada nazvao, rekao da mu se želudac okrenuo i pitao može li se obustaviti medijska kampanja. Rekao sam da može, ali da mora platiti. Onda smo napravili dogovor. Rekao sam da se mora ispričati, a on je rekao da nema problema s tim, ali da će ga njegovi pojesti i da će dogovoriti s Kosor da ona to napravi. Na kraju je odšteta isplaćena, ali to je sve puno premalo”, komentirao je Nobilo.
Novinar Davor Butković prije 15-ak je godina prepričao kako je 1993. došao do iskaza ubojica. “Stjepan Mesić, ondašnji predsjednik Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske, dao mi je priznanja ubojica obitelji Zec. Svaki je pojedini dokument nosio oznaku državna tajna, a Mesić je priznanja izvadio iz sefa u svom uredu”, opisao je.
HRT: ‘Slučaj Zec je medijski prenapuhan’
Poznato je i kako je Siniša Rimac, nakon priznanja da je jedan od ubojica, zaposlen kao tjelohranitelj Gojka Šuška, a 1995. Franjo Tuđman dodijelio mu je odlikovanje Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.
O stavu prema zvjerskom zločinu moglo bi se polemizirati i podsjećanjem na recentnije primjere. Recimo, na ispad državnog HRT-a koji je prije pet godina ubojstvo Aleksandre Zec proglasio prenapuhanim. U TV kalendaru kojim su gledatelje podsjetili na pokolj zaključili su kako su, citiramo, “zbog medijskog napuhavanja ovog slučaja u sjeni ostala stradanja više od 400 djece u Domovinskom ratu”.
Obitelj Zec pobili su pripadnici Merčepove jedinice, Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović. Kasno navečer upali su im stan na Trešnjevci. Tatu Mihajla, imućnog mesara, upucali su pred kućom, a Aleksandru i njezinu mamu Mariju u neoznačenom su kombiju odvezli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu. Tamo su ih ubili i bacili u jamu za smeće.