Agencijska vijest koja se pojavila u usputnim informacijama na portalima kaže da će između ostalih tema o kojima će Sabor raspravljati biti i ona o reviziji tzv. Vatikanskih ugovora koju je predložila zastupnica Anka Mrak Taritaš. Onda imamo razradu te vijesti iz koje saznajemo da su je u tome podržali svi zastupnici s ljevice, s tradicionalnim izuzetkom Socijaldemokrata, pa izjavu Arsena Bauka o tome da ih nije Mojsije uklesao u kamenu pa da su nedodirljivi. I to je otprilike to.
Ostatak je bio dosadno predvidiv – rasprava se dogodila, realno su je pratili samo pasionirani pratitelji saborskih rasprava, poneka efektna doskočica došla je do portala, a onda će sve skupa stabilnom većinom biti odbačeno kao ideja i kao konkretan prijedlog, do neke sljedeće slične prigode.
Pa kako je došlo do toga da jedna realno zapaljiva tema, štoviše tema za koju sam siguran da je dobar dio javnosti drži bitnom i da raspoloženje u društvu uopće nije onakvo kakvim nam ga Crkva i vladajući HDZ predstavljaju, postane jedna usputna vijest koju će Plenkovićeva saborska većina otresti od sebe kao neku usputnu nelagodu?
Sjetimo se SDP-ove politike nezamjeranja
Iako sam Andrej Plenković jest ključ za razumijevanje ovoga, treba ipak krenuti malo dalje u prošlost da bismo do aktualnog premijera uopće došli. I to ne u tako daleku prošlost i ulogu Jure Radića te Tuđmanovu potrebu za postizanjem pakta s Katoličkom crkvom, nego u prošlost dviju SDP-ovih Vlada, od kojih nijednoj nije palo na pamet da ovu temu stavi na dnevni red.
Sve što sada tako slobodno priča Arsen Bauk ili predlaže nekadašnja ministrica Mrak-Taritaš, njihova Vlada se nije uopće usudila otvoriti kao realno političko pitanje, ne uvažimo li tu poneki medijski istup, a kamoli operativno nešto po tom pitanju pokrenuti.
Nisu se usudili zagovarati ovakvu politiku
Štoviše, mnogi bi se mogli sjetiti da je jedan od prvih poteza tada novoimenovanog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara bio sastanak s kardinalom Bozanićem, ali ne da bi razgovarali oko revizije Vatikanskih ugovora u obrazovanju, nego da bi otupio napad Crkve na kurikularnu reformu, što je sve nakon sastanka začinjeno izjavom kako su se složili da imaju zajednički interes.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugim riječima, ono kako se danas ponašaju Socijaldemokrati, kao očita nekonfliktna i suradnji sklona, nazovimo je opozicija HDZ-u, predstavlja puno vjerniji nastavak SDP-ove politike nezamjeranja, od ponašanja samog SDP-a koji u opoziciji podržava ideje koje se nije usudio zagovarati kad je imao realnu moć.
Kako je ova tema postala irelevantna?
No, samo ponašanje lijevo-liberalnih aktera, iz kojih treba isključiti Možemo! koji u to vrijeme nije ni postojao kao opcija, objašnjava tek njihov način razumijevanja politike i toga što treba raditi s društvom, ali ne nudi odgovore na već postavljeno pitanje, kako je ovako zapaljiva i ljudima bitna tema postala irelevantna u javnosti?
I to nas konačno dovodi do Plenkovića, čovjeka koji je već toliko dugo na vlasti da ćemo jednom sasvim sigurno u historiografiji čitavu ovu kratku epohu zvati ‘Plenkovićevim dobom’. Neću otkriti ništa novo, štoviše i osobno sam u nekoliko navrata koristio tu paralelu, a napravio je to jednom prilikom i Jurica Pavičić, kad kažem da Andrej Plenković po stilu odnosno tehnologiji vladanja, a sad već pomalo i po dužini svemoći koju ima najviše podsjeća na Vladimira Bakarića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta politika, koja naravno nema istu ideološku podlogu, za glavni cilj ima anesteziranje društva i izbacivanje velikih strasti iz političkog života i iz javnosti, a sve u ime kontinuiteta i neupitnosti dogme. Jer to kako je premijer Plenković uspio ovakvim pristupom dovesti do toga da se sporna mjesta iz devedesetih i uloga Franje Tuđmana uopće više ne propituju, što isto vrijedi za ulogu i poziciju Crkve u društvu, negativno je fascinantno i u svakom smislu bakarićevski. A da pri tome nije nikome zabranjeno da te teme otvara ili o njima piše, samo što to pisanje više nema nikakvog efekta na društvo u cjelini.
Plenković u sprezi s ministricom kulture
Drugim riječima, sve ono što je Tomislav Karamarko u svojem ideološkom pohodu zacrtao, a uz ključnu ulogu ministra kulture pokušao ad hoc sprovesti, Andrej Plenković, čovjek bez ikakvih dubinskih, a ponajmanje tako ostrašćenih ideoloških uvjerenja, uspio je puno dugoročnije i sustavnije provesti, opet uz ključnu pomoć vlastite ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, a sve bez ikakvih naznaka onakve pobune u javnosti koju je imao Karamarko.
Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je pogledati politiku odnosa Ministarstva kulture prema medijima, književnim i znanstvenim autorima, časopisima, festivalima ili nezavisnoj sceni, jednako kao što je dovoljno pogledati nedostatak ozbiljnije rasprave u javnosti oko revizije Vatikanskih ugovora danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga bismo, u skladu s ovakvim ishodima, onu tradicionalnu izreku o tome kako tiha voda brijege dere, mogli preoblikovati u nešto tipa birokratska anestezija brijege dere. I to vrlo uspješno.
Kako je Plenković ostvario ono što je ljuta desnica sanjala: o Vatikanskim ugovorima više se ne raspravlja
Plenkovićevoj politici je cilj anestezirati društvo, a sve u ime kontinuiteta i neupitnosti dogme
Stoga bismo, u skladu s ovakvim ishodima, onu tradicionalnu izreku o tome kako tiha voda brijege dere, mogli preoblikovati u nešto tipa birokratska anestezija brijege dere. I to vrlo uspješno
Agencijska vijest koja se pojavila u usputnim informacijama na portalima kaže da će između ostalih tema o kojima će Sabor raspravljati biti i ona o reviziji tzv. Vatikanskih ugovora koju je predložila zastupnica Anka Mrak Taritaš. Onda imamo razradu te vijesti iz koje saznajemo da su je u tome podržali svi zastupnici s ljevice, s tradicionalnim izuzetkom Socijaldemokrata, pa izjavu Arsena Bauka o tome da ih nije Mojsije uklesao u kamenu pa da su nedodirljivi. I to je otprilike to.
Ostatak je bio dosadno predvidiv – rasprava se dogodila, realno su je pratili samo pasionirani pratitelji saborskih rasprava, poneka efektna doskočica došla je do portala, a onda će sve skupa stabilnom većinom biti odbačeno kao ideja i kao konkretan prijedlog, do neke sljedeće slične prigode.
Pa kako je došlo do toga da jedna realno zapaljiva tema, štoviše tema za koju sam siguran da je dobar dio javnosti drži bitnom i da raspoloženje u društvu uopće nije onakvo kakvim nam ga Crkva i vladajući HDZ predstavljaju, postane jedna usputna vijest koju će Plenkovićeva saborska većina otresti od sebe kao neku usputnu nelagodu?
Sjetimo se SDP-ove politike nezamjeranja
Iako sam Andrej Plenković jest ključ za razumijevanje ovoga, treba ipak krenuti malo dalje u prošlost da bismo do aktualnog premijera uopće došli. I to ne u tako daleku prošlost i ulogu Jure Radića te Tuđmanovu potrebu za postizanjem pakta s Katoličkom crkvom, nego u prošlost dviju SDP-ovih Vlada, od kojih nijednoj nije palo na pamet da ovu temu stavi na dnevni red.
Sve što sada tako slobodno priča Arsen Bauk ili predlaže nekadašnja ministrica Mrak-Taritaš, njihova Vlada se nije uopće usudila otvoriti kao realno političko pitanje, ne uvažimo li tu poneki medijski istup, a kamoli operativno nešto po tom pitanju pokrenuti.
Nisu se usudili zagovarati ovakvu politiku
Štoviše, mnogi bi se mogli sjetiti da je jedan od prvih poteza tada novoimenovanog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Vedrana Mornara bio sastanak s kardinalom Bozanićem, ali ne da bi razgovarali oko revizije Vatikanskih ugovora u obrazovanju, nego da bi otupio napad Crkve na kurikularnu reformu, što je sve nakon sastanka začinjeno izjavom kako su se složili da imaju zajednički interes.
Drugim riječima, ono kako se danas ponašaju Socijaldemokrati, kao očita nekonfliktna i suradnji sklona, nazovimo je opozicija HDZ-u, predstavlja puno vjerniji nastavak SDP-ove politike nezamjeranja, od ponašanja samog SDP-a koji u opoziciji podržava ideje koje se nije usudio zagovarati kad je imao realnu moć.
Kako je ova tema postala irelevantna?
No, samo ponašanje lijevo-liberalnih aktera, iz kojih treba isključiti Možemo! koji u to vrijeme nije ni postojao kao opcija, objašnjava tek njihov način razumijevanja politike i toga što treba raditi s društvom, ali ne nudi odgovore na već postavljeno pitanje, kako je ovako zapaljiva i ljudima bitna tema postala irelevantna u javnosti?
I to nas konačno dovodi do Plenkovića, čovjeka koji je već toliko dugo na vlasti da ćemo jednom sasvim sigurno u historiografiji čitavu ovu kratku epohu zvati ‘Plenkovićevim dobom’. Neću otkriti ništa novo, štoviše i osobno sam u nekoliko navrata koristio tu paralelu, a napravio je to jednom prilikom i Jurica Pavičić, kad kažem da Andrej Plenković po stilu odnosno tehnologiji vladanja, a sad već pomalo i po dužini svemoći koju ima najviše podsjeća na Vladimira Bakarića.
Ta politika, koja naravno nema istu ideološku podlogu, za glavni cilj ima anesteziranje društva i izbacivanje velikih strasti iz političkog života i iz javnosti, a sve u ime kontinuiteta i neupitnosti dogme. Jer to kako je premijer Plenković uspio ovakvim pristupom dovesti do toga da se sporna mjesta iz devedesetih i uloga Franje Tuđmana uopće više ne propituju, što isto vrijedi za ulogu i poziciju Crkve u društvu, negativno je fascinantno i u svakom smislu bakarićevski. A da pri tome nije nikome zabranjeno da te teme otvara ili o njima piše, samo što to pisanje više nema nikakvog efekta na društvo u cjelini.
Plenković u sprezi s ministricom kulture
Drugim riječima, sve ono što je Tomislav Karamarko u svojem ideološkom pohodu zacrtao, a uz ključnu ulogu ministra kulture pokušao ad hoc sprovesti, Andrej Plenković, čovjek bez ikakvih dubinskih, a ponajmanje tako ostrašćenih ideoloških uvjerenja, uspio je puno dugoročnije i sustavnije provesti, opet uz ključnu pomoć vlastite ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, a sve bez ikakvih naznaka onakve pobune u javnosti koju je imao Karamarko.
Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je pogledati politiku odnosa Ministarstva kulture prema medijima, književnim i znanstvenim autorima, časopisima, festivalima ili nezavisnoj sceni, jednako kao što je dovoljno pogledati nedostatak ozbiljnije rasprave u javnosti oko revizije Vatikanskih ugovora danas.
Stoga bismo, u skladu s ovakvim ishodima, onu tradicionalnu izreku o tome kako tiha voda brijege dere, mogli preoblikovati u nešto tipa birokratska anestezija brijege dere. I to vrlo uspješno.