Kako je priča o jednoj ne pretjerano dramatičnoj interpelaciji fino pokazala sav prezir Vlade prema građanima

Prezir, nepismenost i kultura laži - skica za portet Hrvatske u doba Plenkovića

Sama činjenica da je najavljeno kako predsjednik Vlade neće doći na sjednicu tijela koje ga je instaliralo na funkciju na kojoj se nalazi i da neće pred zastupnicima i javnošću braniti politiku svoje Vlade, samo je još jedna dodatna razina iskrene netrpeljivosti prema demokratskim tricama koje ga zamaraju dok obavlja svoj prevažan posao. Ovaj premijerov sve aktivniji gejzir prezira, međutim, nije tek manje važna karakterna osobina, nego potencijalno sve ozbiljnija opasnost za društvo oslabjele oporbe i još samo ekscesno neovisnih institucija.

Prezir, nepismenost i kultura laži vjerojatno su, uz pažljivo pothranjivanje mržnje prema različitima (Srbi, seksualne manjine, migranti – kako se tko nađe pri ruci), tri osnovna obilježja političkog trenutka današnje Hrvatske.

I sva tri su se zasljepljujuće jasno zrcalila već u zagrijavanju za današnju saborsku raspravu o SDP-ovoj interpelaciji o radu Vlade zbog neprovođenja strukturnih reformi. Radi se o tome da socijaldemokrati tvrde da Plenkovićeva ekipa ne uspijeva provesti više od desetak posto zadataka na provođenju strukturnih reformi koje svake godine sami sebi zadaju posebnim nacionalnim programom. Vladajući, jasno, tvrde da su to bezvezarije i da su oni neviđeno uspješni u svemu, pa tako i u strukturnom reformiranju Hrvatske.

Granice normalnosti

Do ove točke priča je manje-više uobičajena; regularni dio političkog odmjeravanja snaga vlasti i opozicije, u kojoj će netko tvrditi da Plenković i njegovi ne rade dovoljno dobro (po anketama to smatra očito vrlo uvjerljiva većina nezadovoljnih radom Vlade), a netko suprotno.

No, tu normalnost završava i ulazimo u zonu Hrvatske Andreja Plenkovića.

Predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, naime, novinarima je gotovo ushićeno govorio kako mu je baš drago da se o ovoj temi raspravlja baš u ovom tjednu, jer se Vlada itekako ima s čim pohvaliti, od dizanja kreditnog rejtinga, do provođenja, kako tvrdi Bačić, porezne, obrazovne, mirovinske i sve sile drugih strukturnih reformi.

Godinu dana u ladici

“Da smo mi tražili koju bi točku trebalo ovih dana raspraviti u Hrvatskom saboru, onda bi upravo tražili da kolege iz oporbe, sukladno Poslovniku, predlože tu točku”, kazivao je ozareno Bačić i time dao još jednom svoj skromni prilog kulturi laži koju ova vlast njeguje s gotovo religioznim zanosom, kao niti jedna u hrvatskoj modernoj demokratskoj povijesti .

Naime, istina je da je oporba svojim potpisima tražila da se SDP-ova interpelacija ovaj tjedan raspravi u Saboru. No, tu su napravili nakon što se ista ta interpelacija na dnevnom redu Sabora, odnosno, klupi za rezerve tog dnevnog reda, kiselila punih godinu dana.

Sama činjenica da se ova točka dnevnog reda nije odavno odradila govori dovoljno o izostanku elementarne demokratske pristojnosti sadašnje parlamentarne većine, no to ne iznenađuje. Da postoji barem najrudimentarniji vid odgovornosti prema dobrim demokratskim običajima, naime, ovakva većina s Titanic HNS-om i Bandićevim “žetončićima” nikad se ni ne bi okupila. Ljude bi bilo sram.

Marš na Grmoju

Ono što uvijek dodatno šokira je ustrajnost kojom se kultura laži ležerno uzgaja u javnom diskursu, kao da se radi o posve bezopasnoj političkoj vragoliji. Jer, ni ovako cinična laž o interpelaciji, koju su čuvali u ladici godinu dana, nije prva, pa da bi se mogla podvesti pod slučajnost. Prije tri mjeseca su izvori iz Vlade tvrdili da je Plenković, u poznatom incidentu, napravio tek dva-tri koraka prema zastupniku Mosta Nikoli Grmoji, iako je tad već bila objavljena snimka na kojoj se vidi da je Plenković prijeteći odmarširao triput više.

Politika, jasno, nije vještina govorenja istina i samo istine, ali jednostavno postoje situacije u kojima se vrdanje i spinanje pretvaraju u vlastitu karikaturu, trujući cijelo društvo.

Nepismenost

Nevjerojatno je, nadalje, da nakon skoro tri desetljeća parlamentarizma, nacija još dvoji o ciljevima oporbenih interpelacija, pa će tako Bačić samouvjereno najaviti kako će se ona većinom glasova, bez problema, odbaciti, a nakon glasanja vjerojatno i proglasiti pobjedu. Ovakvo shvaćanje su u ovom mandatu često podupirali i mainstream mediji, što se, sudeći po komentarima na društvenim mrežama dobro primilo kod građana.

Pokazatelj je to otužnog stanja demokratske pismenosti u javnosti. Jer, da interpelacijom oporba može srušiti Vladu, to bi značilo da je promijenjena parlamentarna većina i da se, ili ide na nove izbore, ili traži novi mandatar. Cilj interpelacije (ili pokušaja opoziva ministara) je prije svega da se javnosti skrene dodatna pažnja na određeni problem koji oporba smatra bitnim i time pokuša pridobiti pažnju i podršku birača.

Pobjeda koja bi se dogodila tako da se sruši ministar ili cijela Vlada moguća je samo u duboko podijeljenim parlamentarnim većinama, koje su se, zapravo, već prije samog glasanja o nekom pitanju koje je potegnula opozicija – raspale.

Demokratske trice

Najgore od svega u mučnoj priči o lažima i manjkavim osnovama političke pismenost je sve veći prezir koji isijava iz aktualne vlasti, a pogotovo iz prvog čovjeka Vlade Andreja Plenkovića. Njegove nabusite replike novinarima i nebrušene uvrede političkim protivnicima postale su, nažalost, rutinske.

Sama činjenica da je najavljeno kako predsjednik Vlade neće doći na sjednicu tijela koje ga je instaliralo na funkciju na kojoj se nalazi i da neće pred zastupnicima i javnošću braniti politiku svoje Vlade, iskaz je još jedne dodatne razine iskrene netrpeljivosti prema demokratskim tricama koje ga zamaraju dok obavlja svoj prevažan posao. Ovaj premijerov sve aktivniji gejzir prezira, međutim, nije tek manje važna karakterna osobina, nego potencijalno sve ozbiljnija opasnost za društvo oslabjele oporbe i još samo ekscesno neovisnih institucija.